Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio, nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute, na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost. Dunja,
zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja, kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca. Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom, snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe, miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju mirisne dunje.
"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam
pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro
svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava,
ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka
vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega
što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog
svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam
je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga
patnja i sigurna pobjeda."
petak,29.09.2006.
Budi moj barem na tren
Kad nam se misli susretnu na pola puta,
Tamo gdje i želje počinju da se stvaraju.
Ispružim ruke prema tebi, putevima mašte,
I kao da se snovi u stvarnost pretvaraju.
I mogu te dodirnuti, tako si mi blizu,
U tijelu te osjećam svom žudnjom svojom.
U mome srcu iskra postaje veliki plamen,
Pa počinjem da izgaram za blizinom tvojom.
Poljubi me, dodirni, strašću mi uzvrati,
Neka lebdim, neka me požuda ponese.
Ako i nije ljubav, zamislit ću da me voliš,
Jer sam molila nebo da mi te bar na tren donese.
Uz tebe je i tren veličanstven, beskrajan,
Tvoje me ruke najnježnije grle, maze i griju.
Tvoje usne ljube kao što nikada ničije nisu
I samo se oči tvoje na tako lijep način smiju.
Ostani uz mene, makar kratko, za taj tren,
Da te ovjekovječim u svojim snovima ludim.
Kad te ne bude, znam, hranit ću se sjećanjem,
Kako se mazno i sretno uz tvoje tijelo budim.
Pruži mi taj tren, tih pet minuta sreće, barem,
Neka se osjetim ženom, podatnom i mekom.
Poslije otiđi, neću te sigurno zaustavljati
I podari sebe, na isti način, drugom nekom.
Ti ne umiješ da voliš i ljubiš na duge staze,
Kod tebe sve traje neko vrijeme i prestane.
Tvoje srce još nije doživjelo onakvu ljubav,
Kad uroni u nečije srce, u njemu se izgubi i nestane.
Ne žalim što neću sigurno biti ona jedina i prava,
U jednom trenutku doživjet ću te samo svojim.
Samo sam tu želju još imala u svom životu,
Da se osjećam presretnom u rukama tvojim.
Ne ljutim se na tebe, znaš da nisam,
Nastojim te, uz ljubav, razumjeti samo.
Zašto za mene najmanje vremena imaš,
A s drugima se potrošiš i pregoriš tamo.
Opet te čekam, strpljivo, kao i uvijek,
I čekanjem se hranim, što mogu drugo.
Uvijek kad u tvom tijelu želja se trenutno javi,
Uz mene si, onoliko koliko i želja traje dugo.
Misliš da ne znam, što ti i koliko značim
I da tvoje emocije niti malo nisu iskrene.
Ali ne mogu ništa učiniti, osim jednoga:
Uvijek ću u sebi nositi samo svoj dio istine.
A istina je da te volim, želim i trebam,
I zbog te ljubavi sva ću iskušenja podnijeti.
Iako znam da sam u tvom životu samo broj,
I da ćeš mojim padom još jednu bitku odnijeti.
Poručujem, neka mi ne sude, neka me ne optužuju,
Ne želim ni da mi dijele iskrene savjete svoje.
Ma što mi rekli, ja kao slijepac idem samo za tobom,
Nadajući se da sam bar malo uzdrmala kameno srce tvoje.
Tijelom mi zagospodari, potpuno, bez zadrške,
Kao što to mislima već odavno uspješno činiš.
Onako polako, a temeljito, osvajaj me dio po dio,
Jer si me svojim nastupom već uspio da opčiniš.
Imaš moje srce, moju dušu, tijelo ti nudim,
Pruži mi sebe, kao dar ljubavi voljenoj ženi.
Neka naša tijela progovore istim jezikom čula,
I neka tvoj trag ostane zauvijek zarobljen u meni.
Ne govori mi da sam jedina, da samo mene voliš,
Pusti, neka to osjetim, neka mi drhtavo tijelo kaže.
Ono kad zatreperi, kad se preda, u zanosu strasti,
Ne umije da glumi, niti može osjećaje da slaže.
Nakon svega mi podari samo svoj osmijeh,
I neka ti sreća zaiskri cijelim bićem tvojim.
Doživjet ćemo ono što već dugo priželjkujemo,
Da budem dio tebe i da ti budeš dijelom mojim.
Molim te, kad budeš dolazio u moje malo kraljevstvo
Pažljivo hodaj na prstima, da ne pogaziš života cvijet.
Ovdje svaka šarena staza ima svoj putokaz,
Jer sam godinama gradila za sebe ovaj maleni svijet.
Samo tebe puštam da dođeš, širom sam ti otvorila vrata,
Po prvi put u obranu ovog svog malog raja nisam stala.
