My spiritual exercises
srijeda, 26.08.2020.
ISTRORUMUNJI i ETRURCI
U sjeveroistočnoj Istri živi vlaška zajednica koja govori istrorumunjski, što je najzapadniji dijalekt rumunjskog jezika. Danas je ova zajednica pred izumiranjem i ovim dijalektom govori manje od par stotina ljudi. Južno od Učke, na području Čepićkog polja, živi jedna manja skupina u desetak sela, sa najvećim naseljem Šušnjevica, dok je sjeverno, prema slovenskoj granici malo veća skupina, u selu Žejane (od 'žeja'- žeđ). Dakle, istrorumunjskim jezikom govore većinom stariji ljudi, a mlađi ga doduše razumiju, ali njime ne komuniciraju, i baš zato je taj dijalekt ugrožen, i nalazi se kao takav na Unesco-vom popisu ugroženih jezika.
Za etimologijsko proučavanje istrorumunjskog naročito su zaslužni hrvatski lingvisti August Kovačec i Goran Filipi, te rumunjski Sextil Puscariu, Ioan Maiorescu, Richard Sarbu i Vasile Fratila.
Na internetu sam bio pronašao jedan rad prof. Filipija, pod naslovom „Etimologijska obradba istrorumunjskoga vokabulara koji se tiče stabla“. Tu sam pronašao neke interesantne riječi, a koje po meni imaju korijen u etrurskom. Pored riječi „st.bla“, koja je vrlo slična hrvatskoj „stablo“, tu je i riječ „lemna“ za drvo (za ogrjev, obradu itd.). Ova potonja me je odmah asocirala na Etruriju. Zašto? Zato jer je veoma malo bilo pronađeno natpisa, koji bi pokazivali srodnost sa etrurskim, točnije svi oni potječu samo iz jednog mjesta, a to je grčki otok Lemnos. Očita podudarnost toponima sa istrorumunjskim nazivom za „drvo“.
Istrorumunjska riječ „žila“ (odnosno hrv. korijen) me odmah podsjetila na etrursku riječ „zil“ (hrv. stolica, tron). Pored toga, tu je asocijacija etrurske riječi „usil“ (hrv. sunce) sa istarskom prezimenom „Užila“ ili sa ličkim „Uzelac“. (Ovo ne navodi prof. Filipi u svojem radu, radi se o čisto mojoj etimološkoj asocijaciji.)
Potom je tu istrorumunjska riječ „apa“ (voda), dok potpuno ista riječ u etrurskom znači „otac“. (Zamjećujemo etimološku srodnost sa zagorskom riječi „japa“.)
Također sličnost sa etrurskim pokazuje riječ „tirer“ (hrv. mlada), odnosno ima prefiks tir- koji je karakterističan za mnoge toponime etrurskog porijekla.
Zatim imamo riječ „rasuha“ (hrv. rašlje), i tu možemo vidjeti etimološku sličnost istrorumunjske i hrvatske riječi, ali i prefiks ras- koji upućuje na Etrurce (Rasna).
Istrorumunjska riječ „tala“ (hrv. odrezati) ima etimološku sličnost sa etrurskom riječi „thal“ (izaći).
Također i istrorumunjska riječ „pena“ (hrv. list) pokazuje sličnost sa jednom etrurskom riječi, „penthuna“ (kamena ploča).
Nijedan od navedenih autora ne spominje etrursku etimologiju, no već sam ranije spomenuo da je etruskologija općenito marginalizirana, tako da to ne predstavlja iznenađenje. Možda jedini članak u medijima u vezi Etruraca sam objavio upravo ja,– „Zagonetni zagrabački Liber linteus“, Novi list-Glas Istre, siječanj 1995. godine. Do ovog članka je došlo posve slučajno. Nakon što sam u studenom 1994. usnio san o tome, kako gledam na policu sa knjigama i na njoj vidim knjigu o Etrurcima, pošao sam u antikvarnu knjižaru i u njoj našao upravo to – knjigu „Mitologija i religija Eruraca“ ruske autorice N.K. Timofejevne. Potom sam otišao u Arheološki muzej, te pronašao jedan znanstveni rad o etrurskom natpisu, koji se čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu. I tako je nastao – možda jedini članak o Etrurcima u domaćim medijima. Imao sam sreću što je urednik kulture M. Ćurić, koji nije htio objaviti taj članak, otišao na godišnji odmor, te je članak onda dao objaviti njegov zamjenik Danijel Načinović, inače autor teksta popularnog Oliverovog hita „Trag u beskraju“.)
---
Drugi rad koji sam pronašao na internetu je onaj Danijele Katunar, naslovljen „Istrorumunji – jezik i zajednica“. Ova rečenica mi je zaokupila pozornost: „Prvi podaci o Istrorumunjima potječu iz srednjeg vijeka, kada su kao nomadski stočari dolazili na područje sjevernog Jadrana zbog ispaše stoke.“ Pošto je od Vlaške do Istre više-manje oko tisuću kilometara, zašto bi prevaljivali takav put? I koliko bi takav put trajao, par mjeseci možda?! Zatim: „Prema nekim povijesnim spisima može se pretpostaviti da su došli sve do Tilmenta u 12. stoljeću, no ne postoje dokazi da su se na tom području dulje zadržali.“ Vlasi su po meni naprosto morali u Istri biti autohtoni narod, osim onih koji su došli kao izbjeglice od Turaka u 15. i 16. stoljeću, iz Dalmacije. Vlaha je moralo biti na tisuće, osobito u centralnoj i sjevernoj Istri. Oni su kasnije bili dijelom kroatizirani, a dijelom talijanizirani, odnosno asimilirani, te je zato njihov broj s vremenom konstantno opadao.
Još mi je par stvari zaokupilo pažnju iz rada D. Katunar. Prvo, da Istrorumunji u stvari i nemaju svoje nacionalno određenje, i da nisu pravoslavne vjere. To može svakako ukazivati, da u ovim krajevima potječu prije vremena formiranja Vlaške države u 14. stoljeću, pa čak i prije pokrštavanja, od strane Bizantinaca (najvjerojatnije u 12.-13. stoljeću).
