Nigdje nisam stigla, a putovanje me izmorilo.
Usporavala me kolona slijepih očajnika,
U potrazi za nekim manjim očajem,
I sunčeva kazaljka što se zaustavila
Na lukobranu poslijednje pustinjske oaze,
Nekog prašnjavog puta što prijeti zaboravom.
Beskraj na dohvat ruke, kao fatamorgana,
I nebo što se se spustilo na gola leđa zemlje
Što ni teret ljudskih koraka ne može više podnijeti.
Iz prašine pustinjskog pijeska glas se zametnuo,
Prekobrojna riječ izgovorena u prijevremenosti...
Taman toliko koliko je potrebno da se odreknemo
Kakvog takvog nadanja u korist prosječnosti bola.