Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio, nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute, na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost. Dunja,
zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja, kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca. Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom, snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe, miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju mirisne dunje.
"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam
pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro
svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava,
ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka
vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega
što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog
svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam
je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga
patnja i sigurna pobjeda."
utorak,28.02.2006.
Prijateljstvo
Ljude oko sebe jedino dijelim na dobre i loše,
Dobre dijelim na poznanike ili prijatelje, uvijek,
Ali, kad jednom u moj život i moje srce uđu
Onda ih primam kao što čovjeka prima čovjek.
Poznanici su oni što ih površno poznajem.
S njima pozdrav i naklon razmjenjujem samo,
Oni moje tajne, boli i raspoloženja ne razumiju
I ljubaznost međusobnu možemo samo da damo.
Prijatelji, oni su ono nešto vječnije i više,
Njih velike, ljudske i sjajne osobine krase.
Oni znaju kad sam loše ili u nekoj krizi
Da mi pruže ruku i iz problema me spase.
Oni znaju, kad pokleknem, da me podignu,
A ne da me jos jače guraju da tonem u blato.
Oni su spremni da zajedno samnom tuguju
I u mom životu su nezamjenjivi upravo zato.
Kad nam je teško, kad tuga zaokupi srce
Prijatelji uvijek prvi dođu i budu uz nas.
Prijateljska ruka uvijek je oslonac pravi.
A njihovo prisustvo najefikasniji nam je lijek i spas.
- 05:38 - Što misliš (42) - Misli na Tropske Šume - #
Nakon svega što se danas odvijalo na ovom mom blogu, nakon
sukoba između mene i jednog blogera,kojeg još uvijek smatram za
dobrog prijatelja, samo je u nekim problemima, pa mu treba malo
odmora,donosim vam poruku jedne moje virtualne prijateljice, koja me
obradovala ovom porukom i koja je zapravo ušla u bit svega.Svi smo mi
ljudi od krvi i mesa, ali ne možemo se svi jednako razumjevati, ragirati
i prihvacati. I treba znati balansirati, odrzavati ravnotezu da nekoga ne
bi povrijedili, a često, to nam baš i ne polazi za rukom.
Griješiti je ljudski, tražiti ispriku je dokaz veličine čovjeka, a opraštati
je veličanstveno. To mogu samo Veliki ljudi.
Slijedi poruka moje virtualne prijateljice:
"Draga Dahlija!
Vidim da te jučerašnja ispovjedaonica nije izbacila iz forme - i
danas su ti predivne pjesme... najprije me rastužiš, pa onda raznježiš...
a tek fotografije... muzika... komentari... SVE !
Sve do jučer, mislila sam da je virtualni svijet samo bajka, bijeg iz
stvarnosti, utočište... Zaista je kopija realnog života... tražim opravdanje
za to... razmišljam - pa ti se ne uklapaš u prosječnost, normalno je da
izazivaš reakcije, bilo dobre, bilo loše... i još se nedaš, komentiraš - izdižeš se...
ne mogu to mnogi podnijeti... jer kako se usuđuješ pokazivati toliko dara?!
Čak i tvoje iskrene ispovjedi, nezadovoljstvo, tuga.. način na koji pišeš - opet
imaju dojam nadmoćnosti, iritiraš vladanjem situacijom... Eto, tako ja to
doživljavam. Kada se krećeš u drugom društvo, među blogerima,
sasvim je drugačija slika. Čitala sam i tvoje komentare fotografija
"Jahača oluje"...tvoj komentar trebao bi biti zapisan uz svaku fotografiju,
jer pojačava doživljaj...
I onda se zapitam - kako te može povrijediti netko tko te niti ne može razumjeti?! "
(Nirvana)
- 19:17 - Što misliš (4) - Misli na Tropske Šume - #
Nagnuo si se prema meni i nasmiješio se,
Čime li ćeš me to opet ovaj put usrećiti?
Noćima mojim ionako gospodariš potpuno,
Hoćeš li da i dani moji s tobom budu vječiti?
Pokazao si mi tisuću načina da budem sretna,
Tisuću puta si me proveo kroz vrata raja.
I uvijek sam samo vidjela ljubav iz očiju tvojih
I strast što naša srca i naša tijela spaja.
Ti i ne znaš davati tugu, bol i razočarenje,
Tvoji postupci su uvijek odvagani i odmjereni.
Ne sumnjam u tvoje osjećaje i pripadanje meni,
Sve tvoje riječi i pokreti unaprijed su već provjereni.
Nagnuo si se prema meni, očima me ljubiš,
Čime li sad želiš da me ponovo daruješ?
Kuda će večeras ruke tvoje strasno ploviti
I hoćeš li i te pokrete u vječnosti da ostvaruješ?
Pogledom si me obuhvatio cijelu, nježno
Vidim ljubavi sjaj i čežnju u oku tvome.
I znam kako ću uvijek voljeti samo tebe,
I kako ćeš biti jedini čovjek u životu mome...
- 19:34 - Što misliš (45) - Misli na Tropske Šume - #
( I kad te povrijedim, molim Te...
Srcem mi oprosti, jer volim Te)
Nemoj nikada sumnjati u moje osjećaje,
U ovu ljubav koju sam ti spremno dala.
Ona je čista, iskrena i samo za tebe čuvana,
I u ničije drugo srce ona ne bi ovako stala.
