Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio, nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute, na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost. Dunja,
zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja, kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca. Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom, snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe, miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju mirisne dunje.
"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam
pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro
svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava,
ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka
vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega
što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog
svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam
je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga
patnja i sigurna pobjeda."
petak,31.10.2008.
Uz blagdan Svih svetih i Dušni dan
Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj.
Jer smrti zapravo i nema
I nema kraja.
Smrću je samo
Obasjana staza uspona
Od gnijezda do zvijezda.
Svugdje te u meni ima,
A po meni si tetoviran.
Kad nas više na svijetu ne bude,
U mojoj zvijezdi ćeš biti trajno sačuvan.
* * *
Ima li smisla gledati u nebo
Dok ti se odsjaj njegov
Na dlanovima mora preljeva?
Kad i u čaši obične vode
Čuješ talasanje nemirnih želja
U ime i za račun sirotinjskog veselja..
Između dva plava raja
Pakao zemaljski počiva,
Ptice što jutrima ne pjevaju
I mrak što mi u očima noćiva.
I grješnost na neobilježenom putu,
Dok te sudbina zautavlja stop palicom,
I za kaznu smješta u nekom mračnom kutu.
Može li se prepoznavanje
Dogoditi po mirisu ili sluhu?
Kad me zabljesnu zrake svjetlosti
I bezvidom me u trenu dotuku.
Hoću li šutnju uspjeti naslutiti
Kad mi slučajno dlan dodirneš,
I hoću li se tada izbezumiti
Od želje nadiruće sve do grla?
Ne optužuj me za nepostojeći grijeh
Uz onaj tvoj poznati sardonski smijeh.
Ja ne umijem više čekati
Za stolom prepunim sebe,
Da mi čežnju, kao zadnju kost,
Oglođeš i baciš pod stol psima.
Ne znam procijeniti koliko me
Još zapravo svoje u sebi ima,
A da se nije ponudilo na trpezi snova,
Avanturistima, osvajačima i lovcima,
U njihovim besmislenim pohodima
Na otvorena srca, očajem ispunjena..
I sada se šijem na pregibima,
Spajam one ostatke ugošćenja
Za neka nova sijela ili prošćenja,
Ne videći dalje od vrha nosa
Zasljepljenim očima od čekanja,
Na granici između rezignacije i ponosa.
Ali, ne bojim se, snaći ću se već,
Moj susjed će umjesto mene
Mahnuti rukom, kad budeš odlazio.
I sve če biti po protokolu, kako i dolikuje,
Kad se zatvaraju vrata prošlosti, bez scena.
Znaš, svi moji prozori što gledaju na ulaz,
Odavno su zazidani kamenjem uspomena.
Zašto dolaziš stalno prije vremena,
Presrečući kazaljke koje oduvijek mile
Po programiranim otkucajima bila Svemira,
Pogrešnim iskorakom preduhitriš sudbinu
Koja se jedina o svemu oko nas pita?
I dođeš, nenajavljen, prevariš moje čekanje,
Pa mi opkoračiš cijelu dušu, nadojiš je sobom
I u njoj korjenje svoje duboko pustiš.
Zašto u ustalasalom kolebanju vremenu
Ne dozvoliš onda i orkestru strpljenja
Da, dok priprema famfare za počasni doček,
Meni omogući na tren da razmislim o svemu,
A ne da mi se odmah krvotokom razmiliš
Upisujući me u povijest svjetskih lakovjernika?
Kad sam ti pružila prepune kofere svojih snova
Nisi ih morao zamijeniti za obične vreće izgovora,
Što ćeš ih, otrcane, servirati na pladnju, bez pogovora.
Ako i jesam predugo kruh samoće odgrizala,
I lovila samo poneku mrvicu sreće u letu,
Nisi me morao prvim susretom primorati
Da te gledam kao jedinog boga na ovom svijetu.
Poseban dan kao ovaj, u kojem
Počivaju svi milodari neba.
