Jesam li konačište strpljivih čekanja,
Upletena u tvoje bijele vlasi,
Kad si me dahom okrznuo na trotoaru
Gdje se svjetlost i tama sudaraju.?
Jesam li se smjelo, drskošću vjetra,
Svijala oko tebe, dotad nedodirljivog,
Ostavljajući miris zrelih dunja
Kao mrlju, trajno neizbrisivu,
U tragu vještih izmicanja,
Kao pečat otisnut na otvorenu dušu
Iz vremenima svojih ludovanja?.
Jesi li me zamišljao na utabanom putu,
Uokvirenu aureolom jasnih isčekivanja,
Znajući kako se jednom moram pojaviti,
Nakon svih fatamorgana iz vremena neprebola?
Jesi li me slikao kistom svoje mašte,
Gladan topline, žedan istine, uzdrman samoćom,
Obilježen prosječnošću običnog smrtnika,
Što se nastanio trajno na svakom raskršću,
Podijeljen na sitnozrne čestice konvergentnih atoma,
Ispisujući prvu polovinu neispunjenih snova
Po ispucalim tabanima srušenih iluzija?
Ostaju ti još dlanovi, na njima ispiši želje
I ruke podigni milostivo prema nebu.
Možda se jedan okamenjeni trenutak
Raspe u prašinu i ispuni udubljenja linija,
Čiji se smisao razabire u isčitavanju duše.
Jednom ćeš me sigurno iscijediti iz linije života,
Prepoznati u onom nenastanjenom plamenu trajanja,
Koji si godinama zaobilazio zatvorenih očiju,
Misleći kako ćeš biti spržen grješnom svjetlošću.
Otvoriš li oči, za korak si bliži ispunjenu želja,
Moja će te svjetlost sigurnim putem voditi.