Marketing
Hipokrit
Oduvijek su mi bili fascinantni ljudi koji lako daju obećanja.Onako jel mi možeš zgradit kuću?Mogu brate kako ne bi moga.Kad dođe trenutak da triba postavit matune,e jebi ga nema se vrimena.Iako je ovo malo isforsiran prikaz,ipak ne mogu se oteti dojmu da pojedinci daju obećanja samo da utišaju nemir koji uzrokuju u nama.Nije stvar obećanja.Stvar je što vječno spominju kako je čovjekova rijeć tako malo na cijeni i kako je to zapravo jedan od okrutnih primjera današnjice,a opet nekako tu riječ koju olako daju još lakše izigraju.
Možda i pretjerujem,ali ipak kad nešto kažeš da ćeš napravit smatram da si to dužan makar minimalno.Zadnjih dana smo svi pomalo pod stresom,nekakvi duhovi vise u zraku,nekakve prošlosti sustižu,nekakve promjene su pred vratima,ali ipak do nekih stvari trebamo držati.
Zapravo ne bismo trebali bježati od izgovorenih riječi,nego stati iza njih,ne bismo smjeli igrati se povjerenjima koja su nam dana po ko zna koji put.Teško je to objasnit,da nas pojedini postupci toliko izbace iz ravnoteže.I koliko god da imamo razumijevanja za neke stvari ipak se opet nađemo udareni od strane od koje najmanje zaslužujemo.
Možda je nesvjesno,možda je slučajno,možda je tako i bolje u datom trenutku,ali ipak neke stvari zasmetaju samo zbog načina zbog kojeg su izvedene.Bijegom,ne suočavanjem.
Ja osobno nikad nisam mogla tako.Ne znam je li to na sreću ili žalost,ali ipak bijeg mi nikad nije išao od ruke.Jebi ga.Nismo svi isti.
Danas riječ ne vrijedi mnogo za većinu ljudi,ipak u odnosu na njih meni vrijedi sve.Samo jednom nisam održala obećanje koje sam dala.Obećala sam ispeć palačinke jednoj curi što je samnom išla u školu i nisam ih napravila taj put kad smo se vidile,a kasnije više nisam imala ni priliku.A ja ionako loše pečem palačinke i nekako mislim da nije to bitno utjecalo na naše živote kasnije iako i dalje to pamtim kao neispunjeno obećanje.
U pravilu ne govorim da ću nešto napraviti ako znam da neću,niti ako sam rekla da hoću jednostavno nestanem kad to treba učiniti.U najmanju ruku ako već iz nekih razloga ne mogu,jer dešava se da jednostavno taj put niste u stanju išta,a kamoli biti i napraviti,jednostavno objasnim,razgovaram i ispričam se.
Ljudi funkcioniraju na čudnom principu i nije to baš iznimka,više je pravilo.Dok smo si međusobno potrebni držimo se skupa,kad se ne trebamo jednostavno se otpustimo.Zaboravimo na obećanja,zaboravimo na usluge,na sve one neke sitnice.Beznačajne od velike važnosti pojedincu.
I nije problem što mi brzo zaboravljamo,problem je što se kunemo i zazivamo sve ono što olako osuđujemo.
Mi ljudi.Licemjeri.
Post je objavljen 03.10.2016. u 17:26 sati.