Nema spoticanja sebe o sebe
I razmimoilaženja jučer i danas
Moj stav je isti, jasan i dovoljno glasan,
Da zaledi riječi svim nerazumnima
I ozari lice onima koji se ne predaju.
Hrabrost je nositi srce na otvorenom dlanu
I visoko podignutog čela koračati svijetom
U kojem se obraz mjeri debljinom đona
A istina iskazuje gledanjem oči u oči.
Uvijek sam se znala igrati pravim riječima
U kojima je istina bila svo moje oružje,
A sirova snaga i bijes bili su tvoj izraz moći.
Sad bi htio onako kako si to zamislio,
Ali, ovaj puta to neće moći, neće ti proći.
I kad mi počneš rušiti nosive zidove
I opsuješ mi temelje rođenjem sazidane
Šutnjom ću te kazniti za sve one misli izrečene
Željeznom pesnicom tvoje nadobudnosti.
Ako se jednom i ugrizem za vrh jezika
Bit će to zato što nisam brojila do deset
Nakon što me se dotakla tvoja jadna,
U nemoći i bijesu izrečena kletva.
Sjećanja opisuju krug oko mene,
Neprekidna putanja prošlih misli
Gdje im je boravak postao pretjesan.
Ne volim ograničenja u kojima je
Rastopljeno nebo u okvir moralo stati,
I mene zakasnjelu, nije stiglo natkriliti.
Histerično vrijeme u doba punog mjeseca
i teatralan naklon sjenke uz pratnju vjetra
Opravdanje je za strah koji navire u valovima.
A ja se ne plašim istine, ma koliko ona rogata bila.
Kad se istina istinom brani, ona se tako i hrani.
Nenastanjena noć, u koju zađe sumnja
Porodit će jutro puno gorkih nedoumica.
I teško da će me jedna od njih mimoići
Iako mi neće uspjeti skinuti osmijeh s lica.
Nemam se nečim posebnim pohvaliti,
Bezgrješne su u meni samo zablude,
A najveći mi grijeh rasipanje svjetlosti srca.
Kad me blate, grohotom se smijem,
Ne znaju oni da mi je smijeh urođena mana
Koju sam očistila kristalom svijetle duše
Mene samo laž može izbaciti iz takta
Dok se valja uz gomilu neuvislosti što guše
I uz scenografiju, koja ruši generalnu probu,
Licemjerja ljudskih, što zadaju bol ničim izazvana..
Laž je zlobnicima uvijek bila duševna hrana.
Posrnule želje usmjeravam prema nadi
Odoljevajući naletima drskih grabljivica.
Iako sam svratište svim tugama na proputovanju,
Uvijek ih ispraćam s obrazom, kao dobra domaćica
Tek, s vremena na vrijeme, kad ostanem sama,
Bol me mučki presjeca s lijeve strane grudi,
Ondje, gdje mi se majka slučajno nažuljala
Dok me je, u utrobi svojoj, s ljubavlju nosila.
Uvukla sam se u procijep vremena
I sada taktilno komuniciram
Sa Svemirom van i unutar sebe.
Dodirnem li usne, slijedi vrisak
I eho zvjedane prašine se ćuti...
Dodirnem li zvijezde padalice
Meteori optužbi sjurit će se
I sjesti na usne, sastavnice,
Dok se ne sliju kanalima istine
U dušu ovozemaljsku, ranjivu.
Neksus dana i noći je u meni
I ne bojim se oštrih i uvrjedljivih riječi
Jer će, prolazeći kroz atmosferu istinoljublja,
U najsitnije čestice sagorjeti.
Nije me briga kojim ćeš stazama
Svoje ljubljene nadobudnosti kročiti.
Spavaj svaku noć u drugoj odaji
Raskošnošću okružen, a prazan.
Ja palim i gasim svjetla kad želim
U elegičnosti svoje ubožnice,
Ali sa srcem punim ljubavi.
Nemoj me pitati, ni u ludilu,
Zasto spuštam zastore po danu,
A noću otvaram širom prozore,
Skupljajući zvjezdani sjaj u njedra.
Neću ti priznati svoje dnevne more
I tuge koje zabole i otvaraju ponore.
Uvučena u procijep vremena,
Za jučer sam naručena kod umiranja,
A sutra bih se zapravo tek trebala roditi...
Ili sam samo san u snu sanjala.....
Imali smo moć navike,
Obaveze iz običaja.
Rituale iz dosade.
Razgovor iz učtivosti.
Imali smo niti koje su nas razdvajale,
Kao istok i zapad, kao rođenje i kraj,
Ono nešto između, nedefinirano,
A u oba oka stalo i još mozak nahranilo.
imali smo srca vjetrom očišćena i prozračena,
Paučinu skinutu sa svih zidova i zajvesa prošlosti.
Ogromne apetite za nedostižnim i debelo razmimoilaženje...
I sve uredno spremljeno, složeno i odloženo
U onu posebnu ladicu bliske nedodirljivosti.
Imali smo sebe, strane i nepoznate,
Obilježene u prolaznosti vremena
Tek zarezom, koji i spaja i razdvaja.
Postojanje u ambitusu trajanja,
Od jučer do sutra rastegnutu monotoniju,
Doslijednu sebi i potpuno neobzirnu.
Imali smo težak zadah ustajalosti,
Plutajući kao plovci na udicama nelovkama,
Tek ovlaš bačenim, radi mira i reda.
One naše jutarnje kave u totalnoj šutnji,
Odlaske i dolaske po ustaljenom raspredu,
Obroke s nogu ili samo u prolazu,
Okrznut pogled u žurbi i odmore
Uz dva TV prijemnika, sa različitim programima.
Zajednički krevet, uredno zategnut i namješten
I sebe u njemu, sa uvijek okrenutim leđima.
Bili smo dva klauna, bezglasna i našminkana,
Obično sa osmijehom i nekom sjetom u očima.
Korov smo bili na nekim do tada plodnim oranicama,
Zgaženi izdanci nekoć obećavajuće ljetine,
Što se ni žetvom snova nismo znali pogostiti.
Kao nevažeće karte u tarotu, kod naborane gatare
Odlagani negdje daleko, gluho bilo, sa strane,
Nama je grah uvijek pogrešno padao,
A linije ljubavi na dlanu nisu se podudarale.
Jer nismo htjeli, ili nismo znali, sad je nevažno.
Nas dvoje smrtnika, kao dvije obične budale,
Nismo znali cijeniti to što se imamo, što dišemo,
Nego smo kucali na neka nova, neotvorena vrata,
Da nam poklone pažnju i obljube nas, dok suzno uzdišemo.
A bilo je dovoljno samo ruke pružiti,
Iskrenim osmijehom srca se naoružati,
I sve smo nesuglasice time mogli razoružati.
Kotrljaju se misli razbacane
Niz kamene stepenice života,
Kao kamenčići uspomena
Brušeni morskim valima.
Vjetar se zapliće u čemprese.
Zapjenjeni valovi se kočopere,
Kao krijeste gizdavih pjetlova,
Noseći pregršt nemira u okrilju.
Rasute mi kose odmaraju
Pod sjenkom stoljetnih borova.
Cvrčak mi ponos ispjevao,
Zvijezde mi uspavanku pletu.
Naslonjena na kameni zid sjećanja
Dozivam djetinjstvo rukama želje.
Dijete sam zaspalo ispod najvišeg jablana
Što sivo-plavom bojom snove sanja.
Kad se probudim, sa puštenim korijenjem,
Nahranit ću svoje kapilare mineralima sedre,
I mahati rukama opore i tvrdolisne česvine,
Dok mi usne sazore, sočno raspuklim šipcima.
Tko te je, naivnog, prevario da se snovi
Jeftino mogu kupiti na rasprodajama?
U potrazi za bingom, kao varljivom potrebom,
Prokockao si poslijednju šansu realnosti.
Znaš li da se na gradskim trgovima pronalaze
Istomišljenici sa kupljenim vrećama laži
Hvaleći se međusobno tko je bolje prošao
U diobi kolača sa isteklim rokom trajanja.
Nudiš mi davno pokopanu prošlost
Kao zalog neke buduće prisnosti,
U koju nitko baš i ne vjeruje pretjerano,
A i ti joj, kockarski, daješ najmanji koeficijent.
Ja ti još jedina ne naplaćujem poreze i naknade
Za posuđene i uludo spiskane mogućnosti iskupljenja
Zbog kojih se skrivaš od mnogih, u obmanama dana
Zakopčan iznad samih očiju, tko zna kome i koliko dužan.
Predlažem ti opciju najmanjeg gubitka.
Ušij me u džep duše, kao savjest,
Kao istinsko priznanje nekih par minuta
Tuđeg prava na slobodu mišljenja i govora,
Jednom, kad te nesnosno zasvrbi lijevi dlan,
U čiju vjerodostojnost još jedino vjeruješ.
Spremna sam na čelu ispisati parolu opraštanja
Jer to je jedino što ti još mogu dati u bescjenje.
Nigdje nisam stigla, a putovanje me izmorilo.
Usporavala me kolona slijepih očajnika,
U potrazi za nekim manjim očajem,
I sunčeva kazaljka što se zaustavila
Na lukobranu poslijednje pustinjske oaze,
Nekog prašnjavog puta što prijeti zaboravom.
Beskraj na dohvat ruke, kao fatamorgana,
I nebo što se se spustilo na gola leđa zemlje
Što ni teret ljudskih koraka ne može više podnijeti.
Iz prašine pustinjskog pijeska glas se zametnuo,
Prekobrojna riječ izgovorena u prijevremenosti...
Taman toliko koliko je potrebno da se odreknemo
Kakvog takvog nadanja u korist prosječnosti bola.
Odlično se poznam, bez sumnjičenja
U lijevo i desno orjentirane misli.
Kad pričam, pričam pjesmom duše
A pjevam prstima što su se u dvije šake
Po istom logičkom rasporedu stisli.
Plačem zvijezdama padalicama što klize
Niz moćne vodopade skliskih trepavica,
A smijem se očima sedefastih bisernica
Što mi ih vrijeme nikad ne briše sa lica.
I istinom trajem, u moru životnih nedoumica.
Pozivam te večeras na premijeru,
Oratorij tuge u vječnom neprebolu.
Soliste i zbor pregazit će aplauzi
Licemjerja što se svijaju u parabolu
Kao, oni su sretni, njima cvjetaju ruže
I njihovi se obrazi proziru od tančine,
A mi smo rasprostrli svoje gole živote
Da ih gaze takve samozvane junačine.
O Bože, daj mi moć da viknem kroz eter,
Daj mi prkos da vrisnem snagom istine,
Kako to izgleda kad istinoljublje jačinom sijeva
I iskrenost zaurla paroksizmom gnijeva.
Na lijevom mi ramenu feniks, na desnom ibis,
Sebe isuviše dobro poznam, bez straha,
U krvotok mi unijeli poštenja kodni zapis
Kad su me iskrenošću s izvora, po rođenju, krstili,
Da između uzleta i pada nikad ne ostajem bez daha.
Kad su me susrela dva oka
Užarena do točke usijanja,
Negdje ispod lepezastih trepavica,
Krenula sam za njima i sagorila,
Na nakovnju života se istopila.
U nepodudarnosti postojana
Netaknutošću sam se rastvorila...
Ni čekić tvrd, ni ruka izvježbana,
Valjda sam zato i ostala neoblikovana.
I evo me sada, izgubljene, između
Ove i one strane ogledala,
Ukliještena stalnim "bila sam" i "bit ću",
Pritajena u dvostrukoj ekspoziciji,
Uramljena u fiktivno sjećanje,
A za vječnu opomenu predodređena,
Dok su se dva plamteća oka
U vulkanu promašaja utopila.
U titraj nelagode me pretvaraš
Zovom šeretskog osmijeha i
Nonšalantno prekriženih nogu,
A sve u želji da me obuzdaš.
Ja sam ti kao kap rose, nestalna,
U mimohodu razuma i srca,
Raspojasana u svojim igrama
Oivičenim beskrajnošću traganja.
Naslonjena na neukrotivost vjetra,
Na prozirna leđa drske gibljivosti,
Nudim ti se u dnevnim dozama
Vitaminskog koktela što struji žilama.
Kao prstohvat snova ti dođem,
Da začinim i ukrasim bljutavost dana.
Tvoja sam onoliko koliko je potrebno
Da ne izgubiš stalnost neophodnog disanja,
Da se ne zagubiš sam u traženjima
Negdje na vjetrometini životnih zbivanja.
I trebam ti predvidljiva, pokorna i ukroćena,
Tvojom misaonošću kao skripta ispisana,
Ukoričena u tvoje savršenstvo arhiviranja.
Ipak, vješto ti se izvlačim iz ruku, kao sjena,
I ostaje mi još slobodan jogunast korak djeteta,
Da se u kolo, razigrana, s dugom uhvatim,
Ne spotičući se o tvoja smiješna ograničenja.
Ne spominji mi istočni grijeh,
Kad me budeš krstio dodirima,
Za čiju se grješnost čovječanstvo
Odavno već pred Bogom iskupilo.
Susretnemo li se ponovno
Na stanici prividne moralnosti,
Ljubi me i obljubi, treperavo svoju,
Pa ako trebam i ispaštati za grijehe,
Neka umrem uzavrela na tvojim rukama,
Rasprostrta u svojoj pohotljivosti
Koje se ne mogu i ne želim odreći.
Moralisti se ljube u odajama noći
Iza devet zidova i vrata, zatvoreni,
Mi ćemo se voljeti, bilo kada i bilo gdje,
Bez stida i licemjerja, ničim ograničeni.
Ugasi nemire bljeskom podsjećanja
I čežnju ublaži jednim iskorakom.
Okrnjenoj zvijezdi, bez ikakvog sjaja
Dodijeli ulogu evnuha u haremu
Razmaženih, pulsirajućih zvijezda,
A sebe obraduj prvom repaticom
Što će ti u padu želju ispuniti.
Nazovi je mojim izbljedjelim imenom
Znajući kako će na mahovini snova,
Ugasli sjaj trajanja zauvijek uspavati.
Budeš li listao albume protračenog vremena,
Samo ćeš svoje slike u njima nalaziti.
Sebe sam pohranila u otiscima čekanja
Dok potrošeni dan, umjesto reckama,
Otpalim laticama nade obilježavam.
Bremenita je noć sivih isčekivanja,
Uz otužan zvižduk vlaka postojanja,
Što raskliman klopara tračnicama života.
U stasalosti vječnog razmimoilaženja,
Na putu između nemila i nedraga,
Gdje se polazna i krajnja točka
Stapaju na horizontu srušenih iluzija,
Vežem se u čvorove, da ne zaboravim,
Gdje mi je dodjeljeno mjesto prebivanja.
Jesam li konačište strpljivih čekanja,
Upletena u tvoje bijele vlasi,
Kad si me dahom okrznuo na trotoaru
Gdje se svjetlost i tama sudaraju.?
Jesam li se smjelo, drskošću vjetra,
Svijala oko tebe, dotad nedodirljivog,
Ostavljajući miris zrelih dunja
Kao mrlju, trajno neizbrisivu,
U tragu vještih izmicanja,
Kao pečat otisnut na otvorenu dušu
Iz vremenima svojih ludovanja?.
Jesi li me zamišljao na utabanom putu,
Uokvirenu aureolom jasnih isčekivanja,
Znajući kako se jednom moram pojaviti,
Nakon svih fatamorgana iz vremena neprebola?
Jesi li me slikao kistom svoje mašte,
Gladan topline, žedan istine, uzdrman samoćom,
Obilježen prosječnošću običnog smrtnika,
Što se nastanio trajno na svakom raskršću,
Podijeljen na sitnozrne čestice konvergentnih atoma,
Ispisujući prvu polovinu neispunjenih snova
Po ispucalim tabanima srušenih iluzija?
Ostaju ti još dlanovi, na njima ispiši želje
I ruke podigni milostivo prema nebu.
Možda se jedan okamenjeni trenutak
Raspe u prašinu i ispuni udubljenja linija,
Čiji se smisao razabire u isčitavanju duše.
Jednom ćeš me sigurno iscijediti iz linije života,
Prepoznati u onom nenastanjenom plamenu trajanja,
Koji si godinama zaobilazio zatvorenih očiju,
Misleći kako ćeš biti spržen grješnom svjetlošću.
Otvoriš li oči, za korak si bliži ispunjenu želja,
Moja će te svjetlost sigurnim putem voditi.
Danas je vrijeme usidreno
Između obala razmišljanja.
I koraka zastalih na raskršćima.
Poluotvorena su vrata za
Korak naprijed, ili natrag.
Protegla se rijeka života
Od jučer, krikom uznesenog,
Pa preko naplavina godina,
Sjedinjujući se sa neizvjesnim sutra.
Oguglalo trajanje, u omču kružnice,
Neumitnošću vremena zarobljeno.
Uvukla sam se u stihove neizbrojane,
Bez metrike i bez fino sročene rime.
Nisam tamo neki pjesnik od imena
Što opisuje more i zemlju, ljeta i zime.
Vidljive tragove ostavljam u letu,
Mirise širim eterom, nek zvone.
Razvlačeći i ono što je odavno razvučeno,
Samo čuvam uspomene, da se ne odrone.
Moje su oči periskop neizbaždarene duše,
Sondama nosa upijam mirise tišine.
Ne prekidajući putanju želje u naletu,
Sakupljam spektar duginih boja iz visine,
Zaogrnuta pjesmama krotim godine,
Isčekujem bljesak misli što hoće da sine,
Zaklinjujući ti se na vječnost iskrenosti,
Melodijom riječi skladam trajanje istine.
Prevedi me preko vode, a ne daj mi da pijem,
Žeđ ćeš osjetiti kad slanu kap usnama obrišeš,
Ja umijem trajati od kišnice suza u sebi,
A ti si mislio kako ćeš me moći, tek tako
Jednim pomakom ruke da izbrišeš.
Uvukla sam se u stihove nepresušne,
I trajem u krvotoku ispisane tinte,
Led lomim, vatru pogledom stvaram,
Uvezana u pergamentne svitke,
Koje samo čistim dušama otvaram.
Ukoliko preuzimate
moje pjesme
i postavljate ih na
blog ili forum,
ili uopće negdje na
internet, molim vas
da ih potpišete mojim
nickom "Dahlia" ili
mojim imenom
Danja Đokić ili
stavite link do
ovog bloga.
Hvala unaprijed!!!
"Da nema
"Iskrice" ovaj blog ne bi bio ovako lijepo dizajniran i sređen, hvala
ti, od srca, predivna ženo i prijateljice, sto si podnosila moja stalna
dodavanja i moja zaboravljanja. Zahvaljujem se dragom prijatelju
Elvisu što mi je uradio dizajn prvog bloga, dragoj prijateljici
Auroraisi
na promjeni fonta, dragom prijatelju Željku iz Belgije, koji se
potrudio i poslao mi Clydermanovu pjesmu, jer sam baš njegovu izvedbu htjela,
hvala
Nijazu na "Vangelisu", zatim posebno hvala mom sinu koji stalno
ispravlja mamine pogreške tehničke prirode. Nisam zaboravila ni
Gogija, koji uvijek uskoči kad je potrebno, a sina nema trenutno tu.
Dragoj
Kseniji hvala na prekrasnim fotografijama dunje u cvatu koje mi je
ustupila rado, od srca. Hvala
Borisu na ustupljenoj fotografiji dahlie ili georgine. Zahvaljujem dragim
prijateljima što su me nagovorili da dođem na stranice " blog.hr" i otvorim svoj
blog, a posebno zahvaljujem svima
VAMA koji ovaj blog posjećujete, čitate moje uratke i podržavate me.
Moj
banner:
