Speak the word

srijeda , 26.10.2016.

Upravo čitam neki tekst pod naslovom "Istine i laži(o srodnim dušama)" . Sasvim slučajno sam naletila kad san otvorila stranicu bloga ne razmišljajući ni o čemu. Dođete ponekad do te točke kad više ne možete biti stup svima,kad van dođe muka od svake poruke koju vam neko uputi,muka vam je od svakog poziva koji oglasi zvuk one divne pjesme, jednostavno muka vam je od same pomisli na ljude oko sebe,jer znate da van crpe energiju jer i njihovu energiju netko crpi i umorna san od toga svega.
Kad pomislin na sve žrtve koje san stavila pred druge,kad pomislin na sve čega sam se odrekla zbog ovoga ili onoga jednostavno me uvati depresija.
Po drugi put danas slušan svoju playlistu.Ona nije samo moja inspiracija,ona je mix svih moji stanja u protekle dvije godine i ona je kao i ja sastavljena od djelića duša koje su prošle kroz moj svemir u tom razdoblju.
Faks je gotov za nekih mjesec dana i da buden iskrena nisam se nadala da ću se nać u situaciji da se pitam što ću dalje.
Ipak nalazim se na toj točki kad moran razmislit o svemu. Lijepo je ne bit odgovaran za ništa,ali ja nisan takva osoba,nikad nisan živjela bez odgovornosti. Ne znam tako.
Posao je trenutno u stanju da nisam sigurna jesam li spremna radit ga na ovakav način. Ne sviđa mi se ideja i smjer kojim to ide i na takav nacin se mogu i sama zajebavat. Onda opet s druge strane trebam Nici u ciloj prici,jer sama ne mogu pokrit sve,a iskreno sumnjam da mogu racunat na nju na nacin da to opstane i opet san na prekretnici. Znam za sta je sve sposobna i koliko moze,ali da joj dan sansu i da je prokocka zbog svojih stanja,da se jednostavno opet pokupi i nestane, jednostavno je prevelik rizik za mene. Ne znan umorna san od svega i najradije bi se izgubila u vremenu i prostoru da se opet pronađem.
Ne mogu vise mislit na stvari i probleme svih oko mene jer utjece na mene...Direktno/indirektno...iskreno puna mi je kapa
Sinoc san sanjala kao svira muzika,ova ista playlista ili ona druga playlista,a ja lezim na podu u onom nekon zagrljaju ispod deke i spavam.Dnevni boravak je kao velika glazbena kutija iz zidova dopire melodija iz stropova dopire melodija,a ja spavan mirnim snom u toj silnoj buci. Ta buka je kao ona glasna ugodna tišina i ništa drugo nije važno.

Ponekad se pitam koja je cijena dobrote. Nakon svega je li toliko nerelano ocekivat da se ne dokazete. Uvijek san se morala dokazivat svima i svakome da bi dobila ono što želim,da bi ostala čista obraza prema drugima......I nije stvar dokazivanja,nego jedonostavno potrebe da ljudima pokažete da vam je ipak stalo... da ćete se potrudit jer niste takvi kakvima se činite u njihovim oćima i činjenice da ne želite upropastit sve po ko zna koji put jer ste dobili šansu. I da razumijem ja da svi imamo svoje probleme i da se nosimo s njima najbolje šta možemo,ali jel nan to daje za pravo da ne pomislimo na to kako je drugima,jel nan daje za pravo da izbjegavamo neizbježno.....Da cijeli život bježimo od svojih postupaka i da nikako da sazrijemo i prihvatimo odgovornost za svoje postupke....Ne znan,možda je ovo još samo jedan od onih loših,sumnjičavih dana u nizu,a možda je ipak spoznaja stvarnosti....Što god da je,vrijeme je da ga san okonča...