Uvukla sam se u stihove neizbrojane,
Bez metrike i bez fino sročene rime.
Nisam tamo neki pjesnik od imena
Što opisuje more i zemlju, ljeta i zime.
Vidljive tragove ostavljam u letu,
Mirise širim eterom, nek zvone.
Razvlačeći i ono što je odavno razvučeno,
Samo čuvam uspomene, da se ne odrone.
Moje su oči periskop neizbaždarene duše,
Sondama nosa upijam mirise tišine.
Ne prekidajući putanju želje u naletu,
Sakupljam spektar duginih boja iz visine,
Zaogrnuta pjesmama krotim godine,
Isčekujem bljesak misli što hoće da sine,
Zaklinjujući ti se na vječnost iskrenosti,
Melodijom riječi skladam trajanje istine.
Prevedi me preko vode, a ne daj mi da pijem,
Žeđ ćeš osjetiti kad slanu kap usnama obrišeš,
Ja umijem trajati od kišnice suza u sebi,
A ti si mislio kako ćeš me moći, tek tako
Jednim pomakom ruke da izbrišeš.
Uvukla sam se u stihove nepresušne,
I trajem u krvotoku ispisane tinte,
Led lomim, vatru pogledom stvaram,
Uvezana u pergamentne svitke,
Koje samo čistim dušama otvaram.