My spiritual exercises
petak, 02.09.2022.
A ŠTO JE SA „KLASIČNOM“ GRČKOM I HELENIMA?
Američki filozof i pjesnik Ralph W. Emerson u jednoj svojoj poemi veli „I thread on pride of Greece and Rome...“ Ovaj stih može nekom evropskom ljubitelju antike djelovati malo blasfemično, s obzirom na uvriježenu pretpostavku o Grčkoj i Rimu kao temeljima evropske kulture i civilizacije. I dok Emersonovi stihovi mogu proizlaziti iz arogancije i nepoznavanja evropske kulture, to se ne bi moglo reći za Anatolija Fomenka, koji u svojoj knjizi „History: Fiction or Science“ stavlja staru Grčku i Rim pod navodne znakove. „Klasična“ Grčka i „klasični“ Rim za njega su fikcija, a ne (etablirana) znanost.
Što se mene osobno tiče, prilično sam lako 'otpilio' stare Rimljane, iz jednostavnog razloga što mi nisu djelovali uvjerljivo. Tome je svakako doprinijelo moje prethodno poznavanje etrurske kulture, tako da sada, s priličnom sigurnošću mogu ustvrditi da je „stari Rim“ zapravo fantomski odraz stvarnog Rima, to jest carstva Etruščana, čiji je Rim bio glavni grad.
No, što je sa starom Grčkom (koju ruski znanstvenik također smatra fantomskim refleksom, a ne stvarnim temeljem današnje Evrope)?
Čitajući knjigu bizantskog filozofa M. Psela prvi puta, čudio sam se kako on koristi ime „Romani“ za bizantske Grke, a ne samo za žitelje carstva romanskog porijekla. Kako veli Opća enciklopedija, čak se i grčki jezik nazivao romanskim („romaihe glossa“). Shodno tome, mogli bismo se upitati, nisu li bizantski Grci bili zaboravili svoju slavnu prošlost, dane Perikla i Solona, Platona i Aristotela, Aleksandra Makedonskog i tako dalje; ne bi li bilo logičnije da su se nazivali Helenima?
Oficijelna grčka povijest veli da je Grčka imala svoj povijesni razvoj u jednom kontinuitetu, kroz niz faza (arhajsko doba, klasično doba, helenističko doba, rimsko doba, Bizant...). Pošto su sebe u srednjem vijeku smatrali Romanima, a ne Helenima, osobno mislim, da je naprosto morao postojati neki diskontinuitet, te da su čak tri doba bila – izmišljena.
Jedna od karakteristika arhajskog doba jest kolonizacija – južne Italije, zapadne Francuske, te područja oko Mramornog i Crnog mora. Ova kolonizacija zapravo se nije zbila u vrijeme starih Grka-Helena, već naroda koji je živio na prostranim područjima Mediterana (Grčke, Karije, Krete, južne, pa čak i sjeverne Italije). Taj narod bili su Pelazgi . Njih su, po mojem osobnom mišljenju pokorili Etrurci, te im nametnulitiransku vladavinu, pa su stoga bili prozvani Tirsenoi, ili Tirrenoi. Za vrijeme ne možemo nikako biti sigurni, no kao jedna mogućnos tnameće se upravo vrijeme koje se pripisuje „starim Rimljanima“ za njihova osvajanja na Mediteranu (II stoljeće pr.n.e.)
A kada su romanska plemena prodrla na područje Male Azije i Grčke, sasvim je lako moguće da su zajedno sa grčkim plemenima pokorili do tada vladajuće Etrurce, također i na zapadnom Balkanu, kao i na južnom dijelu Apeninskog poluotoka. (Sjeverni dio Apeninskog poluotoka su pokorili Kelti (Gali), seleći se južno iz jezgre svoje države – prije Seobe naroda – potisnuti od strane Franaka i Alemana.)
Bizantski Grci su svoje carstvo nazvali rimskom ili romanskim, zato jer jer je ono doista moglo imati takav naziv, po glavnom gradu, koji se zvao – Roma. Tako su prema njemu kasnije bili imenovani – talijanska pokrajina Romagna, sa glavnim gradom Raavennom, te (vjerojatno) Romanija na zapadnom Balkanu, gdje su se naselili preci današnjih Rumunja, te tada činili većinski narod Bizantskog carstva.
Što se tiče „klasičnog“ grčkog jezika, on zapravo nije ni postojao. Iz jednostavnog razloga – navodni dijalekt kojim su govorili Platon i Aristotel, i iz kojeg je nastao tzv. Koine, zapravo je umjetni jezik nastao tek u srednjem vijeku, baš kao i latinski. Jezični eksperti su u stoljećima koja su prethodila XI st., (kad je u stvari i nastalo kršćanstvo), sačinili na osnovu triju grčkih dijalekata jezik, kasnije proglašen „klasičnim“ grčkim, te na isti način, od triju dijalekata (reto)romanskog sačinili „klasični“ latinski.
A što se tiče knjiga, pisanih na tim „klasičnim“ jezicima, ona su bila pisana najprije u Aleksandriji, te kasnije u skriptorijima raznim samostana i manastira, eda bi onda rukopisi tih pisaca bili pronađeni u Francuskoj, Njemačkoj i Švicarskoj na latinskom jeziku, a na području Bizantskog carstva na „klasičnom“ grčkom jeziku. Djela, koja nisu došla u obzir za objavljivanje, proglašena su izgubljenim, i kao takva česo se navode u raznim biografijama „antičkih“ autora.
