My spiritual exercises
srijeda, 02.11.2022.
ZAGONETNI ZAGREBAČKI LIBER LINTEUS
Misteriji vezani uz drevne, iščezle civilizacije oduvijek su pobuđivali interes kako znanstvenika, tako i široke publike. Međutim, izgleda pomalo čudno što mnogo manje pozornosti privlače upravo zagonetni predmeti koji su na neki način povezani s ovim našim prostorima. Arheološki muzej u Zagrebu pohranjuje dva takva eksponata, laneni natpis na etruščanskom jeziku i jednu mumiju iz Egipta, poklonjenu muzeju u prošlom stoljeću. Radi se ustvari o najduljem poznatom etrurskom natpisu (oko 1500 riječi) na lanenom platnu, a kojim je mumija bila obmotana...
Početak priče, koja uključuje i zanimljive detalje iz naše novije povijesti, vraća nas u revolucionarnu 1848. godinu. Stanoviti Mihael Barić, perovođa ugarske Kraljevske kancelarije, napušta dotadašnju službu i odlučuje se na obilazak čitavog niza zemalja. U svojim bjelosvjetskim (pro)putovanjima stiže tako i u Egipat i pod neutvrđenim okolnostimadolazi u posjed mumije. Čudnovata je podudarnost, što je upravo tih godina, nakon što je obišao arheološke lokalitete u Etruriji, britanski arheolog George Dennis izrazio želju da se pronađe etrurska „stella iz Rozete“ i pojavi „novi Champolion“, koji će iznaći ključ za odgonetanje etruščanskog pisma. (Champolion, kao što je poznato, pomoću stele iz Rozete dešifrirao je egipatske hijroglife.) Dogodilo se tako da je Dennis, i ne znajući, povezao Egipat s lanenim natpisom, koji je Barić zajedno s mumijom 1849. godine donio u zemlju.
PREOKRET NAKON ČETVRT STOLJEĆA
Pošto mu nije pošlo za rukom ishodovati ponovno primanje u državnu službu, Mihael Barić se nastanio u jednoj kući u sredfištu Beča. Posljednjih desetak godina života proveo je najvećim dijelom u skrbi za svoju bogatu zborku umjetnina, pa tako i mumiju, još uvijek umotanu povojima. Barić je umro u prosincu 1859. godine, a sva dobra koja je posjedovao nasljedila je njegova nećakinja. Dvije godine nakon smrti Mihaela Barića, njegov brat Ilija, župnik crkve u Golubincima nedaleko Đakova, obavješćuje nadležne institucije kako je on imenovan izvršiteljem oporuke. Pored toga što je imenovao brata izvršiteljem oporuke, Mihael je naveo i to da mumiju i povoje želi pokloni5ti ili JAZU (tada još u osnivanju) ili Narodnom muzeju u Zagrebu.
Procedura oko preuzimanja mumije iz pokojnikova stana potrajala je nekoliko mjeseci, da bi bila obavljena nakon odluke namjesničkog vijeća u srpnju 1862. godine. Značajnog udjela oko konačnog primitka ove vrijedne donacije imali su Josip Juraj Strossmayer i Franjo Rački, prvi predsjednik Akademije. Ivan Mažuranić, u to doba predsjednik Dvorske kancelarije za Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju u Beču obavio je osobni uvid u stanu pokojnog Bartića i konstatirao, u pismu Namjesničkom vijeću „da će za odpremu trebati barem dva posebna velika kovčega i da se za spremljanje mumije u razvijenu stanju hoće osobita vieštačka postupka“.
Mumiju i povoje je u Zagrebu, nakon što su dopremljeni željeznicom, preuzeo Mijat Sabljar, upravitelj Narodnog muzeja, koji je u to vrijeme bio smješten u palači Drašković. U to doba još nije bilo eksperata za etrursko pismo, pa je pored eksponata stajalo: „...većina povojah ima pisamah i hijeroglifah.“ Tada se naime smatzralo da se radi o egipatskim hijeroglifima. Mumiju je 1868. godine pregledao njemački egiptolog Heinrich Brugsch i posvjedočio o njenoj autentičnosti. Zagonetni pak natpis na etruščanskom ostao je zagonetkom sljedećih gotovo četvrt stoljeća. Ni Richard Burton, britanski orijentalist koji je mumiju i natpis proučavao 1877. godine nije otkrio o kakvom je pismu riječ. Burton je tekst, naime, smatrao runskim.
Preokret u proučavanju zagrebačkog Libera linteusa (kako se naziva na latnskom) donio je austrijski egiptolog Jakob Krall 1891. godine, prvi ustvrdivši da je riječ o etruščanskom pismu. Nakon temeljitog višemjesečnog proučavanja Krall je napsiao djelo „Mumija s etrurskim povojima iiz zagrebačkog Narodnog muzeja“, studiju značajnu i dandanas s aspekta proučavanja etrurskog jezika u cjelini. Nakon Krallove studije pojavaljuju se mnogobrojne knjige, rasprave i prilozi o zagrebačkoj lanenoj knjizi, a kako navode autori jedne novije studije Ante-Rendić Miočević i Ivan Mirnik njihov raspon varira od djela „s ozbiljnim pretenzijama do onih na rubu znanstvene fantastike“.
