My spiritual exercises
petak, 17.05.2019.
ČITANJE 'KAPITALA': MARX U NOVOJ INKARNACIJI
Pošto sam samo spomenuo inkarnaciju Karla Marxa u jednom od prošlih postova, evo i nešto više. Inače, nemam običaj praviti foto-montaže, već 'lijepiti' original slike jednu uz drugu. No, mislim da je u ovom izuzetnom slučaju to korektno (mislim na bradu), budući da se bolje može vidjeti sličnost, a i ispod je original slika, tako da mislim da je to O.K..
Godine 1968. mladi je Jacques Ranciere napisao djelo „Lire le Capital“ (Čitanje Kapitala). I on, baš kao i Slavoj Žižek/Friedrich Engels, tada nije slutio da je upravo on napisao to slavno djelo, u svojoj inkarnaciji iz 19. stoljeća. Njih obojica morala su učiti iz knjiga koje su sami napisali u prošlim životima.
Mentor mladom Rancieru bio je Louis Althusser [u bivšoj inkarnaciji Bruno Bauer], sa kojime se ubrzo razišao, slično kao i u prošlom životu. I naravno, kako to već biva, počeo se sve više udaljavati od puta koji mu je zacrtao njegov bivši mentor. U novije vrijeme, pored klasičnih marksističkih djela, sve se više počeo baviti temama poput ljudskih prava, a posebno međunarodnim organizacijama koje se tom problematikom bave. Također se bavio područjem odgoja i obrazovanja, napisavši knjigu „Le Maître ignorant: Cinq leçons sur l'émancipation intellectuelle”. Svoje je područje djelovanja također proširio na estetiku, posebno na polju vizualne umjetnosti.
Ne bih mogao nikako otkriti inkarnaciju Marxove supruge Jenny, da nisam naišao na jednu kratku rečenicu u Wikipedijinom članku. Naime, u toj rečenici se navodi da ga hvali književna kritičarka Rita Felski, kao „jednog od predšasnika projekta postkriticizma unutar književnih studija“. Kada sam malo usporedio slike (također i numerologiju), shvatio sam da je to ona. Koliko sam shvatio, ona dolazi iz Australije, a inače je profesor na Virginia univerzitetu u SAD. (Obično se bračni partneri inkarniraju ponovo kao parovi, a ponekad samo 'dolaze u kontakt', na ovaj ili na onaj način.)
Za inkarnaciju ovog para iz prošlog života karakterističan je broj 8. 'Jacques Ranciere' daje 8, baš kao prezime 'Marx'. Ime Jenny također daje 8, baš kao i ime 'Rita'.
-------------------------------------------------------
Prije 10 godina sam napisao post „Marksizam kao religija“, i evo ovdje ga repriziram, za one koji nisu imali priliku pročitati ga. (Tada nisam ni sanjao da ću pronaći inkarnacije i Marxa i Engelsa i Lenjina.)
MARKSIZAM KAO RELIGIJA
«Marksizam je religija, ali ne ona čije se obećanje odnosi na onaj, već na ovaj svijet», izreka je pisca Davida Horowitza. Paralele i usporedbe marksizma i religije već su me duže vrijeme intrigirale, međutim ne u smislu nekog obimnijeg istraživanja, već više onako usput. Gledajući na internetu skupne slike Marxa, Engelsa i Lenjina na internetu, a i prisjećajući se takvih slika iz prošlih vremena, vrlo mi se često nametala usporedba sa svetim trojstvom kršćanstva, ali i trijada božanstava općenito, vrlo zastupljenih u tradicionalnim religijama.
Neki antropolozi sugerirali su kako simbol srpa i čekića, kao i drugi koji su se koristili u Sovjetskom saveza, bili zapravo transponirani simboli Ruske pravoslavne crkve, da bi poslužili kao nadomjestak u komunizmu, koji je trebao zamijeniti staru ortodoksnu vjeru kao državna religija. U Wikipediji može se pročitati da je simbol srpa i čekića permutacija rusko-pravoslavnog patrijarhalnog križa, no po meni za ovakvu tvrdnju nema osnova. Mene više podsjeća na križ u obliku slova 'X', odnosno križ sv. Andrije . Ovaj se simbol u rječniku simbola tumači kao jedinstvo Gornjeg i Donjeg svijeta.
Ono što spaja kršćanstvo i marksizam jest jedna duboko socijalna ideja. Međutim, Crkva je već od početka zauzela negativan stav prema socijalizmu. Tako ga je papa Leon XIII u enciklici «Quod apostolici muneris» iz 1878. godine žestoko osudio. Smatralo se, a većinom se i danas smatra, da nitko ne može u isto vrijeme biti dobar katolik i istinski socijalist. Već u 19. stoljeću došlo je do ideje spajanja kršćanstva sa socijalizmom, pa su tako u Evropi i Južnoj Americi niknule i političke partije s takvim predznakom. S druge strane, i otac 'znanstvenog socijalizma' Karl Marx imao je negativne stavove u vezi ovakvih pokušaja .
