My spiritual exercises
ponedjeljak, 16.02.2015.
SISTEM SUNCE-MJESEC-ZEMLJA (APENDIKS)
MJESEC I METEOROLOŠKO VRIJEME
Premišljajući naknadno, došao sam do zaključka da je posljednjem nastavku serijala „Sistem Sunce-Mjesec-Zemlja“ potreban mali dodatak, iz jednostavnog razloga – nisam ništa bio rekao o uticaju Zemljinog satelita na vrijeme u atmosferi. O ovome piše autor L. Watson, u već ranije spomenutoj knjizi, „Supernature“ (1973).
Iako to nije bilo posebno spomenuto, podrazumijeva se da Mjesec i Sunce također djeluju ne samo na vodenu komponentu Zemlje – hidrosferu, već isto tako i na zemljanu- termosferu i na zračnu-atmosferu. Uticaj na litosferu je jasno neopažljiv, zato jer amplituda mijena iznosi svega par centimetara. Plima i oseka u Zemljinoj atmosferi nisu nikada tako drastični poput tih pojava recimo na obalama sjevernog Atlantika; no kako veli Watson „visina stupca zraka iznad nas stalno se mijenja, alternativno smanjujući i povećavajući naš barometarski pritisak.“
Autor knjige „Supernature“navodi da postoje lokacije na našoj planeti gdje prevladavaju neobično visoki i niski pritisci zraka – 'tvornice' ciklona i anticiklona, odnosno pojava koje za sobom povlače dobro ili loše vrijeme. Meteorološki sateliti odlučno su pridonijeli našoj sposobnosti sastavljanja preciznih mapa predstojećih meteoroloških poremećaja, prvenstveno proučavanjem pokreta toplih i hladnih fronti.
No, tek je nedavno, navodi Watson [nedavno u odnosu na vrijeme pisanja knjige, sada već poodavno] našu pažnju privukla uloga Mjeseca u stvaranju vremenskih uzoraka.
Radi se o dva članka objavljena u časopisu „Science“ 1962. Godine. Autori članaka bili su meteorolozi; radili su potpuno neovisno jedni o drugima – jedan tim u SAD, drugi u Australiji. Oba su tima došla do istih zaključaka, no bojali su se objaviti svoja otkrića, radi straha od ismijavanja. Tek kada su saznali za postojanje druge 'ekipe', kao i da su rezultati njihova istraživanja verificirani, objavili su svoje radove zajedno, dajući tako podršku jedni drugima.
Američki tim, u sastavu D. Bradley, M. Woodbury i G. Brier, prikupio je podatke iz 1544 meteorološke stanice u Sj. Americi u vremenskom rasponu od 1900. Do 1949. Godine. Na grafikon su ucrtali vremena kiša, koje su padale na većim područjima, u odnosu na lunarni ciklus. Dobili su jedan neobičan uzorak, koji ih je naveo na slijedeći zaključak: „Postoji izrazita tendencija da se ekstremna precipitacija [tj. Padavine] bilježi blizu sredine prvog i trećeg tjedna sinodičkog mjeseca.“ Drugim riječima, došli su do zaključka da se velike kiše zbivaju češće u danima nakon punog i mladog mjeseca (članak „Lunar Synodical Period and Widespread Precipitation“, časopis „Science br. 137/1962)
U Australiji su meteorolozi E.E. Adderley i E.G. Bowen prikupili podatke iz 50 meteoroloških stanica za period između 1901. I 1925. Godine, te otkrili da isto to vrijedi i za južnu hemisferu Zemlje. (članak „Lunar Component in Precipitation Dana“, časopis „Science“ br. 137/1962)
Lyall Watson veli da su i jedno i drugo istraživanje solidni sa statističke strane, te upućuju na zaključak da Mjesec odista utiče na meteorološko vrijeme.
