My spiritual exercises
petak, 24.05.2019.
DUHOVNOST JUNGIJANSKE ASTROLOGIJE
Tokom dvadesetog stoljeća pojavila se malobrojna, ali duhovno snažna grupa astrologa, koja se u svojim djelima bave jungijanskom psihologijom. Među njima su i neki od najznačajnijih mislilaca među savremenim astrolozima. Pionir ove misli bio je Dane Rudhyar, koji se može smatrati koliko astrologom, toliko i filozofom usporedivim, snagom svoje misli, sa samim Carlom G. Jungom. Također se ističu Stephen Arroyo, Liz Greene, i nekolicina drugih astrologa.
Već zarana u svojim studijima, Jung je nadošao na drevni koncept makrokozmos-mikrokozmos, sa vječitom temom organskog jedinstva svih stvari. Ovaj mistični Unus mundus alkemičara imao je snažan utjecaj na njega. O alkemiji on piše: «Stupnjevi [alkemijskog] rada obilježeni su sa sedam boja, koje asociraju na planete. Ovo znači odnos boja prema astrologiji, te psihologiji, pošto planete odgovaraju komponentama individualnih karaktera.»
U djelu Mysterium conjunctionis Jung sagledava Merkura kao dijete Sunca i Mjeseca, kao svijest koja proistječe iz spoja duha i tijela, ili alkemijskim rječnikom, Kralj i Kraljica porađaju Merkura, božansko dijete, te «posrednika između tijela i duha». Bijela boja povezana je sa Kraljicom, koja izranja iz voda nesvjesnog i spaja se u kemijskom vjenčanju (hieros gamos). Ovo rezultira postizanjem cilja – ostvarenjem lapis philosophorum-a, odnosno hermafrodita koji otjelovljuje jedinstvo Kralja i Kraljice. Ovo predstavlja «božansko rođenje», koje simbolizira probuđenje psihološkog realiteta, novu vladajuću svijest.
Jung je tražio objašnjenje djelovanja božanskog, vjerujući kako mora biti povezano sa Unus mundusom - u psihoanalitičkim pojmovima, to je projekcija nesvjesnih sadržaja u odnosu na arhetipove . Međutim, astrološki pisac Michael McMullen je ipak primijetio kako Jung nije točno definirao arhetipove, niti rekao nedvosmisleno što oni predstavljaju. Jung piše o libidu koji kreira božju sliku koristeći arhetipske uzorke i o čovjeku koji štuje psihičku snagu u njegovoj nutrini kao nešto božansko. «Božja slika je realan, ali subjektivni fenomen», navodi Jung. McMullen s druge strane libido poistovjećuje sa duhom, pneumom, pranom, te orgonskom energijom, eteričkom snagom i kozmičkom energijom. Primjećuje također kako je malo vjerojatno da ovaj libido stvara Sunce, Mjesec i planete, prije mora biti obrnuto.
Steven Arroyo pak u svojoj knjizi Astrology, Psychology and Four Elements kaže da su zodijački znakovi također 'polja energije', arhetipski obrasci identični Jungovim arhetipovima. On kaže da se Jungov princip arhetipova može primijeniti na temeljnu prirodu zodijačkih obrazaca energije. Arroyo također spominje čakre, napominjući da su mnoge ezoterične škole mišljenja dovodile u odnos čakre s određenim planetima. Ovo je zbog toga što se planete odnose na nas kao ista vibratorna energija valova koji su latentni unutar nas, i na koje mi reagiramo. Ove čakre, shodno tome, su centri koji su sukladni određenim centrima u Sunčevom sistemu. Za Arroya, planete predstavljaju univerzalne principe cjelokupne energije koja funkcionira unutar bilo koje organske cjeline.
Dok Jung uglavnom operira s pojmovima elemenata astrologije kao simbolima, dotle recimo C.E.O. Carter tvrdi odlučno da četiri elementa (zemlja, voda, zrak, vatra) nisu puki simboli ili apstraktni koncepti, već da se odnose na stvarne, vitalne snage koje su stvarile cjelokupnu kreaciju koju možemo percipirati našim osjetima. S ovim razmišljanjima mogli bismo povezati i modernu fiziku, koja sagledava materiju u četiri stanja: čvrstom, tekućem, gasovitom i plazmatičnom. Jedan kemičar, koji je dugo godina proučavao astrologiju, zapisao je da se Zemlja pojavljuje u svemiru ne kao izolirana planeta, već kao kompleksno živo biće i «...ne čudi, i ne može se ni se očekivati drugačije, do da ova osjetljiva kozmička struktura koja pulsira svakom formom energije, reagira direktno ili indirektno na planetarne sile.»
Zaključak se nameće sam po sebi – spiritualna, karmička i jungijanska astrologija, sve one navode na misao o planetima koji isijavaju svoje energije, formirajući tako život na Zemlji, i naravno utječu na individualne živote ljudi na Zemlji. Shodno tome, štovanje planeta kao bogova nije samo mitologija drevnih naroda, to je religijski svjetonazor Novog doba, svjetonazor najbliži duhovnoj i znanstvenoj istini.
[Post 'Duhovna i karmička astrologija' iz 2009. godine]
'OCEANSKI OSJEĆAJ'
Odnos seksualnosti i religije moguće je promatrati sa više aspekata. S gledišta psihoanalize i dubinske psihologije, osobito je zanimljiv pojam 'oceanskog osjećaja', iskovan od strane pisca Romaina Rollanda, u prepisci s njegovim prijateljem Sigmundom Freudom. Interesantan je iz razloga što upravo on predstavlja onu najočitiju poveznicu između seksualnosti i religije. Oceanski osjećaj mogli bi najkraće definirati kao transcendentalni osjećaj bezgranične i nerastvorive veze između jastva i vanjskog svijeta. Do ovog osjećaja možemo doći bilo kroz tantrički seks, u kojem se ovakvo jedinstvo ostvaruje, ili pak prakticiranjem duhovnih vježbi poput molitve i meditacije, gdje je također moguće dospjeti u jedno stanje transa ili ekstaze, u kojem se postiže svijest jedinstva sa cjelokupnim univerzumom.
