Marketing
Balada o prolaznosti
Kada navečer ostanete sami sa sobom nasamo,mozak vam procesuira sve ono što potiskujete preko dana,sve što potiskujete neko vrijeme.Uvijek su to varijacije na istu temu.Mene su uvijke brinule stvari koje se nisam usudila reći ljudima u lice.Uvijek me mučila činjenica da nisam otresita i da ne šaljem ljude k vragu za dobro jutro,jer uvijek se čini da je takvim ljudima jednostavnije u životu.Što na umu to na drumu,pa nek sve ode u mp3 u diverziji.Danas mi je drago jer nisam takva.Po tome sam slična majci iako imam očevu tešku narav.Drago mi je da nisam otresita iz razloga što znam ja i zna ono nešto iznad nas da bolje ono što sam izrekla u mislima nije izašlo van.Bolje za mene,a bolje i za druge.Nitko ne zaslužuje da se prema njemu ponašamo loše,čak ni onda kad je on loš prema nama.Kad dođemo pred sud,sudit će nam jednako svakom za njegovo.Nema smisla dodavati zločine na svoju listu,ništa ne spašavamo tako,samo upropaštavamo sebe.
Svaki puta kad isprocesuirate negativne stvari iz svoga života,kad to po ko zna koji put riješite sami sa sobom,dolazi red na lijepe misli,na sanjarenje i snove.I tu se naše misli vrte oko sličnih stvari.Moje uvijek započinju u jednom stanu dvije spavaće sobe s walk in ormarima,kupaonica između njih,odma s ulaza ulazi se u kuhinju i dnevni,blagovaonica ne postoji.A malo naprijed je radni prostor i posebna prostorija za uspomene,dnevni boravak ima izlaz u vrt.Stan prepun pop arta i vinatge-a,prepun moje osobnosti.Utočište.Uvijek tu dolaze ljudi umjetnici,glazbenici,pisci,meni neki dragi ljudi,ljudi koje znam i ne znam...To je moj san o sreći...I na kraju dana uvijek odlazim na spavanje s mislima na to.
Nakon što kažem svim dušmanima što ih ide,kad proučim svim dragim ljudima koliko su važni,kad progoglam sve propale odnose,sve ljude koji ne mare,kad prođem sve svoje krive poteze,opet završim na svom idealu sreće.Nekad dođem do novih zaključaka,nekad sve ostane nedorečeno,nekad mislima ne dopustim da uopće kolaju mojim umom,nekad jednostavno dopustim pjesmama da me pregaze...Isti scenarij s varijacijama na temu vrtit ćemo si u glavi dok sami ne nađemo racionalno objašnjenje za isti.
Tražit ćemo odgovore o vlastitoj egzistenciji dok ne pronađemo svrhu postojanja.
Imala sam jedan period života kada sam se svakog dana pitala koja je svrha života,ako nisi njime zadovoljan?Čemu sve?Mnogo godina kasnije sam shvatila da ipak nije sve u našim rukama,da ipak uvijek postoji netko tko će nam sjebat život samo zato jer može.Možemo se mi truditi i biti uporni,ali ako im ne uzvratite istom mjerom gazit će vas dok ne budete na dnu.
Ja sam oduvijek bila borac i koliko god me bacali dolje ja sma se polako,ali sigurno uspinjala gore,u inat.Nisam pokazivala zube,nisam napadala,nisam ih bacala niže od sebe,nisam htjela leševe u pozadini.Išla sam polako naprijed,sa svim ozljedama.Shvatila sam da je poanta svega naš pristup.
Ljudi su sebični i nikada na vaš napredak neće gledati kao na vaš uspijeh,nego kao na svoju propast.Malo je optimizma u ovom uvrnutom svemiru.
Život nije ništa više nego bijeg od smrti,ples sa smrti,suluda igra.Nekad vam se prišulja,nekad joj pobjegnete,nekad se samo izmaknete,ali u konačnici svih nas sustigne.Prije ili kasnije.Na nama je da ne odustajemo,a kad dođe vrijeme za kraj ionako je došlo,htjeli,ne htjeli tome ne možemo uzmaknuti.Život je dovoljno dug da napravimo sve što nam je suđeno,a opet dovoljno kratak da si ne dopustimo protratiti trenutka.
Ponoć i 15 je i ja sam na hrvatskim rock baldama.Ako mene pitate nitko ne pjeva o ljubavi kao mi.Ironično,a tako malo volimo sebe i ljude oko sebe.Ponekad imam dojam da sam rođena u krivo vrijeme i na krivom mjestu.A onda pogledam svoj put,od početka do sada pa shvatim da jednostavno nema smisla tako razmišljati jer ono što sam ja prošla moja je snaga,ali ne bi to najgorem neprijatelju poželjela.Nismo svi sposobni nosit se sa svakom situacijom koja nas zatekne.
Životna škola je najbolji učitelj.Uči nas kako da se ponašamo suočeni s situacijom oči u oči.Hoćemo li ostati stajati,hoćemo li pasti,hoćemo li napasti.Odluka je na nama.
Na kraju dana sva okolina postaje nebitna i ostajemo samo mi.Cijeli naš svijet sadržan je samo u nama.Trebamo ga poznavati do najsitnijih detalja da bismo bili u stanju upoznavati druge.
Advice is like snow - the softer it falls, the longer it dwells upon, and the deeper in sinks into the mind.
Samuel Taylor Coleridge
Post je objavljen 18.08.2015. u 23:42 sati.