Ti si jedini koji nikad nije suvišan i uvijek je dobrodošao
I pored kojeg se nikad ne osjećam neugledna i tako mala.
Dobrodošao, u ovaj moj mali i srcem izgrađeni svijet,
Ovdje vladaju toplina, nježnost, ljubav i ljepota.
Nemoj misliti da je ovo hvalisanje i tek puka fraza,
Mene i cijene jer im je poznata moja plemenitost i dobrota.
Dobro mi došao, bezimeni, ovdje imena ne važe,
Ovdje se osjećajima i srcem sve plaća i cijeni.
Ovdje se ne mjeri koliko daješ, a koliko uzimaš,
Sve je ovdje u ravnoteži, jednako i tebi i meni.
Ako nas jednom razdvoji obična tišina,
Uvijek ću moći čuti odjek tvojih koraka
I noćne ptice što ćeš mi ostaviti u naslijeđe,
Iz vremena tvoje vladavine i tvoga boravka.
Pored uspomena, tonova iz sjene i sjećanja,
Ja nikada više ne mogu biti napuštena i sama.
Imat ću jedan treptaj, jedan pokret, klatno sata,
I uvijek će biti prisutna misao i misterija o nama.
Jesmo li mogli bolje, drukčije, sa malo više stila,
Ili je isuviše bijesa i nekontroliranosti bilo u nama.
Kad rastanci prijete, izgovaraju se neke teške riječi
I onda nastupi tišina, tupa bol i sve obavije tama.
I tada proradi moj prkos, moja volja, moja snaga,
Odupirem se samoći i praznini sto u meni vladati želi.
Prizivam zvuke iz nekih boljih, starih vremena,
Nek traju u meni, kad ti odlučiš da nas tišina dijeli.
Ne zaustavljaj me, ako slučajno pređem granicu
Ljubavi ili patnje, uz tebe je sve jednako lijepo.
I smijeh i suze, sreća i gorčina, jednako diraju,
Kad ljubiš i kad nekog voliš tako silno i slijepo.
Nedaj mi da otvorim oči, lijepo mi je ovako,
Ako se probudim, bit će još crnji tama i mrak.
Budi uz mene, šapući, viči, šuti, okreni leđa,
Radi bilo što, dovoljno je da udišemo isti zrak.
Ako zaplačem slučajno, ako suze zaiskre u očima,
Pusti ih, neka klize niz moje obraze blijede.
To nije strašno, ima i gorih i daleko težih stvari,
A suze ljubavi i tuge,sustižu se i neprestano slijede.
Ne zaustavljaj me, ako slučajno pređem granicu,
Ako se iz stvarnosti preselim u snove i obrnuto.
Moj život i nije ništa drugo do toplo - hladno,
Čas bolje, čas gore, čas glatko, čas posve uvrnuto.
Jedino što tada učiniti možeš je da me držiš za ruku,
Toplina dlana neka progovori umjesto svih riječi.
Kao goluždravo ptiče, stisnut ću se na tvome dlanu,
Ma kako znala da je samo privid ta priča o vječnoj sreći.
Večeras te vodim u šetnju snovima,
Naučit ću te kako to može lijepo biti.
Kako se prepliću snovi i stvarnost
I kako se u sve to možeš uistinu uživiti.
Možeš i ploviti na krilima mjeseca,
Poželiš samo i ispunit će ti se želja.
Razdragano promatrat ćeš svijet sa visine,
Opijen ljepotom i prepun ushita i veselja.
I zajedno samnom možeš tako biti,
Uronjenih prstiju u moju crnu kosu,
Usana naslonjenih na uho u šapatu,
Kako ćemo skupa dočekati jutarnju rosu.
I voditi ljubav možeš tada samnom,
Osjetit ćeš dodir, kao da mi je tu tijelo.
I putovat ćeš bespućima strasti i užitka,
Ponosan na sebe, razuzdano i smjelo.
Večeras ti nudim najljepšu šetnju kroz snove,
Nas dvoje zajedno, dok mjesec nas prati.
Krstit ćeš svojim tijelom bjelinu mog tijela,
Želeći da se svitanje nikad više ne vrati.
Ne želim se više spoticati o boli i nemire,
Sad kad imam tebe, želim uživati u životu.
Želim biti onakva, kao što sam nekada bila,
Hoću da upijam u sebe svu životnu ljepotu.
Oboje ranjeni, oboje gotovo na izmaku snaga,
Možda nas je sudbina stavila jedno drugome na put.
Ne znam, ali osjećam se tako oslobođena i sretna,
Znajući da me nikad više sustići neće pogled mrk i ljut.