Psiholog Stanislav Grof spominje primjerice pojam 'oceanski seks'. U oceanskom seksu, veli on, temeljni model seksualne interakcije jest zaigran i uzajamno potičući tok i razmjena energija, koji podsjećaju na ples. Cilj ovoga iskustva jest gubljenje vlastitih granica u smislu fuzije i stapanja s partnerom u stanju 'blaženog jedinstva'. S druge strane, primjerice Maharishi Mahesh Yogi uspoređuje, opisujući proces meditacije, utonuće u meditaciju sa zaronjivanjem u ocean svijesti. «Baš kao što zaronjivanje u ocean zahtijeva samo odgovarajući kut a zatim opuštanje, tako je u TM-u potrebno samo sredstvo za usmjeravanje duha prema mirnijim razinama (tj. mantra), a zatim prihvaćanje onoga što se dalje događa.»
Sigmund je Freud, kao što je općepoznato, imao jedan skeptičan stav prema religiji. Tako Šito Ćorić u svojoj «Psihologiji religioznosti» navodi da Freud opisuje religiju kao univerzalnu 'prisilnu neurozu', te je prezentira kao «iluziju koja pokušava samo u mašti ispuniti infantilne želje, koje nastaju zbog čovjekove bespomoćnosti i potrebe za zaštitom.» U djelu «Nelagodnost u kulturi», (kojeg Šito ne spominje u poglavlju o Freudu), Sigmund Freud se dotiče i pojma 'oceanski osjećaj', predloženog od strane prijatelja Rollanda. Psihoanalitičar Vladeta Jerotić veli da «Okeansko osećanje po Frojdu predstavlja arhaični oblik samouvažavanja, ili čak svemoći, pri čemu se gube granice svog Ja, a ono proizlazi iz neke vrste sećanja odraslog na doba najtešnjeg njegovog dodira s majkom u detinjstvu, sveobuhvatnog osećanja najprisnije povezanosti svoga još uvek nediferenciranog Ja sa okolinom, koju za njega prilično dugo predstavlja samo majka.» Mada se Freudovi stavovi vrlo često podvrgavaju oštroj kritici, osobno smatram da je on, sa svojim stavom o religiji kao izričaju psihološke neuroze i tjeskobe, te pokušaju kontrole Edipovog kompleksa, kao i vanjskog svijeta općenito, barem djelomično u pravu.
Spomenuti V. Jerotić smatra da je «ljudska potreba za jedinstvom i 'okeansko osećanje' kao jedan od mogućih izraza» psihička činjenica. Shodno tomu, kada ova potreba nije zadovoljena, čovjek će prirodno težiti za je ispuni; religiozne, isto kao i seksualne prakse samo su varijacije težnji za ispunjenjem urođene čovjekove potrebe za jedinstvom. E, sada, uz pomoć psihološke astrologije možemo vidjeti u čemu je Freud bar dijelom u pravu. Četvrta kuća natalnog horoskopa odnosi se, između ostalog na majku, te na crkvu , u smislu naslijeđene religioznosti u obitelji, te nacionalne (zavičajne) vjere. Četvrta kuća pripada znaku Raka, te vladaru Mjesecu. Nasuprot njoj se nalazi deseta kuća, koja pripada Jarcu i vladaru Saturnu, a koja simbolički predstavlja oca. Ukoliko se u ove dvije kuće nalaze dva planeta u opoziciji, ovo može donijeti Edipov kompleks (jednako i kad su suprotstavljeni vladari ove dvije kuće, tj. Mjesec i Saturn, ili pak loše aspektirani Mjesec u Raku). Neuroza i tjeskoba su prirodni posljedak ovih napetosti u natalnom horoskopu, dakle one su urođene. Znači, Freud je u pravu što se tiče onih osoba koje W. James naziva 'dvaput rođenima', odnosno novoobraćenika na religiju. Oni su doista trebali religiju u vidu lijeka za njihove urođene psihološke probleme (a nerazriješeni Edipov kompleks je često tu prisutan), koji su ih vodili u neurotična stanja, bilo kao nadomjestka za one obraćenike, koji su ranije bili skloni konzumaciji opojnih sredstava.
Iz navedenoga se vidi zašto je potreba za izmijenjenim stanjem svijesti i dosezanjem stanja prvobitnoga jedinstva čovjekova primarna potreba. Imajući u vidu navedene značajke 4. kuće natalnog horoskopa, može se također razumijeti i potreba za upravo jednim ženskim božanstvom, s kojim zapravo vjernik postiže zajedništvo prilikom prakticiranja religioznih obreda. Četvrta kuća dakle ujedno simbolizira, možemo reći, lik majke-božice, u povijesti religija predstavljen kroz niz ženskih božanstava, poput Here (Junone), Artemide (Dijane), Afrodite (Venere), Izide, Ishtar (Aštarte), Freyje, Kali, Shekhinah, Djevice Marije itd.
Na, kraju, čini mi se da Freud ipak nije u pravu kad tvrdi da je oceanski osjećaj tek «naknadno dospio u vezu s religijom». Moje je mišljenje da je on bio upravo glavno obilježje religije od samog početka.
[Post iz 2008. godine]
