I'm friends with the monster And you think I'm crazy

petak , 21.08.2015.

Kako pomoći nekom tko sebi ne želi pomoći?Kako usmjeriti nekog tko je najsigurniji na mjestu na kojem stoji.Makar to mjesto bio sklizak kamen dovoljan za dvije noge,sekunda pomaka i padaš.Kako pružiti ruka,ako je taj netko neće uhvatiti?
Tako mi se lako iskontrolirati pred svijetom,tako lako mi je ne pokazati emociju,ali kad sam ovdje osjećam da se gušim.Gušim u vlastitoj ljubavi,gušim u vlastitom domu.Nakon svih loših momenata kad smo se borili da jedni druge održimo na životu.Sad kad smo svi dobro jedni drugima nanosimo bol.Jedni nanose bol zato jer ne znaju što bi drugo,a drugi nanose bol jer su ranjeni.I tako u krug.
More je jutros takav katalizator negativnih emocija,ali nisam se mogla zadržati duže,odnilo iz mene i ovo malo snage što mi je ostalo da se ustanem i funkcioniram.
Puše lagani povjetarac,a ja sam takva suprotnost sebi odnosi na jučer.Jučer ona cura koja je bila toliko spremna dočekati goste,objasniti im sve,toliko sretna što će dobiti priliku razgovarati s nekim izvan ove naše male banana države.Danas san potrošena duša,s pogledom na pola.Nešto kao ovi oblaci što suncu ne daju da izađe.Što ga skriva od pogleda.Kao ja što se skrivam od hladnoće umotana ručnikom.Misli mi trenutno nisu nigdje,ni skim.Same su sa sobom.Prazne,nikud ne vode,o ničem ne misle.Samo neki osjećaj praznog tupila.Vjerojatno će potrajati cijeli dan.
Ovaj blog je treba biti pun pozitivnih i inspirativnih riječi,trebao je biti neka vrsta pomoći,a sad kad pogledam djeluje mi tako mračno,mračnije nego bilo koja stranica mojih starih dnevnika.
Uopće se ne čudim ljudima koji spakiraju kofere i odu negdje gdje nikog ne znaju.
Neki dan slušam svoju prijateljicu,koja je trenutno veći kaos od mene.Totalno izgubljene perspektive,totalno bez ideje kuda i što.Govori o sjedanju na autobus i odlasku u nepoznato.I uhvatim sebe kako je odgovaram od nauma da ode tek tako,govorim joj kako joj ipak treba neki papir više od gimnazije.A do prije dva tjedna sama san razmišljala o istom.Učinila mi se nerealnom njena ideja da ode tek tako bez ičega,a opet mnogi tako odlaze svaki dan.Njemačka,naš "american dream".Ali opet ja imam papir u rukama,uskoro dva.Ako preživim ovu oluju i tri.
Ljude možete savjetovati,možete im reći što mislite,možete u najboljoj namjeri pokušati,ali ljudi su ljudi,opet će napraviti po svom.Možete jedino biti tu da ih podignete kad padnu ili da stojite i gledate.Neki ljudi imaju sve na svijetu,a naprave toliko pizdarija.Toliko neoprostivih pizdarija pa i dalje žive.Žive svoje živote bez posljedica na sebi,ostavljajući samo ožiljke na drugima.A s druge strane imate ljude koji naprave sve kako treba i puni su ožiljaka koje nose na leđima,ljudi koji sa sobom vuku i svoju i tuđu pokoru,samo zbog nesebičnosti i dobrote.Budale.Budale svi do ti jednoga,uključujući i mene.Svijet je nepravedan za takve.Svijet nema milosti za ispravne.Svijetom vlada ološ i sami smo si krivi jer im to dopuštamo,dopuštamo jer znamo da njima to čini zadovoljstvo,a mi volimo vidjeti zadovoljstvo u drugome.
Mi sanjamo o vlastitoj sreći,Prokletstvo umjetnika i sanjara.Prokletvo iluzionista i idealista.Proklestvo nas neshvačenih.
Podržat ću ja svoju prijateljicu u svakoj njenoj odluci,koliko god ona nerealna bila,ali ne mogu se oteti dojmu da ima i boljih načina.A opet s druge strane kad pogledam sebe kako čekam bolji način i kako taj isti bolji trenutak svakim danom izgleda sve dalji kao duga koju hvataš,onda njena ideja čak ni ne izgleda toliko suluda.
Kreneš pa što bude.Suludo,a nekad možda upravo je to poanta svega.Riskirati.