I kad pomisliš kako sam se udaljila od tebe malo,
Pa ti se učini da i drugi imaju po neki dio mene.
Varaš se, jedini i neponovljivi anđele duše moje.
Oni imaju prijateljstvo i ništa više od mene, kao žene.
Jer ja pripadam srcem, dušom i tijelom samo tebi,
U tvojim rukama samo moje tijelo zna da podrhtava,
Osjećaje svoje jedino sam tebi zauvijek ustupila
I jedino zbog tebe u grudima moje srce uzdrhtava.
Znam da te boli, ponekad, kad te nečim povrijedim,
Ali ni to ne radim zato što želim ili mi se htjelo.
Tebi se samo čini da drugima pružam više no tebi,
A zapravo, oni imaju savjet i priču, a ti moje tijelo.
I dušu moju imaš, i srce i ljubav beskonačnu.
Tvoja je i ova suza što je jutros kapnula iz oka.
Nisam te htjela ničim povrijediti, najmilije moje,
Moja je duša samo ogromna i za sve ljude široka.
Ali ona istinski postoji, živi, voli i daje se samo tebi,
Ona je najvrijednije što sam ti mogla od sebe dati.
Jer sve ostalo, odavno već, potpuno posjeduješ,
A sad i dušu moju možeš konačno svojom zvati.
Nikada nemoj sumnjati u iskrenost ljubavi moje,
Ne razmišljaj o tome i ne analiziraj moje riječi,
Nego me voli, prepusti se trenucima strasti i ljubavi
I zajedno gradimo put ka našoj velikoj i zasluženoj sreći.
- 06:18 - Što misliš (25) - Misli na Tropske Šume - #
Tog jutra si me probudio rano i tiho,
Šapatom jednim i snenim poljupcem samo.
I lagano me zaogrnuo kišnim ogrtačem
I poveo stazama koje samo mi znamo.
U našu šumu snova, među stabla istine,
Privio si me i čvrsto stisnuo oko struka.
Započeo si priču negdje od sredine,
Dok je u tvojoj ruci drhtala moja ruka.
Govorio si mi riječi nepoznate i daleke,
U njima sam kopala bunare svojih strasti.
Nijedan nisam uspjela tijelom svojim zgotoviti,
I znala sam da ću te opet kao i do sada krasti.
Pričao si o sebi, o nama,o daljini što prijeti,
A ja sam razaznavala kontrure novog dana.
Jesi li mi to htio nešto teško i tužno priznati,
Bojeći se da se ne otvori još jedna nova rana.
Ne trebaš se bojati, moje je srce naučilo,
Ono je toliko izranjavano i izgaženo bilo.
Slobodno reci, sve ću stojećki izdržati,
Samo ću se malo naslonit na tvoje krilo.
Tek toliko da te dodirnem još samo jednom,
Da se stari drhtaj drhtajem ponovo vrati.
I slobodno idi, znam da te daljine zovu,
Ali misli moje i srce uvijek će da te prati.
Pa kad poželiš jednom da se opet vratiš,
U našu šumu snova, među stabla istine,
Nemoj se iznenaditi ako se ne pronađeš,
Na stablu će biti urezano samo moje ime.
- 06:37 - Što misliš (35) - Misli na Tropske Šume - #
Dragi prijatelju, sliku nisam upotrijebila kao podlogu za blog,
iako me podsjeća na moje djetinjstvo i mladost. Jednostavno,
dunja je žuta i ne može biti drugačija, bar ne izvana.....
Hvala ti, od srca, a iskoristila sam je kao podlogu da na nju
stavim par svojih stihova, svojih razmišljanja.
- 12:20 - Što misliš (8) - Misli na Tropske Šume - #
Imam toliko topline i ljubavi u sebi
I ne znam hoćeš li ju svu moći primiti.
Hoćeš li ovu erupciju nježnosti i strasti
U postojanje svoje uopće moći zaprimiti.
Nikad nisam mogla vjerovati drugima
Da lavina emocija odjednom ovako poteče.
Niti sam mogla vjerovati kad su govorili
Koliko je mali korak od tuge do sreće.
Taj most sreće kojim sam krenula i hrabro kročim
I taj korak što sam ga vezala svojim životom,
To si ti, što si se u mojoj duši zauvijek nastanio,
Što me očima svojim pratiš i nadahnjuješ ljepotom.
Za toliku količinu iskrenosti, topline i nježnosti.
Toliko ljudskost i razumjevanje koje posjeduješ u sebi,
Zahvalna sam ti cijelim svojim bićem i beskrajno te volim,
Jer sam pronašla sve ono što želim i što mi treba, u tebi.
Postao si moja snaga, moj životni pokretač,
Oslonac kad mi je teško, moja sreća i radost.
U tebi, pored muškarca, sad imam i prijatelja,
Ti si me me opet vratio u život i u moju mladost.
- 12:21 - Što misliš (34) - Misli na Tropske Šume - #
U tvojim rukama pupoljci strasni cvjetaju,
Plodonosni od ljubavi koju smo osjetili.
I ljubim te ruke što me znaju uzdignuti
Na zvjezdano nebo koje smo i sinoć posjetili.
Dodir ruku tvojih uzburka osjećaje u meni,
Topim se od siline emocija što pršte i lete.
