morska iz dubina
ponedjeljak, 17.03.2025.
Priča s povodom
Nikad se nisam navikla na otočki đir gdje su šesnaestogodišnjakinje rađale i postajale tako mlade mame. Djeca su rađala djecu. Nije to bio pojedinačan, rijedak slučaj. Gotovo pa da je bilo pravilo.
Uključivalo je to i mojih troje najbližih i najdražih rođaka. Obje rodice su prije 18.-te bile mame, rođak u tom dobu već tata. Bio je to period kad smo, za mojih prazničkih dana, teže nalazili zajednički jezik. S nepune 22 sam diplomirala i bila u svom filmu prepunom ambicija i želje za dokazivanjem. Oni su debelo bili u svom filmu, meni tada još posve stranom. Kao da su nam se, tih godina, željezničke tračnice razdvojile na više smjerova. Tu smo se, na neko vrijeme, malo pogubili.
Službenih razvoda brakova gotovo da i nije bilo jer su se rijetko sklapali. Naprosto je svatko odlazio na svoju stranu, u nove veze i tzv. moju, tvoju i našu djecu. I tako višestruko puta. Gotovo pa svo susjedstvo u mojoj bivšoj Vali je to nasljedovalo.
Rođak je u braku "izdržao" najduže. Od svoje 17.-te godine su bili skupa. Kada su tri kćeri stasale u tinejdžersku dob krenuli su problemi u raju. Šarao je on, šarala je ona. Završilo je razvodom. I godinama u gotovo nikakvom kontaktu.
Napad neizlječive bolesti dijagnosticiran joj je u samo par dana. Njen partner se nije mogao nosit s problemom pa ju je napustio. Moj rođak je napustio partnericu u Zagrebu i vratio se na otok da ljudski pruži ono šta može. Zajedničke tri kćeri i sedmero unučadi srušilo je sve barijere i okapanja malog mista sklonog upirat prstom u sve i svašta. Jer mala mista su naprosto takva. Kad u prvoj kući neko kihne, u zadnjoj se čuje nazdravlje.
Svaki dan je s njom. Diže je, liježe, presvlači, nosi na wc, jutrom rano pali peć, kuha i ne miče se od nje. Plaču oboje držeći se za ruke. Pokušavaju vratit vrijeme unatrag i zaustavit ga u trenu u kojem ga nisu znali premostit.
Poslao mi je poruku, da barem mogu vratiti vrime unazad. Sve bi bilo drugačije.
Ona više ne može komunicirat. On je i dalje drži za ruku. Plače neutješno.
Ne postoji gumica ili korektor koji može prebrisat greške, zablude ili nedoraslost životu.
To su sjene koje su naša doživotna pratnja.
Sve se zbiva sada zato i je priča s povodom.
subota, 15.03.2025.
U prolazu
Kad se vrata zatvore, kažu, prozor se otvori. Već duže vrijeme ne znam šta se kod mene otvara, šta zatvara. Ponekad mi se čini kako je žabokrečina zasjela, češće pak da je propuh taj koji landra i lamata.
Naleglo je svega. Kod starih, mladih i onih najmanjih. Slojevito. Iscrpljujuće do srčike. Kad god prokližem od umora, sjetim se maminih riječi na dan njenog konačnog odlaska. Posve smireno je rekla, hrabru li me moja mama rodila. Ničega se ne bojim.
Beskrajno zahvalna na genetskom kodu, kojeg sam od nje pokupila, stojim uspravna, odrađujem sto na sat, svakodnevno ispunjena jer sam ta koja pomaže, ne ona kojoj je pomoć potrebna.
Proljeće je u zraku. U vrtu prve ljubičice. Moj najdraži cvijet. Sitan, skrovit, neodoljivog mirisa. Budi u meni, samo Nebo zna odakle, zalihe čudesne energije, iskonskog životnog poleta i uzleta jer u svakom danu Jesam.
Valjda se El Nino ispuhao na mojoj adresi.
Ili će brzo.
Strpljiva sam.