Jer tvoje oči samo toplinom i sjajem bliješte,
Tvoje riječi me snaže i novu nadu mi pružaju.
U tvojim pričama ne osjećam laž i posesivnost,
I želim da me tvoje ruke samo nježnošću obasipaju.
Htjela bih da me čvrsto stisneš u svoj zagrljaj,
Ne moraš mi ništa reći, znam da se i šutnjom voli.
Oboje sjedinjeni u sreći, zadovoljstvu i ljubavi,
Zaboravit ćemo na prošlost i sve što je znalo da boli.
Ti si moja stvarnost, moj dosanjani san,
Hvala što si dozvolio da te zovem svojim.
Ljubav prema tebi svaki dan je sve jača
I najljepše se osjećam u rukama tvojim.
Dahom me svojim budiš, poljupcem dozivaš,
Tijelom odgovaraš na svaki treptaj u meni.
U eksploziji požude, u našim sudaranjima,
Molim te, ne zaustavljaj se, samo naprijed kreni.
Vodi me do zvijezda, uzdigni u nebesa,
Tvojom ljubavlju mi na moju ljubav uzvrati.
I kad dosegnemo ekstazu, strašću ovjenčani,
Onda me nježno, poljupcima u stvarnost vrati.
Voli me iskreno, duboko, kao što ja volim tebe,
Sve ću ti višestruko, cijelim bićem vratiti.
Samo me vječno čuvaj u sebi, u svom srcu
I sigurno ću te vjerno ubuduće u životu pratiti.
Okrznula sam te pogledom, sigurna sam,
Jer te uvijek vidim, kad putujem ili stojim.
Vječno si uz mene, gotovo te mogu dodirnuti,
A i sama, kao svjetlost, u tvom životu postojim.
Očekujem te uvijek i kada si daleko,
Ti nisi putnik, sto slučajno svraća.
Ti si onaj Netko tko me vječno prati,
Na koga me i pomisao u ljepotu ljubavi vraća.
Predajem ti sebe, cijelim svojim bićem
I pramen kose što sam slobodom zvala.
Pred tobom sam cijela, ogoljene duše
I sve što posjedujem, sve sam tebi dala.
Pa ako i odeš, u meni ostaješ vječno,
Takvog sam te prihvatila u svom životu.
Ne možeš me povrijediti, isuviše te volim,
Da bih od tebe uzimala tugu, umjesto ljepotu.
Neretvo draga, ja san tvoje dite,
Rođenjem me mater zavištala tebi.
Da me život nije odveja daleko,
Od tebe se nikad odvojila ne bi.
Ma kako daleko, ćutin ti mirise
U krvi te iman, u mislima svojin.
Ti si moja mater, a ja tvoje dite
I ti sada tečeš u venama mojin.
I kad lađe tvoju vodu čvrsto sijeku,
Svaki zaveslaj lađara veliko je dilo.
Ja u sebi osjećam ponositost neku
I jubavi za tebe puno mi je tilo.
"Neretvansko dite" hvala ti na ustupljenoj fotografiji
ušća rijeke Neretve.
SUSRET DVIJE DUŠE
Kišilo je, onako kao što ne pamtim da je ikad kišilo u našoj Dolini. Nije me
spriječila ni kiša i potoci vode koji su se slijevali kamenim stepenicama.
Ništa me nije moglo spriječiti da ti krenem u susret, da ti stisnem ruku,
da te zagrlim i da pričamo, da se opustimo, da se vratimo u prošlost...
da pričamo o sadašnjosti i da zajednički gledamo u budućnost,
pronašavši toliko sličnosti u nama.
Miris Dunje i Ljubičasti Jorgovan....promatrali su nas,
nevjerovatno, kao da smo se izdvajale iz tog kruga ljudi, kao da smo
lebdjele u nekom svom svijetu, razmjenjujući riječi, smijeh, doživljaje...
Jesmo li zbilja izgledala drugačije, pa smo izazivale znatiželjne
poglede prolaznika? A dvije sasvim obicne žene, Dunja mirisna i Auroraisa,
koje je ova naša Dolina očvrsnula, nahranila toplinom i ljubavlju, željom
da tu ljubav i nesebičnost davanja sreće šire i dalje, puno dalje.
Obje djeca Neretve, obje sa tim neraskidivim nitima koje nas vežu.
Sati razgovora, kao da su prošli u trenu. Ni zatvaranje i kraj radnog vremena
"Glorije" nije nas moglo razdvojiti. Još smo dugo pričale na uglu, kod semafora,
još je u nama bila želja da nježne, tihe i treperave duše pričaju dugo, dugo.