Budući da se ovi pojmovi marksizma i religije ipak smatraju većinom oksimoronom (tj. nespojivim suprotnostima), nema baš mnogo radova na temu 'marksizam kao religija'. Jedan od rijetkih koji se bavio ovom tematikom jest ekonomist i teološki pisac Gary North, koji je prije 20 godina napisao knjigu «Marx's Religion of Revolution» (Marxova religija revolucije).
Marx je u svojoj koncepciji krenuo od načela da je čovjek, a ne bog mjerilo svih stvari (prema poznatoj izreci grčkog filozofa Protagore), te je shodno tome i čovjeku dodijelio, barem u jednom figurativnom smislu, božansku ulogu. Već od Marxove doktorske disertacije, «Razlike između demokritske i epikurejske filozofije prirode» može se uočiti ova njegova težnja. «Prometej je najeminentniji svetac i mučenik u filozofskom kalendaru», smatrao je mladi Marx. Marxov socijalizam kreće od pretpostavke da postojanje Boga nije valjana filozofska tema. Marx je u svojim empirijskim premisama zastupao tezu da je sva vidljiva priroda samopodržavajuća, samostvorena i potpuno autonomna.
Štoviše, i sve ono što se naziva historijom svijeta, u Marxovu viđenju nije drugo nego kreacija čovjeka, njegovog rada, i priroda čovjeka govori o njegovoj samo-kreaciji. Proizvodnja jest sfera ljudske egzistencije kroz koju se ogledaju sve ostale privremene sfere, različitih razdoblja ljudske povijesti. Gary North povlači usporedbu između Marxovog pojma čovjekove alijenacije (otuđenja) i kršćanske doktrine o istočnom grijehu. On je, po Northu, koristio ideju na dva načina – prvo, kroz prodaju nečijeg rada, drugo, kroz društveno otuđenje, čovjeka od drugog čovjeka. Marx je smatrao da izvorno stvaranje privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju uzrok čovjekovog otuđenja. U uvjetima otuđene proizvodnje, događa se da što se više materijalnog bogatstva proizvodi, čovjek sve manje posjeduje svog vlastitog bića i života.
Kao što je na početku bilo rečeno, marksistička vizija raja odnosi se na ovaj svijet – to je vizija jednog post-revolucionarnog društva u kojem pojedinac nema neku ekskluzivnu sferu djelatnosti kojom se bavi, već društvo regulira opću proizvodnju, i tako pojedincu omogućuje da radi ono što stvarno želi, danas, sutra i u bilo koje vrijeme. Marx je promovirao jednu ideju povratka na primordijalno besklasno društvo, u kojem se živi bez otuđenja. Marx i Engels su u njihovoj međusobnoj komunikaciji neprestano najavljivali propast kapitalističkog sistema i tako na neki način bili u ulozi proroka apokalipse i vjesnici doba socijalizma, kao prve faze komunističkog društva. U svojoj su prepisci koristili soteriološki jezik (tj. jezik spasenja). Komunizam su dakle, sagledavali kao kolektivno spasenje čovječanstva. Svojom eshatologijom Marx je zagovarao revolucionarni kaos koji vodi prema kraju starog poretka i navješćuje novu eru istinske povijesti čovječanstva, a to je bijeg od sadašnjih okova starog društva, u jedno novo društvo, u kojem nema otuđenja.
Zanimljivo je da je poljski filozof Hoene-Wronski sredinom 19. stoljeća predvidio svjetski rat, u kojem će doći do sukoba germanskog i slavenskog svijeta. On je smatrao da novi Mesija mora biti rođen u Rusiji, pa je eto, na neki način Lenjin ostvario ovo proroštvo. Možemo reći da je Lenjin na neki način odigrao mesijansku ulogu kao prvi vođa socijalističke revolucije. A, kao što je naprijed bilo navedeno, marksizam je u Rusiji ostvario ulogu nadomjestka za staru ortodoksnu religiju. Gary North kaže da ruska crkva «nije bila u stanju nositi se sa novom moćnom religijom Lenjina, a naročito ne njegova nasljednika, nekadašnjeg sjemeništarca, Staljina».
Kao što smo vidjeli, marksizam i religija, iako pojmovi suprotna predznaka, ipak imaju određenih dodirnih točaka. Po meni, i kršćanstvo (šire: monoteizam) i ateizam (kako marksistički, tako i općenito znanstveni) predstavljaju pogrešne i manjkave svjetonazore. No, ipak koliko god opstojao kapitalizam, uvijek ostaje aktualnom i ispravnom Marxova shema kružnog kretanja novčanog kapitala, te pojam 'viška vrijednosti'. Višak vrijednosti prisvaja kapitalist, jer je on vlasnik sredstava za proizvodnju. Na tome se i zasniva kapitalistički način proizvodnje. Odnosi koji proističu iz takvog načina proizvodnje jesu odnosi – eksploatacije. Sretan Prvi maj!
[Post iz 2009. godine]
