morska iz dubina
utorak, 25.03.2025.
Građani trećeg reda
Nema veze šta sam otočka.
Ni to da je preminuli 26.godišnji mladić s Lastova zapravo moj Blaćanin koji se poslom našao na Lastovu.
Nema veze ni moja bogata, desetljećima duga spoznaja suživota na moru i s morem.
Nema veze ni s objektivnim uvidima kako izgleda podivljalo more i šestmetarski valovi.
Nema veze kako izgleda nevrijeme kad helikopter ne može do potrebitog.
Nema veze jer sve to jako dobro znam, poznajem i prepoznajem.
Nema veze šta suosjećam jer mi je obitelj stradalog poznata.
Nema veze ni to šta znam o kojoj dijagnozi je bila riječ.
Nema veze jer cijela situacija nema veze sa zdravim mozgom.
U Hrvatskoj je izgrađeno 6 brzih, medicinskih brodica od aluminijske legure sa svrhom obavljanja zadaće u najtežim uvjetima na moru, pri visini valova od 6 metara. Mogu dosegnut brzinu od 65km/sat. U slučaju prevrtanja imaju sposobnost samoispravljanja, takozvani »self-righting. Koriste se kad helikopter ne može uzletjet iz sigurnosnih razloga.
Brodice su duge oko 15 metara i postižu maksimalnu brzinu u roku od pet minuta od pokretanja pogonskih strojeva. U potpunosti su opremljene medicinskom opremom i uređajima za siguran prijevoz hitnih pacijenata sa svrhom da dođu na odredište unutar zlatnog sata.
Građani prvog reda nazovu pozicioniranog dužnosnika, bez obzira na stranački predznak i usluga se obavi u roku odmah.
Građani drugog reda čekaju. Neko čeka, netko ne dočeka. Teta, s upalom pluća, u Blatu čeka već 20 dana da netko, itko... očita nalaz rtg pluća. Nema tko. Možda preživi, možda ne.
Građani trećeg reda umiru. Bez pružene šanse.
Pišem u afektu. Koji će me držati. Jer otok je romantična turistička destinacija sa fotografijama zalaska sunca, pješčanim plažama i koktelima u prvom planu.
Znaju li oni, čija dužnost je znati, kako izgleda stvarni život na otoku.
Ostaje činjenica da je brodica za hitnu intervenciju bila privezana u Dubrovniku. Nije isplovila. Iz razloga zbog kojih je izgrađena.
Zemljo, otvori se.
ponedjeljak, 24.03.2025.
Trieste
Prve rebe pale su na Peristilu. Kod švercera. Proba u majušnom stanu u Getu. Zrcalo je više nalikovalo komadu stakla prepunom mača. Po kauču, iznerednog stana, razbacana masa majica, vešta, jaketa. Plaćanje na ruke. Ko je tada i primislio na blisku budućnost. Kartično. Ili s odgodom.
A onda je na red došao Trst. Rad preko student servisa, skupljanje siće i onda maskenbal. Tako smo zvali naš shopping. Rijetko sam išla busom. Češće bi, sezonski, podijelili troškove benzina i uputili se nečijim autom. Mama je obavezno morala znat ko vozi. Dapače, morao je to bit netko iz najbližeg kruga prijatelja, čije roditelje i ona pozna.
Plan je bio kupit šta više robe za malo love. To je obavezno podrazumijevalo Ponte Rosso ali i okolne butige koje su s godinama postale špranca.
Ako se nosilo rozo ja sam se vraćala ko da se zovem Roza. Ako je bilo ljubičasto, kod mene je sve bilo dostojno jedne Lily. Ako je trend bio cvjetičast bila sam nedvosmisleno Cvita. Prava šminketa koja je punila ormar sezonski, proljeće-ljeto, jesen-zima. O postolama na take da ni ne govorim. Opsjednuće.
A zapravo sam htjela pisat o povratku iz kupnje. Zaustavljanju auta negdje sa strane, kidanju etiketa, navlačenju šta više robe na sebe, panici prelaska granice jer, opasnosti su vrebale. Ili su robu oduzimali ili je trebalo nadoplatit. Znao se cenzus koliko se moglo iznijet i koliko unijet. Oduzimanje bi bilo ravno harakiriju, a nadoplata je bila neizvediva. Saldo, nula. Uvijek, baš uvijek smo prolazili lišo. Glumčine teške. Radost sveopća. Poput vatrometa.
