Ovo će biti duga noć.Jedna od onih kada će glavom još jednom prozujati sve ono što me boli u ljudima.Ono što me još više boli u meni bliskim osobama.Jedna od onih noći kad ću zamjeniti sve trenutke u ugodnom društvu za glasnu tišinu svojih misli...Dan je počeo relativno dobro.Negdje oko podne krenluo je silaznom putanjom,prije sat vremena sve se opet srušilo kao kula od karata.O tome što se desilo ne mogu pričati,previše me boli.Boli me svaki put iznova i svaki put jače.Neizdrživo je za moju dušu.Ali ipak nekako izdržavam,jer to su ljudi do koji mi je stalo.Svakim danom sve manje mogu podnijeti to stanje.Raspisala sam se o boli,a htjela sam pisati o nadhnuću.
Pojam nadahnuće nekako se provlači kroz cijeli dan,pjesma Nadahnuće-Dina Dvornika bila je njegova najdraža pjesma,a danas bi mu bio 51.rođendan.Moje nadahnuće danas je napisalo tekst.Isprva sam mislila da je tekst vezan za sadašnjost,dalo se naslutiti tako po uvodnom citatu,a onda opet udari ispod pojasa i sruši svaku iluziju,oduševi me iznova.I negdje u tom suludom tekstu o prošlosti pronađem rečenicu koju ponavljam već godinama.“netko s kim se možeš nositi“ i opet sve izgleda kao da se vratilo na mjesto.Ali nije i dalje su oko mene ljudi koji su sebi bitniji nego što sam im ja bitna.Možda sam se malo nespretno izrazila,ali situacije su u zadnje vrijeme postale neizdržive.Ponekad se pitam kako više sile to mogu gledati,bez da išta poduzmu.Kako oni iznad nas na to gledaju s odobravanjem....U ovom suludom svijetu gdje se šake potežu olako,gdje je djeci oduzeto da budu djeca,gdje je kaos uzeo maha i više nitko ne pokušava da spasi sebe,a ni drugoga iz tog uragana.Na ovom svijetu nema više sigurne luke.Sve su uništene u oluji.Ja oluje više i ne brojim,samo čekam brodove da utonu da ih zaštitim,a kad oluje prođu,brodovi odu,a posljedice kaosa ostaju.
Hladno je i ovaj bijeli t-shirt postao je premalo,ali tako mi godi taj osjećaj hladnoće iako znam da ga ništa neće otjerati.Tako godi,jer hladnoća s vremenom otupi bol.Tako sam se veselila današnjem danu,tako sam se veselila,svim zadaćama,toliko sam postova imala u glavi i svi su bili ispunjeni srećom,osim ovog zadnjeg,kojeg sam krenula pisati.Osim ovog koji je ugledati svjetlo dana.Ja se u kaosu snalazim,kaos mi je život.U kaosu funkcioniram,ali kaosa mi je puna kapa.Kaosa mi je dosta.Zapravo nije problem kaos,problem su ljudi koji od kaosa ne vide dalje.Koji se u kaosu gube.Ne mogu spasiti svijet,znam.I moj spas je postao upitan.Sigurna sam u sebe i put kojim idem,ali sve ono oko mene je u raspadu,kako da ostanem stjena,kad se oko mene sve mrvi u prašinu.Kako da se inskontroliram kad mi se temelji ljuljaju,kako da se oduprem uraganu,kako da ostanem u srcu oluje dok ne završi?Koliko još mogu da ne postanem prah?
Prva sam koja će reći da je život lijep,čak i onda kad nije,alinakon svega čak ni ja više ne mogu biti slijepi optimist.U ovoj realnosti svakog dana umre dio mog pozitivizma.Svaki dan umre enzim sreće,poždere ga tuga ko što rak poždere sve zdrave stanice organizma....Sve dok ne primimo lijek...Na vrijeme ako imamo sreće.
Ovo će biti jedna od onih noći kad glasna tišina progovara,noć nakon koje dolazi jutro bez osjeta,tupilo bez emocije.Noć kad ću opet prisiliti sebe da razmišljam o nekim boljim vremenima.O nekim boljim trenutcima.O kišnim popodnevima s pogledom na secesiju s dekom u krilu i rukama oko tijela.U ugodnoj tišini koja priča samo oku ugodne note.Možda osjetim knedlu u grlu,možda i poteće suza,ne zbog ljepote snova,nego zbog surovosti stvarnosti.
Kako god bilo ova noć će proteći bez sna.
Post je objavljen 20.08.2015. u 22:36 sati.