Pregled posta

Nešto kao časna riječ

Događa li vam se često da krenete misliti jedno,a misli vamo odu u skroz drugom smjeru i završite na nečem trećem.Zadnjih dana iman mnogo "on my mind".Deadline za završni ispit je svakim danom sve bliže,a ja nisam ni počela.Zašto?
Well puno je tu razloga i nekako mi je u kurcu po internetu pričat o ljudima koji me okružuju i zašto sam ljuta na pojedine.Zapravo ne znaju još svi da pišem blog,a nisam sigurna želim li da znaju.Dobar dio njih uvijek ima nešto reći na moje odluke vezane za moj život.Uvijek imaju nešto reći na moje stavove,na moje želje,a sami svoje odluke za sebe ne donose.
Ja imam veliku želju krenuti dalje.Ne baš izvan granica države,to mi izgleda pomalo ekstremno iako ni to nije opcija za odbacit.Ali već predugo me srce nekako vuće u Zagreb i sve ciljeve sam nekako usmjerila ka tome.Znam da je Split lijep grad i da su ljudi u većini slučajeva simpatični,ali ja sam drugačija.Hajduk,torcida i balun mi ne predstavlja ništa.Zapravo prezirem stav kad je momku skupo izdvojiti 10 kuna da kupi ružu curi iz eto nikakvog razloga,ali nije skupo izdvojiti po nekoliko stotina kuna za urlikanje s tribine dok gledate 15 redikula kako trće za balunom.Dok ta ista cura tamo negdje moli višu silu da van neko ne razbije glavu naputu do kuće.Da znam i cure prate nogomet.Zapravo mislim da je većina njih shvatila da ako se pojave u majici na kockice postoji mogučnost da ih zamjenite za igrače na terenu pa nekako upadnu na prevaru u vaše vidno polje.
Da se razumijemo nemam ja ništa protiv sporta i onih koji to prate.Svi imamo svoje strasti.Moja strast je umjetnost us vakom obliku,vizualna,auditivna,taktilna.
Ja sam hedonist ja koristim svih 5 osjetila i događaji poput utakmica mi jednostavno ne bude ugodan osjećaj.Ko voli nek izvoli.Samo ja znam da nikad ne bih stavila svoje strasti i hobije ispred osobe koju volim ili s kojom jesam.
Prvi put nakon dugo vremena osjećam da radim nešto za sebe.Da sam konačno izvan sistema i da su konci u mojim rukama.I trudim se svoje jasne ciljeve postići.Ima već nekoliko godina da želim otići u Zagreb,zauvijek.Ali moram tu još neke stvari riješiti.Otići meni i nekom drugom nije isto.Slušam neke ljude koji me savjetuju i kažu pa što ne odeš?Pa zašto Zagreb ima toliko boljih mjesta na svijetu?Pa odradi sezonu,skupit ćeš neke novce i otići,pa dok se smjestiš nać češ drugi posao.I meni osobno najdraži savjet:Nađi si dečka tamo pa preseli k njemu.
Kad živite život poput mene teško je drugome objasnit zašto ni jedna od opcija ne dolazi u obzir.Nekom tko nije prošao vaš utabani put.
Nije mi cilj otići da odem.Želim otići jer želim se osamostalit,želim živit sama,želim se opet suočit sama sa sobom bez ljudi koji me želi zaštiti od mene same.Sama sa sobom i svojim mislima.U svom malom svijetu,sa svojim mislima,da ponovo pronađemu onu djevojčicu koja je nestala prije 5 godina,da je ponovo upoznam,da vidim kakva je postala.Kako danas opstaje,kako bori se...Ne želim to napraviti pod cijenu svađe s obitelji jer sam eto otišla jer mi se odlazilo.Ne pod cijenu straha da ću se morati vratit jer ću pasti prije nego se uspijem uopće uspeti...Ne želim tu odluku donijeti zbog nekog tamo,pa makar to bio moj dečko...To bi značilo da sam opet odlučila zbog nekog drugog,a ne zbog sebe,tu činjenicu ovog puta sama sebi ne bi oprostila....Ne želim otići bilo gdje,želim baš Zagreb jer tamo se osjećam kao da pripadam,tamo se osjećam kao da tu moram biti.Netko će to isto osjetiti u Splitu,netko će istu stvar osjetiti u Frankfurtu,netko u Beču,Pragu,Milanu,Firenzi,Barceloni ili negdje drugo.Ja to osjećam u Zagrebu.Nema to previše veze s ljudima,nema to veze ni s iskustvima,ima veze sa mnom...7 značajnih mjeseci svog života ostavila sam tamo,mislim da se želim ponovo povezati s tim dijelom sebe,da se podsjetim gdje sam bila i dokle sam stigla.Da se podsjetim važnosti svojih ožiljaka.Često puta u šali znam reći ljudima:"kad mi krenu o podjelama na bile i plave,na sjever i jug", da imam plavu dušu.Da volim plave oći na momcima i da je sigurno moja ljubav prema Zagrebu iz tog razloga...Da više volim plavo....
Zapravo najdraža boja mi je crvena.Zato sam i kosu bojala pod izlikom da mi redhead bolje pristaje uz karakter od brunette.Na stranu sve simpatične dosjetke koje dnevno prodam ljudima u zamjenu dobrog starog "odjebi i pusti me da živim svoj život po svom" jako kasno sam počela puštati bunt na vidjelo.S 18 sam popila prvo piće,s 19 skoro 20 zapalila prvu cigaru.Danas pijem i pušim povremeno i rijetko,više iznimka nego pravilo.Nisam si htjela stvarati ovisnosti o štetnim otrovima,smatram da imam i zdravijih poroka.Ili bar zabavnijih.Prije koji mjesec probila sam si još jednu rupu na uhu i da toliko o mom eksperimentiranju.Totalno obićna dok me ne upoznaš.A kasnije tako upitnog morala da čovjek ne povjeruje.Kažu ljudi tiha voda brege dere.Čudna po svim zakonima postojanosti.Ali poznajem i volim sve svoje strane,valjda zato danas i mogu prihvatiti sve tuđe strane.Mogu podnjeti bilo kakav ishod.
S tim se ne rađate,to učite kroz samootkrivanje.Toliki kaos u jednom biću,a opet iz vana tako smiren i iskontroliran.To je trening,ne nastaje preko noći.
Ljudi žive u uvjerenju kako me nemoguće izbacit iz takta i kako ne pucam,istina je da se jako dobro kontroliram i ne praštam samo izdaju za koju nema objašnjenja...Jer znam da kad jednom puknem to je kraj...Ne mogu mrziti,to je tako negativno nabijen osjećaj da ga nemogu pojmiti u svom biću,čak se i oštro branim kad mi kažu da nekog mrzim...Ja to nisam sposobna...S druge strane volim nekontrolirano,razumijem bezuvjetno,makar mi se ne vrati svaki put,makar me često puta i povrijede.Neke greške se isplati ponavljati ako ste svjesni rizika,ja jesam.
Sve dok sam takva ono dijete u meni živi i želim da živi do zadnjeg dana mog postojanja.Zato sam izabrala biti sama.Bar još neko vrijeme,možda i duže.Volim svoj život kakav god da je,moj je i ako se odlučim nekog pustiti u njega bez obzira na prirodu tog odnosa želim da ta osoba bude u stanju nosit se s svim tim.Nitko do nas nije jednostavan i nije bez loših strana.Ali da biste s nekim istinski mogli trajati na bilo kakav način trebate moći biti u stanju voljeti njegove loše strane ili u najmanju ruku morate biti u stanju istrpiti ih i podnijeti ih.Zato ja guram svoj film o osobnom uspjehu i postignuću.A ako se ipak uz taj put nađe netko izgubljen,spreman da drži korak i da istrpi sve nedaće koje nas zateknu.Onda je to suputnik vrijedan moje pažnje i moga truda.Za mene je to poprilično jednostavna stvar.Nekom će izgledati komplicirana i odustat će nakon dva koraka,netko će prijeći kilometre uzalud u nadi,pa odustati,a netko će doći do samog cilja i osvojiti kartu za dalje....
Život je nepredvidiv svaki dan treba maksimalno iskoristiti,jer sutra možda zaista nećete dobiti priliku nastaviti...
To je bila moja odluka,moj izbor i to je put koji sam izabrala,ja sama sebi.O posljedicama ću brinuti kasnije ja,ne netko drugi...Ja sam načisto s tim.Ako se ja ne brinem,nema potrebe ni da se drugi brinu.Ja sam sigurna u svaki svoj potez bez straha.

Post je objavljen 18.08.2015. u 11:07 sati.