Tako sam sretna što postojiš,što te znam, što te imam za prijateljicu,
što si upravo onakva, kakvom sam te zamišljala, što si oličenje dobrote,
žentvenosti, nježnosti i dragosti. Što si topla i emotivna duša,
spremna da razumije sve duše svijeta. I što smo se u trenu našle
i pronašle na istim "valnim dužinama".
Morale smo svaka na svoju stranu, svojim putem života, već je bilo kasno,
sitni sati, ali ostalo je želja za novim susretom, ostalo je novo i divno prijateljstvo
koje će svaki dan sve više rasti i ostalo je obećanje da će se
susreti ponavljati i obnavljati i da će druženje trajati dugo, dugo.
Hvala ti , draga Auroraisa, na divinim trenucima koje si mi podarila,
na gostoprimstvu u našem rodnom gradu, gdje si ti bila savršeni domaćin,
hvala ti na plemenitosti, hvala ti na razumjevanju, na toplini duše, na
dobroti koja izvire iz svake tvoje riječi, svake tvoje geste. Hvala
ti i na prekrasnom postu na tvom blogu, posvećenom našem
susretu i druženju u najdražoj nam Dolini.
I doviđenja, do novog, što skorijeg susreta, u našoj dragoj Dolini...
Kišilo je, onako kao što ne pamtim da je ikad kišilo u našoj Dolini. Nije me
spriječila ni kiša i potoci vode koji su se slijevali kamenim stepenicama.
Ništa me nije moglo spriječiti da ti krenem u susret, da ti stisnem ruku,
da te zagrlim i da pričamo, da se opustimo, da se vratimo u prošlost...
da pričamo o sadašnjosti i da zajednički gledamo u budućnost,
pronašavši toliko sličnosti u nama.
Miris Dunje i Ljubičasti Jorgovan....promatrali su nas,
nevjerovatno, kao da smo se izdvajale iz tog kruga ljudi, kao da smo
lebdjele u nekom svom svijetu, razmjenjujući riječi, smijeh, doživljaje...
Jesmo li zbilja izgledala drugačije, pa smo izazivale znatiželjne
poglede prolaznika? A dvije sasvim obicne žene, Dunja mirisna i Auroraisa,
koje je ova naša Dolina očvrsnula, nahranila toplinom i ljubavlju, željom
da tu ljubav i nesebičnost davanja sreće šire i dalje, puno dalje.
Obje djeca Neretve, obje sa tim neraskidivim nitima koje nas vežu.
Sati razgovora, kao da su prošli u trenu. Ni zatvaranje i kraj radnog vremena
"Glorije" nije nas moglo razdvojiti. Još smo dugo pričale na uglu, kod semafora,
još je u nama bila želja da nježne, tihe i treperave duše pričaju dugo, dugo.
Tako sam sretna što postojiš,što te znam, što te imam za prijateljicu,
što si upravo onakva, kakvom sam te zamišljala, što si oličenje dobrote,
žentvenosti, nježnosti i dragosti. Što si topla i emotivna duša,
spremna da razumije sve duše svijeta. I što smo se u trenu našle
i pronašle na istim "valnim dužinama".
Morale smo svaka na svoju stranu, svojim putem života, već je bilo kasno,
sitni sati, ali ostalo je želja za novim susretom, ostalo je novo i divno prijateljstvo
koje će svaki dan sve više rasti i ostalo je obećanje da će se
susreti ponavljati i obnavljati i da će druženje trajati dugo, dugo.
Hvala ti , draga Auroraisa, na divinim trenucima koje si mi podarila,
na gostoprimstvu u našem rodnom gradu, gdje si ti bila savršeni domaćin,
hvala ti na plemenitosti, hvala ti na razumjevanju, na toplini duše, na
dobroti koja izvire iz svake tvoje riječi, svake tvoje geste. Hvala
ti i na prekrasnom postu na tvom blogu, posvečenom našem
susretu i druženju u najdražoj nam Dolini.
I doviđenja, do novog, što skorijeg susreta, u našoj dragoj Dolini...
Brojim korake do sreće, zapravo do tebe,
Jer ti si sva moja sreća i velika radost.
Ti si ono što sam oduvijek željno čekala
I u tom čekanju mi je prošla cijela mladost.
Ali, došao si, sad si tu, beskrajno mio i drag,
Tvoje ruke su uzglavlje tako nježno i meko,
Tvoje oči, pune topline i ljubavi, samo za mene,
Liče mi na luku spasa, na sigurno utočište neko.
Osmijehom me griješ, okupana sam toplinom,
Rijeku ljubavi pretačeš iz sebe u mene.
Tvoji pokreti sigurnošću odišu i zrače,
I trudiš se da ovo naše zajedničko, konačno krene.
Uz tebe sam srećo, mi dišemo kao jedno biće,
Naša su srca sretna i čvrsto povezana zauvijek.