VIŠE PITANJA NO ODGOVORA
Ipak, nameće se pitanje, kako je uopće moglo doći i do radova gdje su pomalo zanemarivane utvrđene znanstvene činjenice i gdje su autori tih djela (pre)pustili mašti donošenje zaključaka, koji graniče s „science fictionom“. To je moguće iz jednostavnog razloga što znanost do dandanas nije dala zadovoljavajuće odgovore na niz pitanja vezanih uz sam Liber linteus, etruščansko pismo pa ni općenito podrijetlo Etruraca i njihove civilizacije. Tako se primjericve ne zna tko je autor natpisa na lanenim povojima, je li to bio neki Etruščanin ili Egipćanin, koji je poznavao etrursko pismo. Također nije poznato je li povoj s natpisom načinjen u Etruriji, pa je donijet u Egipat, ili je pak nastao u samom Egiptu. Ne može se sa sigurnošću utvrditi ni to, je li mumificirana mlada žena bila Egipćanka ili pak Etruščanka doseljena ili izbjegla u Egipat. Ako je bila Egipćanka, zašto je bila umotana u povoje s etrurskim pismom, je li ono bilo uopće u nekoj vezi s pokojnicom itd. itd.
Što se tiče samog etruščanskog pisma, ono do dana današnjeg nije odgonetnuto i još se čeka „novi Champolion“ koji će ga u cijelosti dešifrirati. Otkriveno je značenje tek za nešto više od stotinu riječi, i to posuđenice iz latinskog, te riječi koje se ponavljaju na spomenicima, pa se logičnim zaključivanjem došlo do značenja. Tako primjerice „ati“ znači „majka“, „prux“ je „vrč“, a „spanti“ je na etrurskom „tanjur“. Znaju se i značenja određenih mjeseci, kao i brojeva. No, to je još uvijek vrlo malo. Za razliku od hijeroglifa, što je paradoksalno, etruščansko se pismo relativno lako čita, budući da je dosta nalik grčkom pismu, s tom razlikom što se piše zdesna nalijevo.
Etrurci su nastavali područje današnje Toscane, izmeđuz rijeka Arno i Tiber, a kultura im je osobito bila razvijena između 7. i 4. stoljeća prije Krista. Rimljani su ih nazivali Tusci ili Etrusci, dok je izvoran autohtoni naziv za Etruščane, kojim au i sami sebe nazivali, Rasenna. O porijeklu ovog naroda znanstvenici se spore, mada većina smatra da su oni autohtoni italski narod. U prošlosti (ne tako davnoj) smatralo se često da potječu iz male Azije.
Primjerice u „Ilustriranoj povijesti svijeta“ (Redakcija Schuelerovog leksikona, Freiburg) navodi se decidirano da je 1198. godine prije Krista egipatski faraon Ramzes III u velikoj bitki na delti Nila porazio Filistejce i Etruščane, koji se oko 900. godine prije Krista smiruju u sjeverozapadnoj Italiji.“
LIBER LINTEUS – LITURGIJSKA KNJIGA
Iz svega navedenog razumljivo je zašto postoji tako širok prostor za raznorazne spekulacije i više ili manje smjele hipoteze, vezane za etrursku kulturu općenito, pa tako i za zagrebački pokrov. No, da se na kraju ipak vratimo poznatim i znanstveno potvrđenim činjenicama. Nesporno je da Liber linteus predstavlja zapravo liturgijsku knjigu, u kojojh su obuhvaćeni ritualni tekstovi i propisi, iznijeti u obliku kalendara. Do tog se zaključka došlo na osnovi malobrojnih odgonetnutih riječi, od kojih se neke učestalo ponavljaju;
„Neouns, Vejove, Crapsti“ (imena etrurskih božanstava) „vacl“ (predmet prinosa, ritualni čin), „sacni“ (označava pojam svetog) i nekolicine drugih riječi. Poznato je također dfa je tekst sastavljen od slova srednjeg-kasnog etruščanskog alfabeta (3.2. stoljeće prije Krista), koji se koristio na području između Perugie, Cortone i Trasimenskog jezera. I još jedna zanimljiva opaska talijanskog etruskologa Francesca Roncallija: „Već od prvih proučavanja naznačeno je mnoštvo varijanti koje je usvojio pisar u prepisivanju jedne te iste riječi, što se može tumačiti ne samo kao simptom izuzetno zastarjele redakcije, nego i naprosto kao nedovoljno poznavanje etruščanskog jezika od strane prepisivača.“
Mnogo je truda uloženo tijekom minulih desetljeća oko tehničko-restauratorskih zahvata u vezi lanenih povoja i mumije, primjerice snimci infracrvenim zrakama, odstranjivanje smole i željeznog oksida te drugi postupci, a posljednji put je Liber linteus bioo podvrgnut zaštitnom zahvatu 1985. godine u jednom laboratoriju u švicarskom gradu Riggisbergu. Početkom sledeće, 1986. godine održana je izložba u zagrebačkom Muzejskom prostoru na Jezuitskom trgu kojim su predstavljeni spomenici etrurske kulture, značajni i za cjelokupnu svjetsku kulturnu baštinu.
Ovaj nedovoljno poznati narod iznimno bogate kulture, a napose zagrebački Liber linteus po svoj će prilici i ubuduće plijeniti pozornost i znanstvenika, kao i najšireg kruga javnosti.
[„Glas Istre“ I/1995]
