morska iz dubina
ponedjeljak, 17.03.2025.
Priča s povodom
Nikad se nisam navikla na otočki đir gdje su šesnaestogodišnjakinje rađale i postajale tako mlade mame. Djeca su rađala djecu. Nije to bio pojedinačan, rijedak slučaj. Gotovo pa da je bilo pravilo.
Uključivalo je to i mojih troje najbližih i najdražih rođaka. Obje rodice su prije 18.-te bile mame, rođak u tom dobu već tata. Bio je to period kad smo, za mojih prazničkih dana, teže nalazili zajednički jezik. S nepune 22 sam diplomirala i bila u svom filmu prepunom ambicija i želje za dokazivanjem. Oni su debelo bili u svom filmu, meni tada još posve stranom. Kao da su nam se, tih godina, željezničke tračnice razdvojile na više smjerova. Tu smo se, na neko vrijeme, malo pogubili.
Službenih razvoda brakova gotovo da i nije bilo jer su se rijetko sklapali. Naprosto je svatko odlazio na svoju stranu, u nove veze i tzv. moju, tvoju i našu djecu. I tako višestruko puta. Gotovo pa svo susjedstvo u mojoj bivšoj Vali je to nasljedovalo.
Rođak je u braku "izdržao" najduže. Od svoje 17.-te godine su bili skupa. Kada su tri kćeri stasale u tinejdžersku dob krenuli su problemi u raju. Šarao je on, šarala je ona. Završilo je razvodom. I godinama u gotovo nikakvom kontaktu.
Napad neizlječive bolesti dijagnosticiran joj je u samo par dana. Njen partner se nije mogao nosit s problemom pa ju je napustio. Moj rođak je napustio partnericu u Zagrebu i vratio se na otok da ljudski pruži ono šta može. Zajedničke tri kćeri i sedmero unučadi srušilo je sve barijere i okapanja malog mista sklonog upirat prstom u sve i svašta. Jer mala mista su naprosto takva. Kad u prvoj kući neko kihne, u zadnjoj se čuje nazdravlje.
Svaki dan je s njom. Diže je, liježe, presvlači, nosi na wc, jutrom rano pali peć, kuha i ne miče se od nje. Plaču oboje držeći se za ruke. Pokušavaju vratit vrijeme unatrag i zaustavit ga u trenu u kojem ga nisu znali premostit.
Poslao mi je poruku, da barem mogu vratiti vrime unazad. Sve bi bilo drugačije.
Ona više ne može komunicirat. On je i dalje drži za ruku. Plače neutješno.
Ne postoji gumica ili korektor koji može prebrisat greške, zablude ili nedoraslost životu.
To su sjene koje su naša doživotna pratnja.
Sve se zbiva sada zato i je priča s povodom.
O, muko moja, grubo li je sve to........
Annabonny • 17.03.2025. u 15:51
to su sjene koje bole, jako...
Dinaja • 17.03.2025. u 16:16
Ljudina! Koliko boli...
Dnevnik jedne babe • 17.03.2025. u 16:50
Šteta...
Očito je da su se voljeli i nikada preboljeli.
Vjerojatno im je i trebalo to vrijeme razdvojenosti...
Nisu sve ljubavne priče iste.Dvi, tri riči... • 17.03.2025. u 17:02
Uh, kakva priča. Ostao sam sjediti u mraku i tišini. Meni se čini da mi ljudi najteže možemo prihvatiti kako u nečijem srcu postoji mjesta za više nas. Radije odabiremo isključivost, napuštanje, mržnju, površnost, prijezir. I onda odjednom shvatimo koliko smo bili u krivu.
j. • 17.03.2025. u 17:59
Takve sjene nas uvijek prate a ne možemo vratiti vrijeme.
gogoo • 17.03.2025. u 19:11
Sudbina nam je donositi odluke, nekad i pogrešne, oni koji uvijek donose ispravne, su grozni lažovi, od sudbine ne moš uteć
Supatnik • 17.03.2025. u 19:44
@AnnaBonny....grubo i teško:-(
@Dinaja...i ne možeš im umači..
@Dnevnik jedne babe......zaista je pokazao i pokazuje svoju najbolju stranu.....a to je neminovno dovelo do toga da su našli svoje odraze na licima jedno drugog...
@Dvi, tri riči.....nema istih ljubavnih priča...možda samo iste šablone na filmovima...
@ j.....za puno stvari u našem životu je potrebno vrijeme sazrijevanja...nekome dođe brže, nekome nikada, nekome pak grubim suočavanjem sa samim sobom....
@gogoo......nit od sjene pobjeći, nit vrijeme vratiti..
@Supatnik.....slažem se da je nemoguće provest cijeli životni vijek u ispravnim odlukama....griješeći učimo....a učeći bolujemo....morska iz dubina • 17.03.2025. u 19:56
da, eto, i takvih priča ima, i ja sam se svega nadrealnog naslušao kao mladi radoznali učo u jablancu...