A onda Pjaca. To je bio generacijski đir. I šepurenje ravno onom paunovskom. Tako je bilo.
A sada, sada me Mužas stalno davi. Kad ćeš obuć onu veštu, pa onu drugu, pa onu treću. Hvala nebesima na genetici. Još uvijek stajem u broj 38. Ali nikako mu objasnit da su tute zakon. Teniske gotovo pa Ustav. I da je uredni šlamperaj nezamjenjiv.
Ali da je bilo, bilo je.
Made in Italy.
petak, 21.03.2025.
Rajska dolina
Do pradidove pojate ni bilo ceste, struje ni vode. Teta bi na ogotu stila sve šta nan je tribalo za taj dan. Onda bi kozjon stazon koracali jedan iza drugega. Ponekad bi nas popela na ogotu, ali uglavnon smo hodili na noge. Mi, dica, a rod po krvi, onako malešni i zvrkasti, zastajali bi usput ubrat koju kupinu, smokvu ili murvu i nastavjali bi daje. Hodili bi uru vrimena od Mista. I ruke i justa su nan bila jubičasta od usputnih slastica. Al ko je za to marija. Ni bilo, hodi operi se. Operi ruke. Operi voćke. Bacili i virusi nisu postojali. Nepoznanica ranog odrastanja. Samo nalegla žega i sloboda kretanja u svin smjerovima.
I dok bi stariji kokočali, tako se reče za njihovo brbljanje, mi smo divjali. Vatali smo prndeje (zlatare) i natjecali se ko će više. Ni bilo straja, ajme bube, škorpije, zmije, paukovi. Ništa ni bilo ajme. Ako nas je šta i bocnilo znali su ubrat trave, to misto nan istrljat, mi bi stisli zube i daje nastavjali divjat.
Crno grozje, bilo grozje, crne slive, bile slive, vele ili male smokve, jabuke cukarinke ili kisele, neodoljive barakokule, šipci, rogač, stablo mindela. Sve, baš sve je bilo na dohvat ruke, a žbaćeno jaje sa cukron je bilo doticanje neba. Teta je činila grožđice i sušila smokve. To su nan bile zimske radosti.
I tako smo nas četvero dice, vezani neraskidivo onda i danas, preživili bez čokolada, napolitanki, bajadera, rafaela, ferera, snikersa, kindera.
Ja bi i danas ono voće na kojem sam odrastala. S mirison i okuson.
Kaže svaka prodavačica na banku splitske tržnice, očiju mi, nije polivano, možete dat malom ditetu.
Virujete li vi u tu bajku?
srijeda, 19.03.2025.
Priča iz davnine
Sidili smo na trupcima bora u kojeg je udrija grom. Stari je ispila šta je vridilo za ispilat i to su bile prve katrige stavjene oko ognja u dvoru pradidove pojate. Do nje su bile još dvi u kojima je stanova didin rođak Đuro i brat mu Vicko s familjon. I to je bilo to. Misto s imenom i životon. Danas samo s imenom. Bez živog stvora.
Đuro je od ribara Lipulina donija kašetu srdela. Svi su govorili da su jadno vele i da ih je najboje stit, tako freške, na gradele. Mat je u sekundu zamisila kruv, a teta užegla oganj za peku.
Mi dica, bosonogi, u mudanticama od žutca, landrali smo unaokolo po litnjoj žegi. Nit nas je šta morilo, nit smo o ičemu brigali. Samo nas je nedostatak mašte moga ograničit u vihoru lepršavosti života kojeg su stari tada zvali oskudicom. Mi to nismo razumili.
Cvrčci su se orili cilon šumom uzavrelog dana, a srdele su cvrčale na gradelama. Uje je iz njih kapalo na žeravicu koja bi na tren planula, ali pod vođenon rukon za tren i nestala. Vonjalo je kako već srdele vonjaju. Digle su rep, govorili su. To je bija dobar znak. Da će i drugi ulov bit dobar.
Krulilo nam je u drobu i mi, dičurlija, jedva smo dočekali sist na svoje misto pod vedrin nebon, dobit u ruke škvorcani lateni pjat na točkice, rukon otkinut komad toplog kruva i porciju ribe. Krupna zrna soli su grijala nepca ka melem s obilato zalivenin maslinovin ujem. Točavali smo. Sidili u krug, utažujući glad, slušajući brbočanje starijih, isprekidano smijon, šalama i nekon lakoćon postojanja.
***
Karlo, ti si na redu, rekla je prodavačica devetogodišnjem dječaku koji je stajao ispred mene na frižideru di se prodaje suhomesnato, sirevi i kruh.
Čitao je s cedulje: 20 deka zimske, (rekla je mater tanko narezat), po kila livanjskog , vakumirano pakiranje drniškog pršuta i vrličku pogaču.
***
Samo me na tren vratio unazad. Kad smo karamele kupovali na komade. U jedinoj postojećoj butigi.
Kako vrime teče.
Neka teče.
Znači da smo još tu.
Da nas ima.
ponedjeljak, 17.03.2025.
Priča s povodom
Nikad se nisam navikla na otočki đir gdje su šesnaestogodišnjakinje rađale i postajale tako mlade mame. Djeca su rađala djecu. Nije to bio pojedinačan, rijedak slučaj. Gotovo pa da je bilo pravilo.
Uključivalo je to i mojih troje najbližih i najdražih rođaka. Obje rodice su prije 18.-te bile mame, rođak u tom dobu već tata. Bio je to period kad smo, za mojih prazničkih dana, teže nalazili zajednički jezik. S nepune 22 sam diplomirala i bila u svom filmu prepunom ambicija i želje za dokazivanjem. Oni su debelo bili u svom filmu, meni tada još posve stranom. Kao da su nam se, tih godina, željezničke tračnice razdvojile na više smjerova. Tu smo se, na neko vrijeme, malo pogubili.
Službenih razvoda brakova gotovo da i nije bilo jer su se rijetko sklapali. Naprosto je svatko odlazio na svoju stranu, u nove veze i tzv. moju, tvoju i našu djecu. I tako višestruko puta. Gotovo pa svo susjedstvo u mojoj bivšoj Vali je to nasljedovalo.
Rođak je u braku "izdržao" najduže. Od svoje 17.-te godine su bili skupa. Kada su tri kćeri stasale u tinejdžersku dob krenuli su problemi u raju. Šarao je on, šarala je ona. Završilo je razvodom. I godinama u gotovo nikakvom kontaktu.
Napad neizlječive bolesti dijagnosticiran joj je u samo par dana. Njen partner se nije mogao nosit s problemom pa ju je napustio. Moj rođak je napustio partnericu u Zagrebu i vratio se na otok da ljudski pruži ono šta može. Zajedničke tri kćeri i sedmero unučadi srušilo je sve barijere i okapanja malog mista sklonog upirat prstom u sve i svašta. Jer mala mista su naprosto takva. Kad u prvoj kući neko kihne, u zadnjoj se čuje nazdravlje.
Svaki dan je s njom. Diže je, liježe, presvlači, nosi na wc, jutrom rano pali peć, kuha i ne miče se od nje. Plaču oboje držeći se za ruke. Pokušavaju vratit vrijeme unatrag i zaustavit ga u trenu u kojem ga nisu znali premostit.
Poslao mi je poruku, da barem mogu vratiti vrime unazad. Sve bi bilo drugačije.
Ona više ne može komunicirat. On je i dalje drži za ruku. Plače neutješno.
Ne postoji gumica ili korektor koji može prebrisat greške, zablude ili nedoraslost životu.
To su sjene koje su naša doživotna pratnja.
Sve se zbiva sada zato i je priča s povodom.
subota, 15.03.2025.
U prolazu
Kad se vrata zatvore, kažu, prozor se otvori. Već duže vrijeme ne znam šta se kod mene otvara, šta zatvara. Ponekad mi se čini kako je žabokrečina zasjela, češće pak da je propuh taj koji landra i lamata.
Naleglo je svega. Kod starih, mladih i onih najmanjih. Slojevito. Iscrpljujuće do srčike. Kad god prokližem od umora, sjetim se maminih riječi na dan njenog konačnog odlaska. Posve smireno je rekla, hrabru li me moja mama rodila. Ničega se ne bojim.
Beskrajno zahvalna na genetskom kodu, kojeg sam od nje pokupila, stojim uspravna, odrađujem sto na sat, svakodnevno ispunjena jer sam ta koja pomaže, ne ona kojoj je pomoć potrebna.
Proljeće je u zraku. U vrtu prve ljubičice. Moj najdraži cvijet. Sitan, skrovit, neodoljivog mirisa. Budi u meni, samo Nebo zna odakle, zalihe čudesne energije, iskonskog životnog poleta i uzleta jer u svakom danu Jesam.
Valjda se El Nino ispuhao na mojoj adresi.
Ili će brzo.
Strpljiva sam.