Predajem ti se nesputano, potpuno i bezrezervno,
Osjećajući sigurnost ruku tvojih kao malo dijete.
Ti si virtuoz sto maestralno rukama svojim.
Na tijelu mome izvodiš najljepše sonate.
Tvoji prsti kao da prebiru po strunama mojim
I izazivaju umilne zvuke ljubavne pjesme poznate.
Tvoje ispružene ruke ne mole, one dozivaju,
Njima se poklanja ono što drugima ne daje.
U rukama tvojim sve sreće ovog svijeta borave
I sva ljubav, toplina i nježnost u tvoje ruke staje.
Ne pitaj me volim li te, samo me nježno zagrli,
Rukama tvojim posvećujem pjesmu svoju.
Uzdahom ljubavi prenosim radost i sreću
U miran i topao zagrljaj i sigurnu luku tvoju.
- 06:06 - Što misliš (31) - Misli na Tropske Šume - #
Jutros si me dodirnuo pogledom,
Mislima me raspojasao i okružio.
Onda si me nježno privio uz sebe
I u zagrljaju samnom se združio.
Vodio si me na put do zvijezda,
Rukama svojim što žare i pale.
U strasnom vrtologu naših tijela
Emocije su se same od sebe dale.
I ljuljali smo se na krilima sreće,
Blaženstva miris smo oboje udahnuli,
Prepustili se rijeci strasti da nas nosi
I niti trenutka nismo u toj igri predahnuli.
Isuviše je bila jaka i vrela želja u nama
Tijela su se, željna strasti, jedva dočekala.
U drhtajima tjelesnosti vrela je požuda cvjetala,
A naša ljubav se time samo još više ojačala.
I oboje smo se tada u jedno tijelo stopili,
Beskrajem sreće strast se u nama spremala.
Prepuna užitka i opuštena od sladostrašća,
Naša su se tijela za neki novi let pripremala.
- 06:26 - Što misliš (29) - Misli na Tropske Šume - #
Nikad ti nisam otkrila koliko se plašim,
Tih sjena prošlosti što haraju u meni.
Niti sam ti priznala da sam zbunjena
Osjećajem što si ga stvorio u meni kao ženi.
I znam da nije fer, jer ne smije biti tajni,
Ali kako da ti kažem da se tako bojim,
Da mi je teško i započeti priču o tome
Jer još uvijek čvrsto na zemlji ne stojim.
I da nema tvojih ruku, riječi i pomoći tvoje,
Ljubavi koju mi daješ iz srca i potpuno nudiš,
Ne znam kako bih bila u stanju da opstanem
I kako bih uspjela zadržati te, a da se ne trudiš.
Isuviše su teške i bolne rane u meni,
Znaš ih uglavnom, mada neke krijem.
Nemoj mi zamjeriti, anđele duše moje,
Od stida sam morala neke stvari da skrijem.
Nikad me nitko nije ljubio iskreno, kao ti,
Nije mi poklanjao toliku pažnju i sreću,
Nije imao razumjevanja za moje postupke,
Već je u meni stvarao bol i tugu jos veću.
Niti je itko ikada znao da mi pomogne tako,
Da me razoruža riječima i samo jednim smješkom,
Pa me onda toplo i nježno ljubi i briše mi suze,
Radeći to tako pažljivo, bez bojazni za greškom.
I sad ti govorim, ovim stihovima iz duše:
Da nije bilo tebe, moj život bi bio promašen,
Da se nisi pojavio u mom životu i podigao me,
Taj život bi bio tako tužan, prazan i osiromašen.
Hvala ti što si uz mene, što postojiš i dišeš,
Što je ruka tvoja uvijek za mene ispružena.
Hvala ti što mi toliko povjerenja poklanjaš
I što sam za tebe naprije čovjek, pa tek onda žena.
- 07:04 - Što misliš (31) - Misli na Tropske Šume - #
Nije ti baš lako izaći na kraj samnom,
Ponekad sam tako nepredvidljiva i teška.
Ali, kad si me upoznao malo prisnije i bolje,
Shvatio si kako je u pitanju bila samo greška.
Moja trenutna impulsivnost i temperament ,
U stanju su i najstabilniju osobu iz takta izbacit.
Ali ti me već tako dobro poznaješ, jedino moje,
Da samo sačekaš trenutak kad ću taj bijes odbacit.
I onda sam pitoma i umiljata kao janje,
Mazna, nježna, treperava, topla i meka.
Onda uzvraćam dvostrukim žarom duše svoje
Svu ljubav koje tvoje tijelo uvijek spremno dočeka.
Znaš ti vrlo dobro kako je sve to stvar trenutka,
Kako uvijek kažem ono što mislim i osjećam.
I naučio si se već savršeno i potpuno me razumjeti
Jer te poslije svega gotovo na malo dijete podsjećam.
Ispričavam ti se, tražim oprost, suzama te ljubim,
A ti, velikodušan, nisi mi zamjerio baš niti malo.
Moram te zbog toga iskreno voljeti i poštivati te,
Kad znam da ti je do mene cijelim tvojim bićem stalo.
U njegovim očima miris istoka spava,
Njegov osmijeh vedri kao Sunce s neba.
Sa njegovih usana žedna se ljubavi napijam,
A njegov dodir poklanja zanos koji mi treba.
On ima najnježnije ruke na svijetu,
A uz sve to ima i zagrljaj jak i snažan.
U njegovom srcu moje srce kuca,
I nijedan gest kod njega nije lažan.
Kosa njegova posebnu priču priča,
U nestašnim pramenovima po licu mu pada.
Pogled njegov pokazuje koliko me voli
I koliko ljubav i strast sa nama može da vlada..
Njegovo tijelo odgovara u ritmu mog tijela,
I drhtaji nam se isprepleću jednako moćni.
Na njegovim dlanovima rastem i cvjetam
I plodovi ljubavi naše su zreli i sočni.
I umije nešto, što nitko drugi ne zna,
Kad ga povrijedim i suzu ispustim,
Kaže mi da mi je sve unaprijed oprošteno,
Zagrli me i u njegovom naručju se opustim.
Ne znam je li bila istina, ili tek san, ali jutros mi je prekrasno počeo dan!
I sada se osjećam poletnom, sretnom, raspoloženom, ma nikome i ničemu
ne dam da mi ovaj dan pokvari...
Pogledaj me dobro, odvratna prokletnice,
Još si mi jedno drago biće uzeti htjela.
Odakle ti samo hrabrost i drskost tolika?
Ma i jasno mi je, o svemu govore tvoja djela.
Ne volim te niti spomenuti, a kamoli osjetiti,
Tvoje prisustvo je u mojoj blizini nepoželjno.
Ne dolazi mi nikada više, pa ni u snovima,
Ostani uvijek zatočena u tamnici, to je poželjno.
Tvoja gruba igra i divljački ples po životu
Ne mogu više izdržati, dosta mi je gledanja.
Daleko ti bilo postojanje od moga doma,
Jer više ne želim doživjeti za srce tvoja ujedanja....
Ti dolaziš da otimaš, da spokoj moj kradeš,
U tvojim njedrima spavaju ptice zlosutnice,
Lice tvoje je blijeda maska ironijom ispisana
I bježi što dalje od mene ti odvratna prokletnice.
A znam da ćes doći, sigurno, jednog dana,
I znam da protiv tvog dolaska ništa ne mogu,
Ali evo, hoću makar riječima reći koliko te mrzim,
Prije nego što i sama dođem u krilu tvome na istinu Bogu.
---------------------------------------------------------- * (Jaganjče Božji, koji uzimaš na sebe sve grijehe svijeta)
Suncu sam se poklonila i zamolila ga
Neka mi ispuni moj dani zavjet
Neka sreću svoju ovaj put sačuvam
I neka mi Ono da još jedan dobar savjet.
A ono me gledalo, milovalo, smijalo se,
Toplinom svojom dušu mi grijalo,
Vedrinom boja lice mi obasjavalo,
Dotičući i srce što se zaljubljeno smijalo.
Nakon toliko godina tuge, suza i patnji,
Teško je bilo razvući lice u osmijeh bez bore.
Ali sam se potrudila, jer sam mu obećala
Kako će biti veselo, sretno i sjajnije od zore.
I moru sam se zaklela, plavom i dubokom,
Kako ću vječno voljeti tvoje divne oči
I tvoje snove svojim snovima dodirivati
I strasne dodire ljubavi izmjenjivati u noći.
I kamenjaru, koji me djetinjstvom umio,
Rekla sam da ću vjerovat samo njemu
I da necu dozovliti nikakvoj priči l i laži
Da na ljubav našu baci neku ružnu sjenu.
I tebi sam se zavjetovala, ljubavi moja,
Kako ću te uvijek čuvati, maziti i paziti,
Kako ću te njegovati i uvijek nadograđivati
I zavjet svoj nikada sigurno neću pogaziti.
Kako ću vječno biti tvoja i ničija više,
Tebi sam dala riječ, i pogazit je neću.
Kako mogu uništiti lijepe trenutke života
I srušiti jednu predivnu ljubav i ogromnu sreću.
Dao si mi novu snagu za život,
Preporodio me u pogledu svakom,
Sad koračam naprijed, vesela i gorda,
Sa vjetrom u kosi i skakutanju lakom.
Vratio si mi poljuljano samopouzdanje,
Naučio me da sam čovjek, pa tek onda žena.
Pokazao mi da se može voljeti iskreno dušom,
I da na licu postoji i smješak, a ne samo sjena.
Nisam više bespomoćna, krhka i slaba,
Svakome na usluzi, kad kome zatreba.
Sad prešutim kad viču, kao da me nema,
Iako uvijek iz kuta stara nemoć vreba.
Naučio si me da budem dostojanstvena,
Uzdignute glave da ponosno hodam.
I da ne slušam zlobna šaputanja sa strane,
A na zle komentare još trebam razloga da dodam.
Pokazao si da ljubav postoji i traje,
Da je vrijedna patnje, čekanja i boli.
Jer kad dođe, sve ružno se zaboravlja
I postoji samo ono sto se iskreno voli.
Prepoznajem ti taj sjaj u očima,
Tu prekrasnu vatru što plamti.
I sva ti se prepuštam treperava,
Tijelom što će ovaj užitak da pamti.
Dodir o dodir izaziva sretne drhtaje,
Tijela nam poigravaju u navali strasti.
Nemoj prestati nikada da me ljubiš ,
Tvoja sam, nećeš me nikome ukrasti.
Pružam ti svu svoju ljubav bespoštedno,
I predajem se u ruke tvoje strasne.
