Ugasi nemire bljeskom podsjećanja
I čežnju ublaži jednim iskorakom.
Okrnjenoj zvijezdi, bez ikakvog sjaja
Dodijeli ulogu evnuha u haremu
Razmaženih, pulsirajućih zvijezda,
A sebe obraduj prvom repaticom
Što će ti u padu želju ispuniti.
Nazovi je mojim izbljedjelim imenom
Znajući kako će na mahovini snova,
Ugasli sjaj trajanja zauvijek uspavati.
Budeš li listao albume protračenog vremena,
Samo ćeš svoje slike u njima nalaziti.
Sebe sam pohranila u otiscima čekanja
Dok potrošeni dan, umjesto reckama,
Otpalim laticama nade obilježavam.
Bremenita je noć sivih isčekivanja,
Uz otužan zvižduk vlaka postojanja,
Što raskliman klopara tračnicama života.
U stasalosti vječnog razmimoilaženja,
Na putu između nemila i nedraga,
Gdje se polazna i krajnja točka
Stapaju na horizontu srušenih iluzija,
Vežem se u čvorove, da ne zaboravim,
Gdje mi je dodjeljeno mjesto prebivanja.