Osjećam se tako sigurnom i voljenom, kad si uz mene
I znam da ću ljubav i oslonac u tebi pronaći uvijek.
Griješim li što te volim toliko,
Što sam ti predala svo biće svoje?
Hoću li jednom ispaštati zbog toga,
Kad počne podjela na moje i tvoje?
Kako mrzim samu pomisao na to,
Nekad zaljubljeni - sad počnu mučnu podjelu.
Kad se ugasi ljubav, a krenu uvrede
I kad se tek prava lica vide na djelu.
Znam samo jedno, neću te mrziti,
Ja to ne umijem, voljeti znam samo.
U mome srcu jedino mjesta za ljubav ima
I za tugu, što ti ćeš je ostaviti tamo.
Kad budeš htio otići, neću te spriječiti,
Samo će jedna suza zaiskriti u oku.
I sama ću odbolovati svu tugu i bol,
Potiskujući u sebi ljubav, iskrenu i duboku.
Okrenem li misao o tebi na drugu stranu,
Uvijek ostane samo i jedino o tebi misao.
Baš kao što i život kad pokušam promijeniti,
On nikad neće izgubiti svoj razlog i smisao.
Ponekad osjetim bol i ljutnju u sebi,
U obvezama si, nisi se već dulje javio.
Pripremim ti tisuću riječi za prigovorit
I sve zaboravim, čim mi se tvoj lik pojavio.
Ti me poznaješ, svaki moj budući korak,
Ti znaš svaku kretnju koju ću napraviti.
Poznaješ i kako ću reagirati u kojem trenutku
I znaš da ću se, i kad padnem, opet uspraviti.
Kažeš mi da sam tvoja stijena, tvoj oslonac,
A u meni kuca srce tako sjetno i ranjivo.
Ono isto, što pjesme ti piše iz dana u dan
I što je bez tebe tako umorno i sanjivo.
Dođi, razbij tugu, nek snovi budu dosanjani,
U tvom zagrljaju uvijek ću pronaći snagu.
Zato sam čvrsta, jer me nosi ljubav prema tebi
I jer sebe pronalazim u svakom tvom ostavljenom tragu.
Ništa me ne pitaj danas, molim te,
Danas hoću biti okrenuta samoj sebi.
Hoću da preispitam sve svoje osjećaje
I da konačno mogu iskreno sve reći tebi.
Volim te, to jedino znam, i jedina je istina,
Sve ostalo prebirem dio po dio u svojoj duši.
Važem, mjerkam, dodajem, oduzimam,
Ne želeći učiniti pogrešan korak koji sve ruši.
Ima li smisla čekati, voljeti, nadati se boljem,
Ima li uopće nagovještaja našoj bliskosti?
Ili sve ostaje samo zavjet, obećanje u vjetar,
Tako nesigurno i prepušteno ledenoj skliskosti?
Imamo li snage da se borimo i izborimo za nas?
Ti govoriš kako te ja ne razumijem baš nimalo,
A ja samo tražim sitnicu, da me se sjetiš i javiš,
Kako bih znala da ti je do mene bar malo stalo.
Ti svoju šutnju opravdavaš prezaposlenošću,
A ja te molim, tek jednu malu poruku, samo.
I čekam i čekam i u čekanje sam pretvorena,
Dok ti o nečem drugom snuješ, daleko tamo.
Jesmo li se našli, ili je sve tek privid i varka,
Hoću li imati snage da sve to progutam?
Jedino što sam ovog trenutka svjesna, to je
U vrtlogu ovog života ja ipak, još uvijek, sama plutam.
U osjećaje voljene osobe nikad ne sumnjam, a nemam ni razloga, ali, uvijek u životu postoje neke dvojbe....i postoji život van naše ljubavi....nimalo lijep, ni lagan...On zna da s vremena na vrijeme moram uhvatiti zraka, razmisliti, dati sebi zamaha ali i oduška...To su trenuci, koje ja trebam, a on ih osjeća, šuti i pusti me da ih "odradim"....i kao što je jutro uvijek pametnije od noći, tako je i on "pametniji" od mene, zapravo me zna odlično i zna kako ću ja reagirati u određenom trenutku i kako on treba tada reagirati...To razumjevanje među nama, to je tajna i ljepota naše ljubavi. Zar vama nikad nije potrebno vrijeme samo za vas, za vaša razmišljanja i vaše "žute minute"?
Inače je pjesma iz arhive, jer se spremam na put od nekoliko dana i nastojat ću na blog postaviti pjesme (isto iz arhive, do sada neobjavljene na blogu ili bilo gdje drugo, ali ne pokazuju i moje trenutno raspoloženje i stanje) da se same ujutro "otvore", ukoliko mi blog editor bude funkcionirao u redu. Ukoliko ne, najvjerojatnije me neće biti do utorka...Hvala vam na posjeti i nedostajat ćete mi !!!