Samo ostani ovdje, uvijek uz mene,
I priušti mi ovakve trenutke prekrasne.
I nosi me na krilima ljubavi i želje,
Vinimo se oboje put dalekih zvijezda,
Ostanimo uvijek zajedno, ovako zagrljeni,
I prepustimo se ljubavi u toplini svog gnijezda.
Pa kad se nakon svega od strasti otrijeznimo,
I kad budemo zagrljeni ležali jedno uz drugo.
Samo me čvrsto zagrli i ne govori baš ništa,
Time ćes mi najbolje reći kako ćeš me voljeti dugo.
Nemoj nikada čekati sutra da nekome kažeš da ga voliš!
Reci to odmah. Nemoj reći:"Moja majka, moj sin, moja žena…. To već i onako zna".
Možda i zna. No, bi li se ikada umorio slušajući voljenu osobu koja ti to ponavlja?
Ne gledaj na sat. Uzmi telefon i reci:"Ja sam, želim ti reći da te volim".
Stisni ruku osobi koju voliš i reci: "Trebam te! Volim te, volim te…".
Ljubav je život. Zemljom hodaju živi i mrtvi, a razlikuju se po ljubavi.
Zašto si mi danas donio cvijeće,
Baš danas, a ne neki drugi dan?
Zar ne misliš kako je za Valentinovo
Poklanjati nešto, već sam čin otrcan?
Misliš, ispunio si svoju obvezu,
Ovo ti dođe kao mirenje savjesti.
Nemoj, zaboga, očekivati moju radost,
Znaš da me ni tim cvijećem ne možeš zavesti.
Zar misliš kako će jedan dan u godini
Promijeniti moje mišljenje i osjećaje?
Zar misliš kako ću ti spremno sve oprostiti,
I kako ce cvijeće utjecati na buduće događaje.
Varaš se, meni ne treba cvijeće,
Ne želim ni neke poklone skupe.
Meni treba pažnja, ljubav i nježnost
I topli osjećaji koji ne mogu da se kupe.
I koje mi ti sigurno ne možeš dati,
Jer si zaboravio kako ljubav izgleda,
Samo se vladaš prema nekim glupim normama
Dok mene bol i praznina duše izjeda.
Dodirni me pogledom, onako, pred spavanje,
Dodirom usana mi izreci najljepše riječi svijeta.
Onda me zagrli samo i toplinom me osnaži
I pusti neka među nama strast i ljubav cvjeta.
Neka traje to što smo godinama uporno tražili
I što se samo u jednom trenu našlo i podudarilo.
Neka ljubav koju smo oboje ovako doživjeli,
Bude nešto što se nesvjesno u fluidu sudarilo.
Taj fluid nas je i spojio, povezao nam misli,
Oboje opustošenih srca, sami i napušteni,
Prepoznali smo se među tolikima oko nas
I osjećajima se spojili, potpuno im prepušteni...
U nama još uvijek postoji neki mali strah,
Malo kolebanje kad se prošlosti sjetimo,
Ali smo svjesni da gradimo nešto novo i jako,
Što ćemo drugačije, nego do sada da osjetimo.
Pruži mi ruku, dodirni me nježno i šuti.
Šutnjom ćeš mi reći sve što osjećaš.
Ti znaš, presretna sam što si uz mene i
Šutnjom si mi dao sve što si mogao da daš.
Nisu bile potrebne lažne riječi ni prenemaganje,
Niti smo silom morali glumiti uzajamno dopadanje.
Jednostavno, očima smo se pronašli, dušama sjedinili
I bilo je to naše prvo i najljepše nijemo pripadanje...
Neizigrani moj anđele sreće i ljubavi,
Znam ja da sam tvoja najveća radost,
A sve druge koje povremeno imaš uz sebe,
Tek su ona tvoja neiživljena mladost.
Čim osjetiš posesivnost, bježiš glavom bez obzira,
Kao ptica u kavezu, ti se osjećaš stisnut.
Panična uzbuna te uhvati kad si sputan,
I u tebi tad zazvoni alarm i poželiš vrisnut.
Ali, meni si se predao potpuno, bez riječi,
Nasa je ljubav iskrena, jedinstvena i čista.
U njoj nema nikakve nasilnosti ni svojatanja,
U njoj samo veličina ljubavi može da blista.
I ne plašiš se, jer te ljubavlju ne gušim.
Jer pored mene imaš svu slobodu i širinu,
I jer u ovoj našoj ljubavi, ogromnoj i čistoj,
Veličanstveno uživaš kao ptica, penjući se u visinu.
I jer te ljubim i jer me ljubiš i jer smo zajedno,
Pa imamo vezu bez optuživanja i sebičnosti,
Ne bojim se da će ljubav ikada nestati i prestati
i znam da ćemo se zajedno voljeti i u vječnosti.
Na krilima ljubavi i dosanjanih snova,
Nosiš me u neslućene visine svemira.
Ti, moja slatka sadašnjost i budućnost
I jedini koji me čuvaš od svih mogućih nemira.
U tvojim očima moji vjetrovi počivaju,
Svi moji brodolomi su i dio duše tvoje.
Preuzeo si sve moje probleme na sebe,
I još me uz sve to toliko voliš, jedino moje.
