My spiritual exercises
ponedjeljak, 24.08.2020.
ZAŠTO NEMA NIŠTA O CRKVENOM RASKOLU U KRONOGRAFIJI MIHAELA PSELA IZ 11. STOLJEĆA
Djelo Mihaela Psela 'O demonima' bio sam spomenuo u postu iz 10. mjeseca 2018., pod naslovom „Fomenko je ipak bio u pravu“. U toj knjizi filozof iz 11. stoljeća Psel piše o sektama euhita i gnostika, koje su navodno djelovale u srednjem vijeku, a ne u antici, kako glasi službena verzija. Ako se nekome čini da je ovo samo slučajna nedosljednost u inače suvisloj i vjerodostojnoj kronologiji kasnog srednjeg vijeka, moram ga razočarati.
Naime, još jedno djelo bizantskog filozofa sadrži ne samo par, već čitav niz prijepora i navoda u očitom nesuglasju sa oficijelnom, važećom kronologijom povijesnih događaja toga doba. Radi se o djelu 'Kronografija', koje vremenski obuhvaća zadnju četvrtinu 10. stoljeća te prve tri četvrtine 11. stoljeća, odnosno razdoblje od 976. do 1078. godine. Obuhvaćena je vladavina 11 bizantskih careva, od kojih je biografije za posljednjih šest Psellos sačinio na osnovu podataka „iz prve ruke“, pošto je bio visoki politički dužnosnik u Carigradu, između 1042 i 1078 godine.
Psellos u svojoj 'Kronografiji' mnogo više koristi termin „Rimsko carstvo“ (i Rimski teritoriji) nego li Bizantsko carstvo. Zapadno rimsko carstvo (ono je moralo, prema oficijelnoj povijesti postojati od 9. stoljeća) se ne spominje, niti bilo kakav sveti rimski car. Štoviše, uopće se ne spominju ni Nijemci, ni Francuzi, ni Franci. Ne spominje se Pariz kao tadašnji centar duhovnosti, i zapadnog kršćanstva općenito. Citiram: „Today, in fact, neither Athens, nor Nicomedeia, nor Alexandria in Egypt, nor Phoenicia, nor even the two Romes (the ancient and lesser Rome, and the later, more powerful city), nor any other state, glories any longer in literary achievements.” (Knjiga je inače tek 1952. prevedena na engleski.)
Dakle, ne spominje se Pariz, ali se zato spominje Rim. Nije baš jasno iz citata što Psellos podrazumijeva pod antičkim, a što “kasnijim Rimom”. Srednjevjekovni Rim? Bizantski Rim? Uglavnom, ne spominje nikakvog papu u Rimu, niti jedan jedini put u djelu. Kao da rimskog poglavara nije ni bilo. Što je čudno, svakako, pošto oficijelna povijest smatra shizmu rimskog pape Lea IX i bizantskog patrijarha Mihaela Kerularija u 11. stoljeću jednim apsolutno najvažnijim događajem (u tom stoljeću).
Spominje li Mihael Psellos u ‘Kronografiji’ patrijarha Kerularija? Da, I to na tri mjesta, odnosno u tri odlumka knjige. U prvom se spominje njegov odnos prema carici Teodori, u drugom prema caru Izaku Komnenu, a u trećem imenovanje njegovog nasljednika, patrijarha Konstantina. Nema riječi ni o kakvoj shizmi, ni o kakvoj papinoj delegaciji, ili bilo čemu sličnom. Baš ništa. Neobično, zar ne?
Shizma se dogodila (navodno) 1054. godine, za vladanja cara Konstantina IX Monomaha. Ovo je omiljeni car M. Psellosa, te mu u djelu posvećuje daleko najviše stranica. U tome dijelu ‘Kronografije’ riječ je o svakakvim, i bitnim, ali i sporednim stvarima, iz života cara, međutim ništa baš u vezi navedenog povijesnog događaja. Mihael Kerularije je postao carigradski patrijarh 1043. godine. U ‘Kronografiji’ Psellos veli da je “u to vrijeme” (misli se na vrijeme vladavine carice Teodore) Ekumenski patrijarh bio Mihael, “nasljednik božanskog Aleksija na Svetoj stolici”. Imajući u vidu da Psellos spominje “Rimsko carstvo”, ne ukazuje li ovaj citat da je carigradski patrijarh doista bio (jedini) papa u kršćanstvu 11. stoljeća? I shodno tome, da nije bilo ni bilo kakvog crkvenog raskola, pošto još nije bilo ni rimo-katoličke religije. Rim je, naime postao centar zapadnog kršćanstva tek u 14. stoljeću, kao što sam već bio naveo u jednom ranijem postu.
Dakako, da ima i drugih citata u neskladu sa oficijelnom poviješću i kronologijom (pr. Bugari i Rusi se navode još kao barbarski narodi), no citati u vezi sa (prešućenom) shizmom su čini mi se najbitniji, i najindikativniji.
---
KAKO SU ETRURCI DOSPJELI U RUMUNJSKU?
Nakon što sam napisao post, uvidio sam da je nešto ostalo nedorečeno, u pogledu (svih) ostalih naroda, a koji su okruživali Bizant u 11. stoljeću, drugim riječima – koje je sve to narode spomenuo Psellos, jesu li među njima neki koje možemo nazvati kršćanskim? (Nemojmo zaboraviti da ne postoji neka druga knjiga i autor iz 11. stoljeća, a koja da je bolji prikaz bizantskih i evropskih prilika u to vrijeme, što se u predgovoru ‘Kronografije’ i navodi.)
Malo pažljivijim iščitavanjem Psellove ‘Kronografije’ možemo doći do jednog nedvosmislenog zaključka – Bizant je prvi prihvatio kršćansku religiju, i to tek u 11. stoljeću, a svi ostali narodi bili su u to doba - barbarski (tj. poganski). Hajde da ih sve navedem po redu, kako se spominju u knjizi.
Babilonci (Perzijci, međutim već iz naziva je očigledno da se ne radi o islamiziranim, već poganskim P.)
Asirci
Skiti (iz bilješke uz izvorni tekst doznajemo da je to bio naziv za Slavene općenito)
Iberi (ne oni iz današnje Španjolske, već bizantski vazali iz današnje Gruzije)
Kelti
Talijani (odnosno barbarska italska plemena pod vlašću Bizanta)
Saraceni (misli se na poganska arapska plemena sa Bliskog istoka)
Bugari
Rusi
Mizijci (iz bilješke uz tekst doznajemo da je u stvari riječ o Pečenezima)
Tribali (tj. tračko pleme koje je nastavalo ist. Srbiju i sjevernu Bugarsku)
U prilog mojoj tezi, da su svi ostali narodi bili u vrijeme Mihaela Psellosa barbarski (ne samo Bugari i Rusi), to jest poganski, navodim slijedeći citat, iz I knjige 'Kronografije':“All the treasures amassed in Iberia and Arabia, all the riches found among the Celts or contained in the land of the Scyths -- in brief, all the wealth of the barbarians who surround our borders -- all were gathered together in one place and deposited in the emperor's coffers.” Radi se o tome, da su Bizantinci skupljali ratni plijen, od barbarskih naroda koji su ih okruživali, ne od (zapadnih) kršćana i muslimana! Kristijanizacija Franaka – tek predstoji! Da je postojalo Sveto rimsko carstvo germanske nacije na zapadu, Psellos bi ga svakako spomenuo. Pariz je očigledno postao centar zapadne duhovnosti tek nakon Pselove smrti, možda tek u 12. stoljeću.
Mihael Psellos ne spominje Etruščane, ali – oni su već potpali pod vlast barbarskih (italskih i slavenskih) plemena koje su osvojili njihove teritorije na balkanskom i Apeninskom poluotoku. (Kelti još uvijek odolijevaju, inače ih Psellos ne bi spominjao.) Čini se da je do preseljenja etrurskih-vlaških plemena u današnju Rumunjsku došlo tek u 12. stoljeću, kada su Bizantinci istjerali (ili istrijebili) Pečenege i Tribale sa tog teritorija. Zato je i bilo moguće, da se nađe tako veliki niz toponima i etnonima etrurskoga podrijetla, na tome području. No, službena znanost dakako o tome šuti, jer – oficijelno su stari Rimljani pokorili Etrurce u 3. stoljeću pr.ne. Bajke o rimskom porijeklu Rumunja, ukoliko nekog to zanima, djelo su mašte rumunjskih masona iz 19. stoljeća.