Opomeni me ako sam pretjerala
Ovolikom količinom ljubavi u sebi.
Slobodno reci kad trebam da stanem,
Kako zbog gušenja zauvijek otišao ne bi.
I potrudit ću se, prikrit ću emocije,
Neću ih pokazivati u svoj njihovoj snazi.
Samo ću kao sjenka slijediti svjetionika trag
Tvoj trag, što me vječito kroz život pazi.
Plovim s tobom rijekom našeg života,
Ti si jedna obala, ja ona obala druga.
Dodiruje nas voda, poput pjene ljubavi
I nad nama se razvija najljepših boja duga.
Priroda slavi ovu sreću zajedno s nama
I ne želi je kvariti ničim što lijepo nije.
Kad sam uz tebe, ništa mi više ne treba
I moje suzno oko počet će da se smije.
U ljubavi ne postoje nikakve kalkulacije,
Danas ću te voljeti više, sutra manje.
Kad voliš, svim se svojim čulima predaješ
I nikako ne razlikuješ stvarnost i sanje.
Tebe voljeti, ponekad i nije tako lako,
Nemam te uz sebe, uvijek kad bih htjela.
Ali zato osjećaj kad me dodirneš tijelom,
Pokaže i više nego što bih pokazati smjela.
Ti me razumiješ, mada si daleko,
Tvoje riječi uvijek u ušima zvone.
I one me hrane, ulijevaju snagu,
Ne dozvoljavajući da me tuga i bol slome
U ljubavi ne postoji ograničenje,
Voljet ću te bezgranično ili samo malo.
Kad voliš, ne razmišljaš i ne mudruješ,
Već pružaš od sebe i više nego ti se dalo...
Reci mi, gušim li te ljubavlju svojom,
Tom silinom emocija što iz mene zrači?
Ja ne umijem drugačije nekoga da volim,
Takva sam i takvu ćeš me uvijek pronaći.
U mojim venama uzburkao si svu krv,
Misli mi uskovitlao i sad si stalno u njima.
Ma koliko se trudila da te manje tražim,
Cijelim bićem sam se samo tebi ustremila.
Pripadam ti dušom, srcem i tijelom,
Po tko zna koji put ti ponavljam isto.
Moje emocije prema tebi su ogromne
I osjećanje ljubavi u meni je kristalno čisto.
Volim te takvog, ostani zauvijek isti,
Sa svim vrlinama i manama, jer ti to jesi.
Nastojim se prilagoditi tvojim razmišljanjima
I biti uz tebe, uvijek i zauvijek, ma gdje da si.
Volim te dušo, i kad misliš da sam ljuta
Ne ljutim se, samo suze zaboljeti znaju.
Ponekad daljina možda stvori sumnju u nešto,
Ali moji osjećaji prema tebi vječno će da traju.
Nagradi me ljubavlju za moje strpljenje,
Jednom, kad budeš imao namjeru doći.
Ponesi sa sobom pregršt razumjevanja,
Za sve one moje tihe i samotne noći.
Na krilima sreće uvedi me u život,
Budi ispunjenje svih mojih želja.
Samo me nemoj opet ostavit samu,
Tužnu, lišenu osmijeha i veselja.
Onda, kad dođeš, neka bude zauvijek,
Neka tvoj dolazak bude i ostanak.
Neka se snovi u stvarnost pretvore
I neka život uz tebe znači opstanak.
Kad nam se ruke dodirnu u želji
I tijela zadrhte u najljepšoj strasti
Konačno oslobođena svih svojih tuga,
Moja će sreća uz tebe samo rasti.
Nedostaju mi noćas tvoje ruke,
I oči tvoje i tvoj smijeh i glas.
Nedostaješ mi cijelim svojim bićem
I uz tebe samo ja pronalazim spas.
Drhtim u samoći, nijemo te dozivam,
Želim da me čuvaš barem ove noći.
Da si pored mene, da mi pružiš snagu,
Pokušaj mi makar u san večeras doći.
Vatrom da me griješ iz naručja svoga,
Žedna pit ću ljubav sa izvora tvog tijela.
Hranu ćeš mi pružat iz otvorene duše,
I umjesto praznih riječi, nudit ćeš mi djela.
Koliko te trebam, kad bi samo znao,
Hoćeš li mi doći, makar i u snove?
Da budeš uz mene, samoća je bolna,
A srce i tijelo samo tebe zove.
Nedostaješ mi puno i tako te trebam,
Umorna sam više od prevara života.
