Your worst battle is between what you know and what you feel

srijeda , 26.10.2016.

Često sam pod dojmom mnogih stvari koje nemaju direktne veze s ovim svijetom poput filma iz prethodnog posta ili playliste koju danima slušan na repeat jer na mene djeluje inspirativno. Zapravo već neke dobre 2 godine svi moji dobri radovi su nastali pod utjecajem te glazbe po preporuci.

Da budem iskrena umorna san i iscrpljena i satrana i podvojena između nekih stvari. Ne tako davno vodila san neki razgovor kako ne želimo da se neke stvari prelamaju preko naših leđa jer to nisu naši problemi. Činjenica je da nekad ne možeš birati. Tuđi postupci itekako utjeću na nas pogotovo ako idu preko nas. Nije to namjerno,ali tako je. Znate ono kad se roditelji rastaju pa kažu dijete nema ništa s tim. Nema da,ali ipak pati. Ili kad kad dvoje prekinu pa se opet s ekipom nalaze na istim mjestima pa slušaš jednoga i drugoga i trudiš se nikog ne povridit,ali ipak slučajno te stavljaju u tu poziciju da se njihovi problemi prelamaju preko tvojih leđa. Ili kad se problemi obitelji prelamaju preko leđa partnera jer ipak dijele život.
Pa oni trenutci kad se kod roditelja borite za prijatelje ili kod prijatelja za roditelje pa jedna strana zajebe. I jasno vam je problematika i jednih i drugih i oni razumiju probleme koji su nastali,ali ipak prelama se preko vas. I nije jedan put da ćete se susrest s tim, dešava se stalno...Preživit ćete to jer vam je stalo da svi budu sretni...
Istina je da neke stvari nisu vaš problem,ali to ne znaći da ih ne biste trebali pokušati pomoći riješiti na ovaj ili onaj način.
Makar polovično da ublažite štetu. Samo nemamo svi istu svijest i istu perspektivu. Kako god da je šteta je počinjena i povratka nema. Ishendlat ćete to kao i uvijek na svom obrazu dok jednog dana se jednostavno ne slomijete i budete prisiljeni kupiti komadiće sebe dok se ponovo ne sastavite sami bez tih lanaca koji su vas rastavili.

Imam jako puno posla,a jako malo snage za sve što trebam obavit i pokušavam ne razmišljat o nićem osin o glazbi koju slušam trenutno,šta u meni budi želju da pošaljem jednu poruku,a kai uvijek nisam sigurna je li to pravi način i trebam li to napraviti. Jer ipak te poruke su za mene posebne,nekom drugom možda ne znaće ništa,a i ja sam pomalo osoba koja u pukim porukama ne vidi puno značaja bez obzira kome su upućene i od koga su upućene. Rijeći su moćne,ali nisu ni upola toliko snažne kako kad ih izgovaramo. Valjda treba zaslužiti da ti se nešto kaže u licie ili da kažeš nešto u lice,pa makar to kazao tišinom. Samo tako se računa, jer sve što je zapisano tek je pjesma, sastav,... Lako nestane u jednom plamenu. Ono što ti se kroz uši ureže u srce nitko ne može izbrisati,pa ni ti sam.

Iskreno malo je lakše podnijeti neke probleme,kad mislite na ove vanzemaljske dojmove. Svijet je malo manje u kurcu i duša vas malo manje boli. Kad pomislite da su neki tamo daleko sretni i da lutaju neizgubljeni. Da polako idu u vašem smjeru i da i oni kupe svoje komadiće s puta i sastavljaju se da ne stignu pred vas razbijeni, jer trebate ih u komadu i oni trebaju vas u komadu. A ovi lanci,valjda će se jednom umorit od natezanja i smirit se bar na kratko ili ćete ih vi jednostavno prekinuti pa gdje vas more odnese. Ako je bonaca ipak ostat ćete na mjestu,a ako su oluje,odvest će vas negdje gdje ste potrebniji.
Na kraju dana ipak ne trebate ništa osim svoje tišine.