Smiješ i meni kupiti nešto ako želiš. Bo

ponedjeljak , 09.01.2017.

Opet sam na zagrebačkoj trešnjevci s pogledom na bezuvjetnu ljubav. Doba početak godine čini se. Vani baš i nema puno snijega, ali prizor je bajkovit. Tko bi rekao da malo bjeline može stvoriti toliku bajku. Sinoć sam petogodišnjaku objašnjavala daje mašta super moč i kako je sasvim u redu razgovarati s "mucekima" kako on naziva plišane igračke. Jer žao mi je kad djeca ne vjeruju da posotoji svijet gdje im uvijek može biti lijepo.
Skuhala sam si kavu i nalakirala nokte da sad izgledaju kao da je to napravilo dvogodišnje tele repom, ali vani se nose rukavice pa nitko neće primjetiti.
Sanjala sam neki ludi san da sam doručkovala s Paolom Coelhom. Malo su me sjebala promišljanja jer se moram srest s prijateljicom koja će me vjerojatno pitat neke stvari vezano za neke ljude i morat ću joj reći što se događa i da s nekim ljudima više nisam u kontaktu. S druge strane tu je moj posal koji eto više ne znam u kojoj je fazi.
Uglavnom obišla sam centar grada uzduž i poprijeko i strajbala 400 kn ka ništa, jer ušla san u svoje najdraže dućane i svi su imali onu čarobnu riječ zvanu sniženje. Nekako sam se osjećala bolje na kraju. Srela sam se s prijateljicom i unatoč činjenici da sam znala kako će ona razumjeti, opet sam ostala ugodno iznenađena njenim supportom. Jer ljudi koliko god da ih dobro poznajete nekako nemožete ni približno očekivat koliko će im biti stalo do vas.
Naposlijetku sam zaista zadovoljna i sretna što je i ona trenutno u fazi života kad je istinski zadovoljna i da radi na sebi i da ulaže u sebe i da razumije kako moj svemir funkcionira.
Zašto sam joj rekla?
Pa zapravo sam htjela da bude u toku, ne da bira strane jer to je zadnje što želim. Nego jednostavno da znan da više od par sati s pojedincima za istim stolom ne želim. Ne zato jer me sve to boli, bol nisan osjetila od '98 nego jednostavno ne želim trošit vrijeme na ljude koji u meni ne bude pozitivno. Nisam htjela da se ona nađe u nedefiniranoj situaciji ili u nekoj neugodnoj tišini.
Život ne funkcionira po principu da pucneš petama i svijet je odjednom idila. Čak ni mašta nije idilična. Mašta je samo magično utočište gdje si na trenutak zaštićen od realnosti...
Moj mali dio svemira svaki tren će utrčati kroz vrata i pitati jesi li mi nešto kupila?