Tvoje su ruke najmekše i najtoplije uzglavlje,
Usne tvoje najiskrenije i najvjernije ljube,
Tijelo tvoje na moje dodire savršeno odgovara
I strasti u strast se vrtoglavo zaranjaju i gube.
Ja sam preuzela tvoju snagu i borbenost,
Sada sam uravnotežena i sigurna u sebe.
Koliko ti samo zahvaljujem na tvome daru,
Što sam sada jaka, iako ne još poput tebe.
I sad isprepleteni emocijama i našim tijelima,
Najmoćnijim nektarima ljubavi opijamo jedno drugo.
Čudesnim pokretima, poput vilinskih diodira,
Uživat cemo u našoj ljubavi još dugo, dugo...
Kad bih mogla snagom srca svoga
Zaustaviti sve nesreće čovječanstva,
O, kako bih rado dušu svoju otvorila
I iskreno bila dio životnog svjedočanstva.
Kad bih mogla sve suze majčinske
U bisere sjajne da pretvorim i prodam.
Za te novce kupila bih sreću, mir, spokojstvo,
I htjela bih poštovanje svim majkama da odam.
I dječje uplakane oči da mogu obrisati,
I napojiti veseljem njihova mala srca,
Tko bi sretniji i ponosniji bio tad od mene
I moje bi srce tada moglo radosno da kuca.
Kad bi stihovima mojim mogla djelovati
Na sve one usijane i tvrdoglave glave,
Kako bih samo lupila snažno o stol šakom
I umjesto topovskih, pustila smijeha salve...
Kad bih mogla, zaogrnula bih cijeli svijet,
Koprenom mira, sigurnosti , bogatstva i sreće,
I nijedna ruka na svijetu ne bi prosila komadić kruha,
Već bi se svaki dan, uz obvezan kruh, dobijalo i cvijeće.
I nitko ne bi bio manje vrijedan i nepoželjan,
Kad bih mogla, a tako sam mala i ne mogu,
Sazvala bih zato sve istomišljenike među ljudima,
Stala bih ispred svih ljudi svijeta i obratila se Bogu.
Jer Bog je jedan, ma kako ga god zvali,
Jedan je iako ima jako puno imena,
Od Krista, Hrista, Budhe, Krishne,Adonaja,
Do Prirode, Sudbine, Moći i Univerzuma.
I što bih mu rekla, zatražila bih pravdu,
Jednakost na svijetu i neuplakane oči,
Za djecu bezbrižnost, radost, igru i veselje,
A svima mirne, zdrave i sretne buduće dane i noći.
Molim te, izvuci me iz ovog pakla,
Neka se radost u moj život uvuče.
Nedaj da tuga opet samnom ovlada,
I da me njena snaga natrag odvuče.
Nauči me ponovo da uspravno hodam,
Daj mi punu slobodu da razmišljam,
Pusti me da pričam kad god to poželim,
I smiri me uvijek kad na ružno pomišljam.
Otkrit ću ti tada svoju malu tajnu,
Negdje sakrivenu u dnu srca svoga,
Kako godinama čekam oslobođenje
I prelazak u dio toplog srca tvoga.
Znam kako ćeš me samo ti razumjeti,
Kako ćeš od srca ruku svoju mi dati,
Kako ćeš ljubavlju svojom put mi osvijetiliti,
Tom novom zvijezdom što će nama sjati.
Riječi su moje, dizajn je moj, podloga, odnosno
fotografija je posuđena....Nisam mogla odoliti, a da
ne postavim na blog, mada ovakve uratke uglavnom
postavljam samo na određenim forumima...
Čekam te na cesti snova, sama, zamišljena.
Prema dogovoru, tuda ćeš sigurno proći,
Trudim se da ne osjetiš moj nemir i pitanje
Što li će nam se sve to dogoditi ove noći?
Idemo u nepoznato, oboje zajedno,
Ne znamo ni gdje, ni što nas sve čeka.
Samo želimo pobjeći od svakodnevnice,
I tijela da nam budu uzglavlja meka.
Predajem ti se potpuno, bez riječi,
Drhtaj tvog tijela drhtajem uzvraćam.
I sjaj oka pogledom punim čežnje
Samo ti istom mjerom sretna vraćam.
A ti me nježno držiš u toplom naručju,
Kao dragocjenu figuru od porculana.
I ja, sva raznježena i ljubavlju opijena,
Ne želim da dođe svjetlost novog dana.
Ali, ipak je došla i trgnula me iz sna.
Dugo sam se pitala jesu li snovi ili java,
Ali prazno mjesto pored mene, u krevetu
Reklo je kako je sve ljepše kada se spava.
I slijedeće noći ću te čekati opet,
Doći ćeš mi u snove, kao i do sada.
O, kako željno čekam dolazak večeri
I ljubav našu sto ne prestaje nikada.
Tko se to igrao slikarskom paletom,
I rasuo tolike boje pred očima mojim?
Tko je to išarao svijet moga postojanja,
Misleći da se tolikog šarenila ja bojim?
Moj život nije samo crno ni samo bijelo,
Iako je nijansa i u tim bojama moguća.
Moj život je prekrasnih boja spektar
I dozvoljeno je razlijevanje,a ne čista strogoća.
U ljubavi mojoj mnogo boja prevladava:
Crnu boju tuge iza sebe sam ostavila davno,
Bijela boja postoji samo za budućnost našu,
A ostale boje odvažno pokazujem i javno.
Žutom prikazujem temperament moj,
Crvenom strast koja vlada u nama.
Plavom ronim u dubine očiju tvojih,
U zlatnoj boji se osjećam kao "prva dama".
Zelena prevladava u željama mojim,
Narančasta me podsjeća na naša tijela,
Ljubičastu koristim kad sam presretna,
A budućnosću će vladati srebrnkastobijela..
Nijanse koristim kad gradiram raspoloženja,
Tako ću svijetloružičastom prikazati nježnost svoju,
Svijetloplavom ćemo letjeti u nebeske visine,
A cijelom dugom ću se ogrnuti za ljubav tvoju.
Jučer sam izgubila dragog prijatelja,
Bio mi je putokaz, slušati me znao,
Ali odjednom se potpuno promijenio
I vagao svaku riječ koju bi mi dao.
Ponašao se veoma rezervirano i čudno,
Hladnoća mu je izbijala iz svake riječi.
Nije više bilo smijeha, dosjetki i šala,.
I ponor među nama je bio sve veći..
Tražila sam objašnjenje, običan razlog,
A on je tupim pogledom gledao u daljinu.
Očajnicki sam se trudila da ga zadržim
Osjećajuci u sebi sve veću prazninu.
Jednostavno, istopilo se prijateljstvo,
A ja sam toliko vjerovala u njega.
Sve svoje probleme sa njim sam dijelila
I odjednom sam ostala bez toga svega.
Sjećam se kako me znao oraspoložiti
Svaki njegov savjet je donosio olakšanje,
A sad sam odjednom dovedena u situaciju
Da u njegovim postupcima tražim opravdanje.
Jučer sam izgubila dragog prijatelja,
Kojeg sam pratila, kao dragu sjenu
Shvatila sam jedini razlog njegove promjene: U meni je umjesto prijatelja počeo gledati ženu.
Ti i ja smo se sigurno morali pronaći,
Jednostavno, susret je bio neizbježan.
Nakon toliko godina čekanja i traženja,
Susreli su se topao pogled i osmijeh nježan.
I stisak naših ruku mi je rekao mnogo,
Siguran i čvrst, zadržana ruka u ruci tvojoj.
Znala sam odmah da si karakterna osoba
I pružila sam ti smještaj i dom u duši svojoj.
A i ti si mene prigrlio svim svojim bićem,
Zagrljajem svojim si mi veliku sigurnost dao.
U život me uvodio, korak po korak, ispočetka,
Kao da mi je sam Bog još ovu jednu priliku dao.
I sada, pored mene, životni oslonac si mi pravi.
Uz tebe sam sigurna, spremna na sve boli,
Jer znam kad me dodirnu, ti češ ih spriječiti
I upozoriti ih da se ne dira ono što netko voli.
Suprotstavit ćeš se svim nedaćama, radi mene,
Žene koju si prihvatio ovakvu kakva jeste,
Uhvatit se u koštac sa svim zajedničkim problemima
I povesti me sa sobom na onaj put tvoje ispravne ceste.
I zato te volim, zato sam ti se bespoštedno predala,
Jer si osnažio moju dušu, moje srce i moje tijelo.
U meni si ponovo probudio uspavano samopouzdanje
I naše dvije polovice duše smo spojili u jedno cijelo.
Jesi li se ikada upitao, anđele čuvaru moj,
O čemu razmišljam dok gledam kroz tebe?
O čemu u svojoj glavi pletem vijence misli
I nastojim barem nekako smiriti samu sebe?
Jesi li ikada pomislio kakve se sve misli
Roje po mojoj glavi, hladne i napuštene,
I gdje ih sakrivam nakon što ti dođes
I nježno mi prođes kroz kose raspuštene.
Ne smijem ti reći,ali ponekad se bojim
Te siline ljubavi što vlada među nama.
Znaš, nikad nisam bila sretna i ovako voljena
I bojim se da nam ovu svetost ne prekrije tama.
Plašim ti se reći, ne smijem kvariti ljubav,
A u srcu ponekad takvu zebnju osjećam.
I poželim tada da ti se uvučem u sigurnost krila
I čvrsto se stisnem, kao da rastanak predosjećam.
Nastojim odagnati od sebe te tmurne misli,
Trudim se zaista biti sretna i nasmiješena.
Ali krijem u sebi taj strah i drhtaj, zato molim te
Pročitaj me, pomozi i daj da budem opuštena.
Jesi li me ti to jutros, zorom, probudio,
Ili je na mene pala sunčeva zraka?
Svejedno, izazvan je efekat potpuno isti,
Meni je otvoren put iz svijeta mraka.
Odmah sam rukom dodirnula jastuk
I ruža je stajala, žuta, kakvu volim.
Čula sam nježno izgovaranje svog imena,
I "dobro jutro" za koje ne moram da molim.
Bio si uz mene, onaj isti, nježan,
Iz očiju tvojih izbijala je sreća.
Uzvratila sam ti poljupcem i dodirom ruke,
A strast u nama je bivala sve veća...
Oboje smo bili gladni naših tijela
I sa usana rosnih poljubaca žedni.
Predali smo se ljubavi kao vodom nošeni.
Uživajući u strasti tijela nam vrijednih.
Ponekad se zapitam tko li mi te dao,
Tko mi je poslao samo Sunce s neba,
Jesam li te zasluzila ja, uopće, ovakva,
Što za svaki korak tvoju pomoć treba?
Sreću si unio u moje postojanje,
Vratio si smješak na lice moje,
Naučio me da ponovo s razlogom živim
I da odlučno slijedim korake tvoje.
Jer ti kročiš životom sigurnim i pravim putem,
Tvoja razmišljanja nisu tek pusta mašta.
Tvoja zadana riječ znači ujedno i ispunjenje
I ti si čovjek koji za greške umije da prašta.
Ima u tebi ono nešto što je zagonetno,
Što mi godi iako ne mogu potpuno razumjeti.
Onaj tvoj osmijeh kad sam ljuta i sumnjičava,
A ti me tada poljupcem znaš razuvjeriti.
Ta moja ljubomora nije bolesna, slijepa,
Samo je strah da jednom ne odeš od mene.
Očekujem tada tvoja jasna razuvjeravanja,
Da bih opravdala strah jedne nesigurne žene.
Ti razumiješ kako je to sve stvar trenutka
Znaš da sam taj vrisak od bijesa pustila,
Da ću nakon samo par trenutaka ljutnje,
Bit smirena, jer sam se tvojim smješkom opustila.
Poznaješ me tako savršeno, dobro,
Tako me znaš oraspoložiti vješto,
I kad pomislim kako sam opet sve pokvarila
Ti me u trenu zainteresiraš za drugo nešto.
I zaboravim tada na ljutnju, bijes, suze,
Sve što temperamentno znam da uradim.
Tada postajem krotka, nježna, podatna i meka
I vječnu ljubav s tobom nastavljam da gradim...
Tragove svoje prošlosti sam izbrisala davno,
Samo sam ostavila datum rođenja i ime svoje,
Jer sve ono što sam u toj prošlosti proživjela
Bilo je teško, sumorno, patničko, iako samo moje.
Izbrisala sam potpuno tugu i bol sa svoga lica,
Nerazumjevanje onih do kojih mi je bilo stalo,
Jer sam shvatila kako sam prepuštena sama sebi
I kako nitko od njih, za mene, nije mario niti malo.
Nizala sam bolne dane svoje samoće i tuge
Iako zapravo fizički i nisam nikad bila sama.
Gušila suze i bijes zbog njihovog nerazumjevanja,
Ne dozvoljavajući sebi da me obavije životna tama.
Borila sam se kao lavica, grizla, ujedala, grebala,
Životu nisam dala da me potpuno ostavi bez nade.
Iako sam teško sa svim problemima na kraj izlazila,
Nikome nisam dozvolila da mi ni mrvicu ponosa ukrade.
Ja, jaka i snažna, puna životnog optimizma,
Bila sam zapravo samo pred drugima takva.
U mome srcu je postojala samo tuga, bol i strah
I samo sam tražila izlaz iz ovog svog pakla.
A izlaz je došao u tebi, snazi i podršci tvojoj,
U tvom srcu što je znalo ljubavlju ljubav da vrati.
U tvom nesebičnom davanju i punom razumjevanju
Želio si mi svu propuštenu ljubav nadoknaditi i sreću dati.
I zato ti samo mogu reći: beskrajno ti hvala!
Hvala za sve dane sreće i ispunjene snove.
Hvala za uzvraćene osjećaje i pruženo povjerenje,
Jer, bez tebe uz sebe, ne bih napisala ni stihove ove.
kad sam ugledala ovu prekrasnu sliku, jednostavno nisam mogla odoljeti,
postavila sam je uz ovu pjesmu "Zahvalnost" ali sam se potrudila da na
nju postavim i još jednu svoju "staru" pjesmu, tako
da slika i riječi budu jedno. nadam se da će vam se svidjeti.
Ukoliko preuzimate
moje pjesme
i postavljate ih na
blog ili forum,
ili uopće negdje na
internet, molim vas
da ih potpišete mojim
nickom "Dahlia" ili
mojim imenom
Danja Đokić ili
stavite link do
ovog bloga.
Hvala unaprijed!!!
"Da nema
"Iskrice" ovaj blog ne bi bio ovako lijepo dizajniran i sređen, hvala
ti, od srca, predivna ženo i prijateljice, sto si podnosila moja stalna
dodavanja i moja zaboravljanja. Zahvaljujem se dragom prijatelju
Elvisu što mi je uradio dizajn prvog bloga, dragoj prijateljici
Auroraisi
na promjeni fonta, dragom prijatelju Željku iz Belgije, koji se
potrudio i poslao mi Clydermanovu pjesmu, jer sam baš njegovu izvedbu htjela,
hvala
Nijazu na "Vangelisu", zatim posebno hvala mom sinu koji stalno
ispravlja mamine pogreške tehničke prirode. Nisam zaboravila ni
Gogija, koji uvijek uskoči kad je potrebno, a sina nema trenutno tu.
Dragoj
Kseniji hvala na prekrasnim fotografijama dunje u cvatu koje mi je
ustupila rado, od srca. Hvala
Borisu na ustupljenoj fotografiji dahlie ili georgine. Zahvaljujem dragim
prijateljima što su me nagovorili da dođem na stranice " blog.hr" i otvorim svoj
blog, a posebno zahvaljujem svima
VAMA koji ovaj blog posjećujete, čitate moje uratke i podržavate me.
Moj
banner:
