Jedanaest minuta

četvrtak , 29.12.2016.

Ljubav ne traje 11 minuta. 11 minuta je vrijeme koje ti je potrebno da ljubav doživiš kao vječnost. Zadnjih dana ne funkcioniram uopće. Ni psihički ni fizički i došla sam do neke točke u životu kad je vrijeme da kažem dosta je nekim stvarima, dosta je nekim ljudima i dosta je nekin situacijama. U ovih godinu dana mnogo toga sam napravila, mnogo toga sam postigla, mnogo toga sam privela kraju i mnoge stvari sam započela. 2016 bila je dinamična godina isprepletena dobrim i motivirajućim trenutcima kao i onim destruktivnim. Sve u svemu nešto sam naučila. Pregazila sam sve svoje granice i vrijeme je da si postavim nove granice.

Zadnjih dana sam konstantno u krevetu i izlazim samo kad je nužno. Unatoč nedostatku energije imam potrebu da se sredim i izađem, ali pomalo. Ovi dani egzistiranja u horizontali i suzbijanja stresa naveli su me da sanjam o jednom pogledu kroz prozor spavaće sobe, pogledu na nježnu šumu negdje u Genevi. Zanimljiva je činjenica da sam nedugo nakon toga počela čitati 11. minuta čija je radnja smještena u Genevi. Kasnije dok sam čitala gotovo da sam se mogla poistovjetiti s psihičkim stanjem glavnog lika.

I kao i obično imala san hrpu stvari za napisati, ali u nedostatku snage da upalim laptop sve je nekako isparilo. Vračajući se na temu s početka posta pročitala sam nešto što glasi otprilike ovako. "Znaš ja volim zimu,negdje do Božića i volim snijeg puna dva sata dok gledam kroz prozor i ne moram izlazit".
Ove godine ne želim o odlukama jer odluke uvijek donosim kad smatram da je vrijeme za njih, ne bi ni o snovima jer kažu da ako ih kažeš na glas nikad se neće ostvariti isto mislim vrijedi i za želje.
Ovaj put ću možda o onome što volim neovisno o vrsti ljubavi koju osjećam prema tome. A volim njega i ljude poput njega koji vole sve što vrijedi voljeti. Volim one koji sanjare i one koji nemaju namjeru odrasti jer svijet odraslih je previše odvratan. Volim i način na koji volimo život i onaj vječni optimizam koji nam isijava u očima. Volim to što jesmo svak za sebe i kako god da se zvijezde poslože ništa neće promjeniti tu činjenicu. Volim sebe dovoljno da ne želim život kakav drugi imaju niti drugima želim život kakav živim. I možda mi treba samo 11 minuta da nabrojim sve razloge, ali tih mojih 11 minuta u mom svemiru je vječnost. I ne trebaju mi ljudi da mi kažu kako nisam u pravu, niti ja trebam ljudima da im govorim što rade pogrešno,jer ono što ja vidim kao grešku oni to ne percipiraju kao pogrešno. Na kraju dana jedino što je bitno da mirno spavaš sa svojom dušom.
Ne treba juriti za srećom. Sreću treba nježno zagrliti jer ona bježi pred zaštitom, nepovjerljiva je. Treba je znat ihvatit da se osjeti sigurnom. Naravno to vrijedi za onu sreću od koje očekuješ više od vječnosti.
Za mene su sreća moja sanjarenja, one knjige koje sam pročitala i oni ljudi koje sam susrela i oni koje nisam. Ingrid Divković kaže kako se duše susretnu puno prije nego tijela i to joj vjerujem. Jer postoje ti neki ljudi koji samnom djele snove iako nisu svjesni mog postojanja. Ti neki osobiti ljudi koji su ne znajući to promjenili moj život nabolje. Probudili u meni one stvari za koje sam mislila da više nikad neću susresti i hvala im na tome.
U sljedećoj godini nadam se novim izazovima i najiskrenije svima želim sve najbolje ukoliko ne napišem još ponešto u međuvremenu.