Svugdje te u meni ima,
A po meni si tetoviran.
Kad nas više na svijetu ne bude,
U mojoj zvijezdi ćeš biti trajno sačuvan.
* * *
Ima li smisla gledati u nebo
Dok ti se odsjaj njegov
Na dlanovima mora preljeva?
Kad i u čaši obične vode
Čuješ talasanje nemirnih želja
U ime i za račun sirotinjskog veselja..
Između dva plava raja
Pakao zemaljski počiva,
Ptice što jutrima ne pjevaju
I mrak što mi u očima noćiva.
I grješnost na neobilježenom putu,
Dok te sudbina zautavlja stop palicom,
I za kaznu smješta u nekom mračnom kutu.
Može li se prepoznavanje
Dogoditi po mirisu ili sluhu?
Kad me zabljesnu zrake svjetlosti
I bezvidom me u trenu dotuku.
Hoću li šutnju uspjeti naslutiti
Kad mi slučajno dlan dodirneš,
I hoću li se tada izbezumiti
Od želje nadiruće sve do grla?
Ne optužuj me za nepostojeći grijeh
Uz onaj tvoj poznati sardonski smijeh.
Ja ne umijem više čekati
Za stolom prepunim sebe,
Da mi čežnju, kao zadnju kost,
Oglođeš i baciš pod stol psima.
Ne znam procijeniti koliko me
Još zapravo svoje u sebi ima,
A da se nije ponudilo na trpezi snova,
Avanturistima, osvajačima i lovcima,
U njihovim besmislenim pohodima
Na otvorena srca, očajem ispunjena..
I sada se šijem na pregibima,
Spajam one ostatke ugošćenja
Za neka nova sijela ili prošćenja,
Ne videći dalje od vrha nosa
Zasljepljenim očima od čekanja,
Na granici između rezignacije i ponosa.
Ali, ne bojim se, snaći ću se već,
Moj susjed će umjesto mene
Mahnuti rukom, kad budeš odlazio.
I sve če biti po protokolu, kako i dolikuje,
Kad se zatvaraju vrata prošlosti, bez scena.
Znaš, svi moji prozori što gledaju na ulaz,
Odavno su zazidani kamenjem uspomena.