Znam ako se pojaviš, ostat ćeš uz mene
I kumovat će nam mjesec i njegova ljepota.
U snu se prikradi, obriši mi suzu,
Usnama svojim, jer peče i boli.
A onda me nježno privuci u krilo
I tijelo nek kaže koliko te voli.
Suze su od sjete, daljina ih stvori,
Prokleta i velika, sve teže mi pada.
Ali u meni uvijek, ljubav če trajati,
I nad srcem mojim tvoje će da vlada.
Šapući mi nježno da sam samo tvoja,
Da u meni raste ova rijeka sreće.
Da nikad nećeš bježati od mene
I da ovaj osjećaj isčeznuti neće.
Pa ako i odeš, znaš da ću razumjet
I tvoje prijateljstvo puno će mi značit.
Ti znaš da sam skromno uzimala uvijek
I da ću i prijateljstvom uvijek isto zračit.
Čekat ću te vječno, u snu i na javi,
Ako tvom povratku ni naznake ne bude.
Vrijedilo je pripast tebi, jednom i zauvijek
I ne žalim što će zbog tog da mi sude.
Moj život nije satkan samo od ćipke,
Tvrdi i opori svi rubovi su njegovi.
U meni se smjenjuju ljeta i zime
I toplinu sunca zamjenjuju snjegovi.
Tek crno i bijelo, niti malo sivo,
Da nijansu neku promijeni u temi.
Zašto li sam tako ogoljele duše
Dopustila da bol odboljeva u meni?
A onda si došao, sa osmijehom sreće
I radost mi pružio na dlanovima svojim.
Dozvolio mi da ti zavirim u ogromno srce
I da te nazovem najdražim i jedino mojim.
U čekanju tebe, godine su prošle,
Jesmo li se slučajno ili ciljano susreli?
Ne želim razmišljati, suviše je lijepo,
Da bi ovu radost mislima razvodnili.
Budi moja nada, moj život i san,
Budi sve što trebam u ovom trenutku.
Zagrli me samo, nasloni na grudi,
I pusti da sanjarim u tvom toplom kutku.
Dovoljno je sasvim da me stisneš jako,
Ne moraš ni jednu izreći mi riječ.
Moja osjećanja ljubavi i sreće,
Iz srca će moga u tvoje srce preć.
Čežnjom ću te svojom iskreno nazvati,
Trajanjem u meni potvrdit ćeš postojanje.
I kad druge budu tvoj zagrljaj htjele,
Ja u sebi grlit ću samo svoje sanje.
Tragom našeg Sunca, za tobom ću poći,
U one južne, drage i tople krajeve neke,
Gdje miris mora i glas djetinjstva ćutim,
I gdje nam obale spaja ime iste rijeke.
Makar i u snovima, samo neka bude,
Čekanje ću svoje u vječnost pretvorit.
Pa kad se pogledom slučajno susretnemo,
U mom ćeš se oku moći mirno odmorit.
Čekat ću te uvijek, strpljivo i s pjesmom,
Jer ljubav da pružam jedino i umijem tako.
Bez prigovora, bez ljutnje, s nježnošću samo,
Razigrano, lepršavo, i beskrajno lako.
I kada dođeš konačno, sa pogledom juga,
Gdje i galebovi za moju ljubav već znaju,
Drhtavim ću srcem sve iskreno reći
Kad ti svoje tijelo pružim na predaju.
Okupana sam tvojim mirisom i dahom,
I prepuštam ti potpuno osjećaje svoje.
Znam da me nećeš nikad povrijediti
I da ćeš i ti meni pokloniti srce tvoje.
Kad ljubav dođe, kad joj se prepustimo,
Kad usne i ruke postanu naša stvarnost,
Onda budi siguran u moje pripadanje
I prihvati me kao neminovnost i realnost.
I sve ću ti pružiti, od sebe iskreno,
Svaki otkucaj srca bit će za tebe.
I onaj međutrenutak uzdaha i izdaha,
Pružit ću ti, kao poseban dio sebe.
I imat ćeš me cijelu, bit ću samo tvoja,
Na vjernost ti se zakleti i svu ljubav dati.
I kad budeš daleko, kad mi te put odvede,
Moja će ljubav i čežnja vječito da te prati.
U tvom zagrljaju najljepše se osjećam
I najveću sigurnost i toplinu imam.
Dok tvoje ruke lagano mrse mi kosu,
Novu snagu i dozu ljubavi od tebe primam.
Trag tvojih usana što pali po tijelu
I dodiri koji stvaraju vulkan u ženi,
Nikada ne želim ni pomisliti da zamijenim,
Tebe, što jedini požudu stvaraš u meni.
Volim te i želim, svu ljubav sam ti dala,
Sve što posjedujem u rukama je tvojim.
