Kad je čovjek obuzet problemima,svakakva sranja mu padaju na pamet. Kad ste sjebani,kozmos je tu da vas razjebe totalno i momentalno.Neću o razlozima zašto izbjegavan muziku zadnjih dana i neću o metaforičkim moždanin udarima koji sjebu logiku.
Previše mi je to za danas,za sutra,za ovaj mjesec.
Dođu tako ti momenti kad nam je potrebna promjena,kad smo ostvarili sve što smo mogli i htjeli tu gdje jesmo i pokazali malo zubate hrabrosti i našli se pred ponorom. Skočiti ili ne? Jebeš mu majku vječna dilema. Što je najgore što ti se može dogodit? Što te čeka ako se okreneš i odmakneš od litice? Riskirati/neriskirati? I sve to onda kad to najmanje trebaš. Onda kad imaš dovoljno briga i bez toga. Onda kad ti je puna kapa svih gluposti i kad nemaš snage za razmišljati o tome...
I da probudi jedan dio tebe,ali samo kratkotrajno,drugi trenutak si već umoran od svega pa i od samog sebe...
Nije to strah,nije ponos,nije ni sumnja,nego jednostavno nemogučnost da pokušavaš dok si razapet na 100 strana.
Iscrpljenost životom i sranjima koja servira i nemaš snage za anlize,nemaš volje za nade,nemaš vremena prepustit se jer moraš ići za onim što te vodi,ambicija,uspjeh,potreba za stabilizacijom sebe. Rad na sebi...
Karma je kurva uvik ti vrati kad si najsjebaniji,neće te uzet pod svoje dok hodaš uspravne glave,nego kad si zarobljen u kaosu vlastitih misli,gazit će te i cipelarit dok si još na podu. Dok ne nađeš negdi u sebi ono jebemu amter,dosta je.....Ali dok to nastupi već je sve prošlo... Mah, samo neka sjebana promišljanja uz tupi pogled u ekran i praznu glavu s blijedim fragmentima misli o svemu.
U kurac i krajevi,na kraju...
Post je objavljen 01.11.2016. u 20:50 sati.