NF • 17.03.2025. u 23:40
Mudrice naša!
"Ne postoji gumica ili korektor koji može prebrisat greške, zablude ili nedoraslost životu."Lastavica • 18.03.2025. u 05:48
Život donosi i odnosi. Što se prije sa tim pomirimo, lakše je...
mecabg • 18.03.2025. u 07:27
Priča koja jest tužna, ali na kraju ipak pokazuje da ima nade i da neki u procesu razvoja - postanu ljudi....Mene je kraj nekako umirilo...ima nade, ima....
luki2 • 18.03.2025. u 08:30
Život piše svakojake ljubavne priče.
Euro • 18.03.2025. u 09:50
Tužno a lijepo.
Kockavica • 18.03.2025. u 11:26
Što stariji idemo, sve nam više sličnih priča dolazi.
Ovo je tužno, ali nekako budi nadu u ljudskost.
Znam za nekoliko sličnih prmjera.
I drago mi je da si osobe koje su jednom bile u najblićem mogućem odnosu, a onda više nisu - nisu zaboravile na sve lijepe i dobre strane tog odnosa. I ostali su ljudi uprkos svemu.konobarica • 18.03.2025. u 11:32
@NF...vjerujem da si se kao učo nagledao i naslušao svega:-)
@Lastavica...:-))
@mecabg.....sudionici smo života pa kako već bude..
@liki2....kraj je tužan jer ona sa 55 nenavršenih godina odlazi...pitanje dana ili sata:-(
@Euro....ja bi najrađe čitala samo tvoje viceve...to je svijet za sebe:-)
@Kockavica...ljudskost nas uvijek utopli:-)
@konobarica....ljudi se najčešće zapravo raziđu i stave uskličnik...ovdje se dogodio zarez života....morska iz dubina • 18.03.2025. u 14:17
Razumijem ja to draga Morska, ali je jako bitno da ipak odlazi mirnije....To sam mislila. Kao da je dobila jedan poseban završetak.
luki2 • 18.03.2025. u 17:38
@luki2......oboje su izgubili i oboje dobili....razumijemo se mi:-)
morska iz dubina • 18.03.2025. u 19:38
Život plete svoje mreže, zapetlja i otpetlja ako je malo sreće, ovdje je
ima u nesreći, nažalost. Imam priču sa sličnim krajem i sličnim razvojem
situacije. Da, mladost se vodi srcem i mozak tu ne igra puno, znam
iz prve ruke. Eto, kao što znaš neke priče završe bez razdvajanja, a
dobro znamo da bi se mnoge mogle raskomadati kad se ne bi "stajalo na loptu".
Neka je na kraju ruka u ruci, bol se teže podnosi kad je čovjek sam.
U konačnici život je prepun gubitaka i ponekog dobitka. Tebi snage
i poneki satak sna želim:))))nema garancije • 18.03.2025. u 22:49
Mlada osoba treba malo proživjeti prije nego što postane roditelj.
viatrix • 18.03.2025. u 23:25
@nema garancije.....život je prepun mijena, valjda mu je to i svrha samo još nismo kužnili zašto.....a san, draga moja, nikako da me sustigne...kao da mu je moja adresa prebivališta nepoznata...pozdrav oboma:-)
@viatrix....apsolutno se slažem i otok mijenja svoju sliku činjenicom da je maloljetničkih trudnoća sve manje...al za mog odrastanja to je gotovo pa bilo pravilo...morska iz dubina • 19.03.2025. u 06:56
onako kako nam život posloži ne može ni najmaštovitija fikcija dočarati, ni u dobru,ni u zlu.....
zagrljaj veeeliki slavonski mojoj veeelikoj morskojWhite Lilith • 19.03.2025. u 07:13
Emotivan i duboko ljudski tekst. Priča koja se odvija pred očima, a istovremeno je zbir sjećanja, kajanja i neizbježnih sjena prošlosti. Savršeno si uhvatila duh otočkog mentaliteta – tu čvrstu, neizgovorenu zajednicu gdje svi sve znaju, ali prava bliskost dolazi tek u najtežim trenucima.
Potok • 19.03.2025. u 08:31
Ja bi mislim napravija isto jer mi je priča slična ma nesmin odat....
sewen • 19.03.2025. u 12:23
@White Lilith..... i tebi, draga moja, veliki morski zagrljaj:-)
@42 Potok...hvala ti:-)
@sewen.......odaju tebe tvoji stihovi....:-))morska iz dubina • 19.03.2025. u 12:31
Jako tužna životna priča, a ima ih puno oko nas.
Ovo je tako istinito, ne bih mogla bolje reći, pa citiram:
"slažem se da je nemoguće provest cijeli životni vijek u ispravnim odlukama....griješeći učimo....a učeći bolujemo!"Mrr Mau • 21.03.2025. u 07:35
