See the way under millkyway

petak , 21.08.2015.

Izašla sam u šetnju.Trebala mi je da razbistrim glavu i umirim srce.
Nebo je noćas prekrasno.
Ovdje u ovoj maloj utopiji negdje na jugu jadrana živi nekih 700 duša.Od tih 700 držim samo do njih 10-ak.Ali danas ne mislim na njih,samo sam se podsjetila gdje sam.
Danas pokušavam utišati oluju svog srca.Hodam tom cestom koja dijeli more od brda.Gledam taj beskraj sa svog malog pointa.
Noćas je jedna od onih noći kad sam se odlučila sama prošetati ispod zvijezda.Kad sam odlučila hodati s snom u mislima.
Noćas sam sanjar koji hoda sam ispod kristalnog neba,noćas sam sanjar koji prati millkyway,noćas dopuštam glasnoj tišini da me zatomi.Noćas hodam sama,s mislima na nepoznatog nekog.Nije to ljubav,nije to zaljubljenost,nije to nedostajanje.To je nešto puno veće od ovog primitivnog zemaljskog.
Noćas gledam u zrak iz svoje žablje prespektive,Noćas san zamijenila sjaj kamenčića za kristalno nebo.Noćas sam sanjar koji je okrenuo leđa mračnoj šumi,noćas nisam imala snage zakoračiti u mrak.
Noćas samoća je puna osude i nerazumijevanja.Noćas sam se prepala svijetla putokaza.Nisam očekivala da će mi išta pokazati smjer,niti da će me išta zaštititi.
Noćas puštam ovoj glasnoj tišini borova da utiša moje misli,dopuštam sjaju kristala iznad mene da umiri plamen u mojim očima,dopuštam duši,da se još jednom uludo ponada,da se pokuša utišati s nadom u neki bolji trenutak.Noćas dopuštam mojim mislima da odu k njemu.Dopuštam nadahnuću da me osvoji,da me zaokupi s nadom da ću jednog dana prva čitati,onako sebično ispod ovog istog neba.Sebično želim sebi tu privilegiju da nadahnem nadahnuće.
Dopuštam idealima da me zauzmu,da me opsjednu,dopuštam savršenstvu da se uprizori kao hologram pred menom u ovoj istoj tišini.
Želje su jedno,mogućnosti drugo,a snovi su negdje između.Najgore je biti podvojen između to dvoje,a to je najčešći ishod.
Dopuštam hladnom vjetru i vlagi da mi ježi kožu iako marama stoji pokraj mene.
Hladnoća gasi požare u meni,kasnije će ostati samo pepeo.Koliko puta se feniks ponovo može dignuti iz pepela?Koliko oporavci traju?Koliko si otvaranja starih rana možemo priuštiti?Koliko smo spremni duboko kopati ožiljke?Gdje je kraj?Gdje je granica?
Večeras želim vjerovati da smo skupa u mislima,moje nadahnuće i ja.Moj najbizarniji razlog želje za opstankom.Moj dokaz da nije sve uzalud.Večeras vjerujem da sam s njim u mislima.I da su njegove misli samnom.
Zanemarit ću sve uvrnute snove,sve proizvode moje podsvjesti,sve bijele t-shirtove koji me noćima proganjaju,potisnit ću svako razmišljane o svrhi tog osjećaja.Zanemarit ću ovaj loš dan,zaboravit ću ga,prisilno.Sve ću staviti po strani za misao da je sve ovo dio nekog većeg plana.Zadovoljit ću se idejom da je odgovor negdje gore među kristalima.Noćas ću dopustit srcu da pokuša zaspati s mislima o nekom budućem trenutku.Trenutku ispod ovog neba,sami,nadanhuće i ja,ja i nadahnuće i ona sebična privilegija da čitamo napisano prije ostatka svijeta.
Večeras smo si u mislima.
S njim u mislima