morska iz dubina
ponedjeljak, 24.03.2025.
Trieste
Prve rebe pale su na Peristilu. Kod švercera. Proba u majušnom stanu u Getu. Zrcalo je više nalikovalo komadu stakla prepunom mača. Po kauču, iznerednog stana, razbacana masa majica, vešta, jaketa. Plaćanje na ruke. Ko je tada i primislio na blisku budućnost. Kartično. Ili s odgodom.
A onda je na red došao Trst. Rad preko student servisa, skupljanje siće i onda maskenbal. Tako smo zvali naš shopping. Rijetko sam išla busom. Češće bi, sezonski, podijelili troškove benzina i uputili se nečijim autom. Mama je obavezno morala znat ko vozi. Dapače, morao je to bit netko iz najbližeg kruga prijatelja, čije roditelje i ona pozna.
Plan je bio kupit šta više robe za malo love. To je obavezno podrazumijevalo Ponte Rosso ali i okolne butige koje su s godinama postale špranca.
Ako se nosilo rozo ja sam se vraćala ko da se zovem Roza. Ako je bilo ljubičasto, kod mene je sve bilo dostojno jedne Lily. Ako je trend bio cvjetičast bila sam nedvosmisleno Cvita. Prava šminketa koja je punila ormar sezonski, proljeće-ljeto, jesen-zima. O postolama na take da ni ne govorim. Opsjednuće.
A zapravo sam htjela pisat o povratku iz kupnje. Zaustavljanju auta negdje sa strane, kidanju etiketa, navlačenju šta više robe na sebe, panici prelaska granice jer, opasnosti su vrebale. Ili su robu oduzimali ili je trebalo nadoplatit. Znao se cenzus koliko se moglo iznijet i koliko unijet. Oduzimanje bi bilo ravno harakiriju, a nadoplata je bila neizvediva. Saldo, nula. Uvijek, baš uvijek smo prolazili lišo. Glumčine teške. Radost sveopća. Poput vatrometa.
A onda Pjaca. To je bio generacijski đir. I šepurenje ravno onom paunovskom. Tako je bilo.
A sada, sada me Mužas stalno davi. Kad ćeš obuć onu veštu, pa onu drugu, pa onu treću. Hvala nebesima na genetici. Još uvijek stajem u broj 38. Ali nikako mu objasnit da su tute zakon. Teniske gotovo pa Ustav. I da je uredni šlamperaj nezamjenjiv.
Ali da je bilo, bilo je.
Made in Italy.
