My spiritual exercises
četvrtak, 23.07.2020.
INTERVIEW SA BLOGEROM VALOM
Jedna od najmisterioznijih pojava domaće blogerske scene jest zasigurno bloger poznat pod nickom Val, a koji dolazi iz Istre, točnije iz Pule. Za razliku od većine blogera sa domaće scene (a i inače) on je zapravo u kontinuitetu prisutan na ovoj alternativnoj sceni već dugi niz godina, sa svojim blogom „my Spiritual Exercises“ ili u prijevodu „Moje duhovne vježbe“. Sa ovom tajanstvenom osobom do sada nitko nije napravio intervju, kako on tvrdi. Zašto autor ovog bloga, koji je navodno vrlo popularan, i ima jako mnogo pregleda, do sada nije nastupio na bilo kojem od oficijelnih medija? Postoji li tihi bojkot ovog blogera - koji se između ostalog na svojem blogu bavi i temama sa područja teorija zavjera i alternativne (neki kažu i pseudo)znanosti – i ako doista postoji, zašto je tomu tako?
- Možete li nam reći nešto ukratko o sebi?
- Zovem se Desiderio Valacco, po struci sa ekonomist, a bavim se već duže vremena mnogim temama vezanim za duhovnost, u najširem smislu. Bavim se ovime evo već skoro 30 godina. Nisam specijalizirao niti jedno područje, tokom vremena sam premještao svoj fokus interesa. U početku je to bilo izučavanje religije i parapsihologije, odnosno ESP pojava vezanih za religiju i općenito onog što se naziva paranormalnim pojavama. Kasnije sam se prebacio na područje mistične filozofije, te holističke znanosti. U početku sam nešto više pažnje posvećivao alternativnoj fizici, a kasnije i drugim prirodnim znanostima. Općenito uzevši, bio mi je cilj rasvijetliti odnos između službene ili oficijelne znanosti, te alternativnih područja, ili paraznanosti, a koji neki nazivaju i pseudo-znanošću. Prava je istina da se najčešće ne radi o pseudo-znanosti, već o graničnoj znanosti, koja zapravo komplementarno dopunjuje službenu znanost. Prije nekih desetak godina sam također jedno vrijeme istraživao područje teorija zavjera, odnosno konspirologije, kako se još naziva. O tome području postoje kod dijela znanstvenika također predrasude da se radi o pseudo-znanosti, međutim, rekao bih da tu ima vrlo vrijednih istraživača, koji u svojim djelima daju jednu naprosto točniju sliku funkcioniranja politike i ekonomije u svijetu, pa može se reći onda i drugih područja, znanosti i religije isto tako.
- Kakvo je vaše mišljenje o suvremenoj znanosti?
- Bilo bi nepošteno i prepotentno reći da suvremena znanost ne vrijedi i da nudi samo krive informacije. Ja sam i sam posvetio dosta vremena izučavajući upravo oficijelnu znanost, dakle onakvu kakvu nam predstavljaju Opća enciklopedija, te enciklopedije pojednih područja znanosti. Čovjek ne može steći jednu realnu sliku ako uzima u razmatranje bilo samo oficijelnu, bilo samo alternativnu stranu. Tek jednim uspoređivanjem, kroz jedan dugi vremenski period, može čovjek doći do nekih vlastitih uvida i zaključaka, pa čak i teorija. Naprimjer, ne bih mogao bez znanja oficijelnog dijela doći do svojih spoznaja sa područja alternativne fizike. No, tu su od velike pomoći bili i neki radovi znanstvenika koji su pripadali oficijelnoj znanosti, samo što su imali pomalo neuobičajene poglede, te se po tome razlikovali od svojih kolega. Jedan je od takvih bio Nikola Tesla, ali i niz drugih...
- Što zamjerate oficijelnoj znanosti?
- Kao što je poznato, postoje tri velike grupe znanosti, društvene, prirodne i tehničke, odnosno koje Amerikanci zovu jednostavno – tehnologija. Ova potonja je najegzaktnija, pošto se bavi stvarima u kojima ne smije biti varanja i laganja. Ukoliko se naprimjer most gradi od lošijeg materijala nego što je propisano – on će se srušiti, ako se stroj gradi, u njega se moraju ugraditi točno propisani dijelovi, točno određene kvalitete, jer u protivnom će funkcionirati loše ili uopće ne, ili će dovesti u opasnost one koji njima rukuju. To je bar jasno. Sa druge dvije velike grupe znanosti nije takav slučaj. Ukoliko je neka teorija fizikalne znanosti pogrešna, kao što je primjerice stav službene fizike o eteru, to se neće odraziti na direktno ugrožavanje nečijeg života. Postojao eter ili ne, rad i život će teći svojim tokom, neovisno o tome jesu li u pravu Tesla ili Einstein, ili netko treći. Zato taj spor među fizičarima ostaje, da tako kažem 'mrtvo slovo na papiru'. No, to možda i nije posve tako, jer, posve očito, postoje tajne tehnologije koje se baziraju na korištenju upravo te mistične eterske energije, i pri tom mislim na poznatu „Teslinu zraku“, pa i njegov transformator, koji se temelji na bežičnom prijenosu energije. Dakako, i druge prirodne znanosti negiraju eter, naprimjer kemija, iako je talijanski znanstvenik Giorgio Piccardi dokazao odavno da neke suptilne energije djeluju pri odvijanju kemijskih procesa. Što se tiče biologije, takvi se procesi (uz sudjelovanje eterskih energija) dešavaju u živim organizmima, a tu je jasno i teorija o električnom univerzumu, koja je sveprožimajuća, pa obuhvaća i živa bića, odnosno njihovo stvarno djelovanje, tj. elektromagnetskim procesima na suptilnim razinama.
- Što mislite, jeste li iznašli neku teoriju koja je izvorno vaša, a tiče se prirodnih znanosti, možda specifično alternativne fizike?
- Prije više od 20 godina došao sam do spoznaje da se fizika suptilnih čestica ne može do kraja shvatiti bez filozofije, i to nakon što sam proučio djelo fizičara Wernera Heisenberga „Fizika i filozofija“, te fizičara Fritjofa Capre „Tao fizike“, koje je pružilo zanimljive uvide u veze između kvantne fizike i orijentalne mudrosti, kineske, indijske itd. Tu sam definitivno shvatio da fizika mora sresti mističnu filozofiju, te sam također uočio analogije sa teozofijom, koja govori o tzv. astralnom planu. Proučavajući djela drevnih filozofa naišao sam na teoriju o 4 elementa, koja govori o tome da je eter, kao jedna kvintesencija sačinjen bazično od elemenata zemlje, vode, vatre i zraka, možemo reći jednostavno od četiri različite supstance, na jednoj finijoj razini. Prije jedno pet-šest godina, imajući na umu da je Newton svoju teoriju gravitacije temeljio samo na privlačnoj sili među nebeskim tijelima, došao do neminovnog zaključka da je teorija manjkava, odnosno nedostatna da objasni interakcije među planetarnim sustavima. Tim više, što sam u jednom djelu (Novi model univerzuma od Ouspenskog) naišao na podatak da je i sam Newton svoju teoriju smatrao samo aproksimativnom, ne potpunim objašnjenjem. Dakle, mislim da je moj izvorni doprinos, to što sam teoriju o 4 elementa iz filozofije, spojio sa eterskom, odnosno teorijom električnog univerzuma Tesle, te nedvojbeno došao do svoje vlastite hipoteze, da temeljne 4 sile univerzuma moraju biti atraktivna, repulzivna, ekspanzivna i kontraktilna. I da tek njihova međusobna interakcija ustvari može objasniti složeni međuodnos planeta i zvijezda, te planeta i njihovih satelita.
- Da li smatrate da oficijelna znanost nema mogućnosti da potvrdi neke nove teorije, kao što je ova vaša?
- Ova uvjetno rečeno moja teorija, za koju smatram da je doista pravi odgovor na pitanje o jednom univerzalnom polju sila, koje bi objedinjavalo četiri temeljne sile u univerzumu. Mislim da znanost nema tih mogućnosti, pošto do odgovora se ne može doći eksperimentima sa akceleratorima subatomskih čestica. Još je Heisenberg iznašao princip neodređenosti, po kojem mjerenja na veoma suptilnim razinama naprosto nemaju smisla, zato jer je nemoguće odrediti u isto vrijeme položaj i brzinu čestica. Čak i da se iznađe neki mjerni instrument, koji će mjeriti na tako suptilnim razinama, jer jednostano dolazi do interakcije suptilnih razina promatrača, sa promatranim objektom. Jedini način je upravo pomoću filozofijskih spoznaja, koje imaju porijeklo u davnoj prošlosti. Fizika kao znanost ne može objasniti pojave na suptilnim razinama. Dakle, ne postoji nikakva „božja čestica“ koja je bila pronađena navodno u CERN-u, niti se njome mogu objasniti suptilne razine. Filozofija je ta, koja dopunjava fiziku. Ne radi se o nikakvoj pseudo-znanosti, već o krajnjim dosezima mjerenja čestica na suptilnoj razini. Očigledno je riječ o pokušaju objašnjenja na jednoj materijalističkoj paradigmi, koja je u osnovi pogrešna. Jer, ne postoji način da se svijet i pojave u njemu objasne na jedan čisto materijalistički način. Kad već govorimo o fizici, isto tako smatram teoriju o nastanku svemira pomoću teorije Big Banga pogrešnom. Jer u prirodi nigdje ne vidimo da nešto nastaje pomoću eksplozije i praska. Ono što vidimo je fino 3-dimenzionalno tkanje, počev od prve subatomske čestice, koja orbitira oko svoje jezgre, pa do sve složenijih tkanja, stvaranja molekula, te potom složenijih spojeva i živih stanica i njihovih nakupina. Po toj analogiji, svemir je rastao, baš kao što rastu i živi organizmi. Kao što je u velikom, tako je i u malom, veli jedna drevna filozofska istina. „Kako je gore, tako je i dole“, izreka koja se pripisuje egipatskom mudracu Hermesu Trismegistu.
- Da li se radi o nerazumijevanju moderne znanosti za neke drevne filozofske istine i spoznaje?
- Upravo tako.
- Što je po vama razlog?
- Po meni očigledno da svaka spoznaja, koja se ne bazira na mjernim instrumentima, u prirodnim znanostima se očigledno ne uzima ozbiljno u obzir i apriori proglašava pseudo-znanošću. Tako da se znanstvenici o njima moraju informirati na jedan alternativni način, ukoliko žele steći potpunu spoznaju o stvarnom funkcioniranju svijeta i prirode na makro i mikro razini. Pošto živimo u doba interneta, ovo nije tako teško i složeno, kao u pred-internetska vremena. No, valja istaknuti činjenicu, da je nakon renesansnog razdoblja došlo do potiskivanja saznanja vezanih za više mistična ili granična područja, i da su ona postala više privilegijom nekih elitnih organizacija. Jedan primjer je Kraljevsko društvo (Royal Society), kojem nisu mogli svi pripadati. I onda je potpuno znanje i spoznaje postalo privilegijom nekolicine, dok su velikoj većini bile servirane pogrešne, ili nepotpune teorije, tokom vremena pretvorene u dogme. Tako ja na to gledam.
- Da li ste u posljednje vrijeme došli do nekih novih spoznaja, možda na nekom drugom području znanosti?
- Pa, pored alternativne fizike, drugo moje očito omiljeno područje jest alternativna povijest. Ovo je kontroverzna tema, sama po sebi. Do nje sam došao tek nakon više od 15 godina izučavanja duhovnosti. Dakle, do tada moram reći da sam imao stav kao i većina ljudi, te sam na tipove kao što je David Icke gledao sa skepsom, pod dojmom floskule „paranoidna teorija zavjera“. Po meni elemente paranoidnosti u teorijama zavjera imaju samo one vezane za vanzemaljce, odnosno kontakte pojedinaca i vlada sa njima. Pravo da kažem, ja nisam ni čuo za Icke-a i njegove teorije sve negdje do 2007. godine. Interesantno, da mi je pažnju na njega skrenuo jedan nastavnik povijesti. I to ne sa nekog skeptičnog stajališta, već osobe koja duboko vjeruje, u potpunosti, u sve njegove hipoteze. Kada sam prvi put čuo za njegove teorije, djelovala mi je recimo odbojno ta njegova priča sa nekakvim reptiloidnom bićima vanzemaljskog podrijetla. Čitajući njegova djela, uočio sam neke dijelove priče, koji su mi djelovali uvjerljivo, i opet druge, koje sam smatrao pogrešnim. Općenito, u teorijama zavjera konspirolozi ovise o vjerodostojnosti priča, koje čuju od svojih informanata. Dakle, pored istina, uvijek je tu i stanovita količina lažnih informacija, koje ne moraju biti dane sa nekom lošom namjerom, već zbog toga što je i informantima bilo tako rečeno, i to su moguće čuli, od nekog insidera u elitinim iluminati organizacijama, ili pak od (bivših) pripadnika tajnih službi, recimo.
- Što je po vama pogrešno u oficijelnoj povijesti?
- Do ovog saznanja došao sam tek nedavno, prije jedno tri godine, čitajući knjigu „Povijest: fikcija ili znanost“. Naime, ono što autor knjige, ruski matematičar i akademik Anatolij Fomenko tvrdi uistinu je nevjerovatno – da je u kronologiju povijesti bilo ubačeno više od dva milenija sa krivotvorenim povijesnim događajima, ličnostima i njihovim djelima. Ili drugim riječima, da povijesna razdoblja poznata pod imenima antika i rani srednji vijek – nisu ni postojala. U početku je jasno teško povjerovati u njegove teorije, međutim ja sam si dao truda, te ponovno prolistao neke knjige iz 11. i 12. stoljeća i u njima naišao na neke neobjašnjive kontradikcije, primjerice - neke filozofske sekte, kao što su gnostici i drugi, koje se obično smatraju antičkima, - iz tih knjiga vrlo očito proizlazi da su iz kasnog srednjeg vijeka.
- Kako na povjesnu kronologiju gledaju teoretičari zavjera?
- Ovo je interesantno – od nekih sedamdeset i više proučenih knjiga sa područja konspirologije, nisam ni u jednoj od njih pronašao ime Anatolija Fomenka, a niti njegovog prethodnika rođenog u 19. stoljeću Morozova. Što se tiče nastanka kršćanstva, za one koji ne vjeruju službenoj verziji Crkve, obično se prihvaćaju ili verzije Dana Browna (iz knjige „Da Vincijev kod“) po kojoj je Isus došao u Francusku putem Marije Magdalene, te sa kojom je imao i potomstvo, od kojeg je nastala dinastija Merovinga, ili pak verzija iz knjiga Davida Ickea, po kojoj je kršćanstvo, odnosno Biblija bilo plod antičke patricijske familije Pizon, čiji su članovi bili neke slavne ličnosti antičkog Rima, poput Plinija, te cara Antonina Pija. Prema mojim saznanjima, u kojima se slažem sa Fomenkom, kršćanstvo je nastalo tek negdje u 11. stoljeću, te je bilo prošireno Evropom do razdoblja renesanse. Dakle, verzije koje donose Brown i Icke nisu točne. Prema oficijelnoj verziji, kršćanstvo je nastalo u prvom stoljeću, kada je bilo prošireno najprije u Grčkoj i Armeniji na istoku, te Italiji i Španjolskoj, a trebalo je proći tisuću godina da dospije do skandinavskih zemalja i Rusije. Što ne djeluje baš vjerodostojno. Pročitao sam doista veliki broj djela iz srednjeg vijeka, međutim ni u jednom od njih nisam naišao na neki konkretni datum, pa ni godinu, iako je kršćansko računanje vremena navodno započelo u 6. stoljeću, kada je neki Dionizije Eksigus iznašao „Anno Domini“ ili Ljeto Gospodnje.
- Od kada onda možemo računati sa „sigurnom poviješću“, odnosno kronologijom?
- Po meni, tek negdje od 14. ili 15. stoljeća na dalje. Gledajući portrete povijesnih ličnosti, kraljeva, careva i tako dalje, evidentno se primjećuje preciznost u detaljima tek od tog doba. Na portretima prije tog vremena ne mogu se recimo dobro vidjeti crte lica, kao da su u kasnom srednjem vijeku slikari još uvijek bili nesposobni naslikati precizan čovjekov portret, sa svim detaljima. A sa druge strane, imamo mnoštvo sačuvanih poprsja navodnih antičkih ličnosti, koje posjeduju preciznost u prikazivanju detalja fizionomije čovjeka. Da li portreti Sokrata i Platona doista potječu iz 4. stoljeća prije nove ere? Meni to ne djeluje više uvjerljivo. Prema meni, oni su morali nastati negdje prije možda dva, tri ili četiri stoljeća, najviše. I bili su modelirani vjerojatno prema nekim stvarnim osobama, koje su tada živjele. Nedavno sam uočio, kada sam gledao TV seriju „Divlji u srcu“, da dva glavna lika posjeduju izrazitu sličnost crta lica sa Sokratom i Platonom. Možda su njihove biste bile izrađene na temelju njihovih inkarnacija iz primjerice 16. ili 17. stoljeća.
- Dakle, po vama, stara Grčka i Rim nisu ni postojali. Što je onda bilo, umjesto njih?
- U tzv. antičko doba, prije dvije ili dvije i pol hiljada godina, postojale su ono što se naziva kretsko-mikenska kultura i etruščanska kultura, te se mogu pomoću njih objasniti pronađeni ostaci hramova, mauzoleja, amfiteatara i drugih monumentalnih građevina. Što se tiče sitnih predmeta, koji navodno potječu iz tog doba, neki su genuini, i doista potječu iz tog razdoblja, dok su neki srednjevjekovni falsifikati, poput kovanica sa likovima rimskih careva, te natpisa na latinskom. Zar ne djeluje frapantno podatak da je najduži tekst na etrurskom napisan na platnu, te se čuva u zagrebačkom Arheološkom muzeju. A od Rimljana, dakle navodno civilizacije koja je bliže vremenski, nema ni jedan sačuvan natpis na platnu, već samo u kamenu. Za one koji ne znaju, radio-karbonskom metodom – nemoguće je utvrditi za uklesani natpis, da li je star dvije hiljade godina ili samo sedamsto. Kao i kovanice sa likovima careva, ti su natpisi na latinskom krivotvorine.
- Što je sa tzv. „svetim rimskim carevima“ iz habsburške dinastije koji su vladali velikim dijelovima Evrope? Posjeduju li oni nekakav historijski kontinuitet sa rimskim carevima?
- Navodno je prvi sveti rimski car bio Karlo Veliki, kojeg je papa okrunio u Rimu 800. godine. Njemački novi kronolozi, odnosno točnije Heribert Illig, su dokazali da on zapravo nije ni postajao, baš kao ni takozvani rani srednji vijek. Portret Karla Velikog, kojeg je naslikao čuveni slikar Dürer, potječe tek iz 16. vijeka. Navodno historijski podaci u enciklopedijama o ovom vladaru tek su zbirka mitova i legendi, a ne vjerodostojni povijesni podaci. Dakle, da se vratim na pitanje, prvi povijesno sigurni vladar sa ovom, pomalo čudnom titulom, sveti rimski car, bio je Fridrih III, koji je živio u 15. stoljeću. U to doba renesanse bilo je navodno ponovno oživljeno tzv. „klasično razdoblje“ (otud vjerojatno i ideja o uskrsavanju titule rimskog cara, te imena filozofa poput Agrippe i Paracelsusa), no latinski jezik nije postojao po meni prije kasnog srednjeg vijeka, kao ni grčki – izumljeni su bili upravo u to doba. U Puli postoji slavoluk Sergijevaca, za kojeg se u turističkim vodičima veli da je iz prvog stoljeća. Međutim, po arheologu Robertu Matijašiću Sergijevci su zapravo živjeli u – 13. stoljeću. Pogledajte serijal „Pula: tri tisućljeća mita, tri tisućljeća stvarnosti“ u „Glasu Istre“ iz ljeta 1993. godine, u 10. nastavku se navodi taj podatak. Mnogi natpisi na latinskom dakle potječu zapravo iz doba kasnog srednjeg vijeka i renesanse.
- Da li ste još nešto zanimljivo otkrili vezano za to razdoblje?
- Inače, ako niste znali sam naziv „renesansa“ potječe tek iz... 19. stoljeća. Imam jednu knjigu, a zove se „Scienza nuova (Nova znanost) talijanskog filozofa iz 18. stoljeća Giambattiste Vico-a, u kojoj dotično razdoblje naziva „tempi dei barbari ritornati“ (vrijeme povratka barbara). Eto tako se renesansa nazivala sve do 19. stoljeća. Nešto drugo zanimljivo vezano za renesansu i mene osobno. Prije jedno 4 godine bio sam otkrio da sam u 15. stoljeću bio renesansni kralj, odnosno Henrik VI, kralj Engleske i Francuske. Nakon toga sam otkrio još niz svojih inkarnacija, čisto pomoću intuicije, te usporedbom portreta. Zašto je počelo baš sa tim kraljem. Pa, na temelju jednog sna iz 1994. godine, u kojem se nalazim u jednoj prostoriji dvorca, sa svojim dvorjanima, te kao pokušavam djelovati autoritativno. Inače, taj kralj imao je vrlo slab autoritet, a ni ja u ovoj inkarnaciji izgleda nemam baš neki veliki autoritet, bez obzira na veliko znanje koje sam stekao. Dakle, tom je renesansnom kralju duhovno znanje bilo važnije od upravljanja velikom državom. Zbog toga ga je supruga-kraljica Margareta Anžuvinska ukoravala, kako nam to priopćava Shakespeare u djelu „Henry VI“. Otkrio sam potom da je glumica Kaley Cuoco inkarnacija te kraljice, i otud se zapravo započelo rasplitati čitavo klupko inkarnacija, pa sam došao do iznenađujućeg saznanja da su inkarnacije današnjih holivudskih glumaca bili nekad članovi visoke aristokracije, pa i carevi i kraljevi. Inače, tokom zadnjih 30 godina sam nekoliko puta mijenjao svoja religijska uvjerenja, no nikada nisam mijenjao svoju vjeru u inkarnaciju, koja je bila prisutna u meni od samog početka bavljenja duhovnošću. To je dakle jedna konstanta u ovim mojim duhovnim „putovanjima“ i istraživanjima.
- Hvala vam na razgovoru.
- Molim, i drugi put.