Jedino što sam samo za sebe zadržala,
To je misao o tebi u snovima mojim.
Mirišeš zanosno po nadolazećoj jeseni,
Ogledaš se u mojim smeđim očima.
Razotkrivaš moje tajne, misli i želje
I nastanjuješ se zauvijek u mojim noćima.
Oblačiš me u svoje tijelo i srce,
Zakopčavaš me negdje do grla, visoko.
U dušu moju ulijevaš svu svoju ljubav
I ponireš u moju strast, vatreno i duboko.
Rukama svojim širiš toplinu u meni,
Opijena nektarom slatkim, topla i snena.
Ubrana pažljivo, rukom, sa grane života,
U tvojim rukama tek postajem prava žena.
Mislima što prodiru duboko u mene,
Mirisima sto ih širi ova jesen oko nas.
Usnama što mi drhtaj izazivaju u trenu,
Zagrljajem u kojem pronalazim zauvijek svoj spas.
Skupljena uz tebe, na rukama ti snivam,
Ne smetaju nam sada ni ove kapi kiše.
Obavijena bojama i s dahom jeseni u sebi,
Svakog te trenutka volim sve jače i više.
Riječ pretvorena u dodir nježan,
Kao kad lahor promiče kroz granje.
Šapat tvojih riječi, kao vodopad,
Ispunjava u meni sve moje sanje.
Magle daleke uzalud nam prijete,
Ne mogu ništa ljubavi iskrenoj.
I da se dovuku i prekriju osjećaje,
Mogu bit prelijev na nisci bisernoj.
Ni gromovi sreći ne mogu naškoditi,
Pucanj u prazno bit će svaki zvuk i bljesak.
Dodirom beskonačnosti trag se ne briše
Iako more valovima uglavnom raznosi pijesak.
Ova ljubav je besmrtna, traje vječno,
Utkane su u nju sve niti povjerenja.
Nema te sile na svijetu koja je može uništiti,
Ni putokaza da joj poremete njena usmjerenja.
I razumjevanje među nama je jednako vječno.
Mi i trajemo jer isto mislimo i radimo.
Ovu sreću, kao nagradu smo dobili od života,
I čvrsto je, od samog temelja, zajedno gradimo.
Dlanovima zaroni u moju kosu
I mrsi nježno pramen po pramen.
Nek se na usnama tvojim pojavi smješak,
Kao ljubavi naše vječiti znamen.
Poljubac negdje na vrat mi spusti,
Nježno me nasloni na tvoje grudi.
Uronjeni jedno u drugo za vječnost,
Gledat ćemo novu zoru što rudi.
Dodir svoj pretoči mi na ustreptalo tijelo,
I ne odvajaj me od sebe, jer tu mi je mjesto.
Strašću opijena, predajem ti se zauvijek,
Uzdigni me u nebesa i postavi na srca svog prijesto.
A ti već gospodariš mojim bićem i tijelom,
U tvojim venama moja krv kao da vrije.
Žarom dodira, opijeni, jedno uz drugo,
Srcem srce dodirujemo, dok nas ljubav grije.
Ukoliko preuzimate
moje pjesme
i postavljate ih na
blog ili forum,
ili uopće negdje na
internet, molim vas
da ih potpišete mojim
nickom "Dahlia" ili
mojim imenom
Danja Đokić ili
stavite link do
ovog bloga.
Hvala unaprijed!!!
"Da nema
"Iskrice" ovaj blog ne bi bio ovako lijepo dizajniran i sređen, hvala
ti, od srca, predivna ženo i prijateljice, sto si podnosila moja stalna
dodavanja i moja zaboravljanja. Zahvaljujem se dragom prijatelju
Elvisu što mi je uradio dizajn prvog bloga, dragoj prijateljici
Auroraisi
na promjeni fonta, dragom prijatelju Željku iz Belgije, koji se
potrudio i poslao mi Clydermanovu pjesmu, jer sam baš njegovu izvedbu htjela,
hvala
Nijazu na "Vangelisu", zatim posebno hvala mom sinu koji stalno
ispravlja mamine pogreške tehničke prirode. Nisam zaboravila ni
Gogija, koji uvijek uskoči kad je potrebno, a sina nema trenutno tu.
Dragoj
Kseniji hvala na prekrasnim fotografijama dunje u cvatu koje mi je
ustupila rado, od srca. Hvala
Borisu na ustupljenoj fotografiji dahlie ili georgine. Zahvaljujem dragim
prijateljima što su me nagovorili da dođem na stranice " blog.hr" i otvorim svoj
blog, a posebno zahvaljujem svima
VAMA koji ovaj blog posjećujete, čitate moje uratke i podržavate me.
Moj
banner:
