Kad smo prestali biti ljudi

ponedjeljak , 17.08.2015.

Iako je vani sunčano i ručak je već gotovo pri kraju,osjetila sam potrebu da napišem još jedan post.Trenutno je na internetima aktualna priča kako je 12-ogodišnju djevojčicu vozač u sred noći izbacio na sred ceste zbog nevažeće autobusne karte.
Gdje gdje počinje briga za drugoga i kada se prestaje biti čovjek?! Od 40-tak ljudi u busu nikom savjest nije proradila,čak ni roditelju.
Ja sam po tom pitanju osjetljiva jer prva se stavljam u cipele roditelja pa tek onda svih ostalih iako nisam sigurna želim li jednog dana imati baš svoju djecu.Ali za to postoje drugi razlozi o kojima ću možda nekom drugom prilikom.
Vratimo se na propast ljudstva.Kada smo ubili u sebi tu stanicu zbog koje se razlikujemo od životinja.Zapravo unatoč mnogim mišljenjima da životinje ne osjećaju ja ipak vidim da osjećaju,često puta čak i više nego ljudi.Životinja vas ne bi ostavila na cesti ozljeđenog i napuštenog.Ne bi vam uputila pogled nezainteresiranosti kad vas ugleda,možete joj biti nedragi i može vas ignorirati,ali svjesno vas nikada neće napustiti ako vam je potrebna pomoć.
Ljudi su stvarno dokazali da ne zaslužuju povlastice koje su im dane.I ponekad se iskreno ne čudim začetnicima velikih ideologija.Koji su imali dobra uporišta u svojim stavovima,htjeli su spasiti ljudski rod,ali kao i uvijek nije moguće kontrolirati svakog pojedinca,nije moguće natjerati svakog da razmišlja isto,zato su se stvari omakle kontroli i sve je završilo masovnim pokoljima.Ali danas kada smo izborili neovisnost,slobodu,razmišljanja i sposobnost da upravljamo nama samima.Danas kad imamo sve što želimo gori smo nego ikada.Žrtvujemo tuđe živote za osobne ciljeve ili čak i za manje.Žrtvujemo ih iz čiste gluposti.Kao što je slučaj s nesretnom djevojčicom.Policiju zovemo zbog glasne glazbe,a nasilje u obitelji ignoriramo.Pomažemo zločincima da budu zločinci,a žrtve ne spašavamo pakla.
Ljubimo zastavu i kunemo se u Boga,najvažnije nam je pitanje gdje je ko bio 91.Ja vas pitam gdje ste vi u 2015.?Gdje ste?Gdje bi bili da vam 91 nije stigla pomoć?Zašto danas ne reagirate na ovake situacije.Jel život danas manje vrijedi nego što je vrijedio 91?Ovo je čisti primjer ljudske zlobe i ničeg više.Po čemu je čovjek koji tuće ženu ili čovjek koji ostavi dijete samo na cesti u sred noći išta bolji od onoga koji je potegnuo metak 91 na bilo koga.
Kad smo postali ovo što jesmo.U ovakvim situacijama ne mogu krivit državu,ne mogu krivit politiku,nezaposlenost,ne mogu krivit stavove i uvjerenja.Ne možete ni vi.
Živimo 20 godina iza rata,a nismo se makli s prve crte,dapaće dopustili smo si da budemo hodajući mrtvaci. Takvi rađe nemojte živjeti. Svijet nije groblje,a život nije smrt.Patnje nisu bezrazložne,loši trenutci dolaze sami,mi smo ti koji smo poslani ili stvoreni da ga uljepšamo.Čini mi se da je u vrijeme kad ljudi nisu imali pojma ni o ćemu bilo manje ispranih mozgova i manje praznih duša.
Gdje ste 2015? Ne pitajte se gdje će vam duša za 20 godina,ne bojte se Boga on će vam suditi kad dođe njegovo vrijeme za to.Sudite si sami.Svatko sebi ponaosob danas za svoje postupke dobre i loše.Da bi mijenjali svijet trebamo početi od sebe.Počnite zbog sebe,a onda zbog svih oko sebe.Ljudi smo nismo beštije nismo zviri iako u zadnje vrijeme oni su se pokazali ko vrsta vrijednija zvoje egzistencije.