Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio, nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute, na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost. Dunja,
zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja, kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca. Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom, snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe, miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju mirisne dunje.
"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam
pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro
svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava,
ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka
vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega
što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog
svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam
je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga
patnja i sigurna pobjeda."
subota,28.02.2009.
Kad se dvije rijeke u oku dodirnu
Spremila sam šapate
Pod prozorima duše
Zajedno sa prvom
Odrezanom kovrđom,
Uramila jutro koje se
Ogriješilo o svetost
Noćnih spavanja
U korist naših
Danonoćnih bdjenja.
Na zid objesila sliku
Tek vjenčanih sjenki
Iz prostora Univerzuma.
I sad ti pjevam prstima
A ti me slušaš srcem.
Naš krevet nema
Niti jednu stranicu.
Mi se naslanjamo
Na svoje bokove
Održavajući tijela
Sladostrašćima.
Ugrušak straha
Ne može blokirati
Kolanje ljubotoka.
Razlijevamo se i ledimo
Onako, po potrebi.
Netko uvijek mora
Sačuvati hladnu glavu
Dok se dopjevavamo
Razvezanim čulima.
Danas će prodavati
Lažna sunca po trgovima,
I osmijehe ispijenih duša
Rasipati nakon kremiranja.
Ulovimo zrnce razuma
Krajičkom oka, u letu.
Progutajmo knedlu u grlu,
Zalijmo sve dobrim uzdahom,
Pogostimo se damarima
Ispod nategnute kože
i raspustimo sve stege
Dodirujući se mislima,
Dok nas licemjeri
Nemilosrdno kljucaju i pljuju.
Ne može nijedna tamnica
Zatvoriti čistoću istine
Oboje smo glasali
Za iskrenost, nepobjedivu.
Reći ću ti koliko ti pripadam
Kad pogledaš u nebo
I pogledi naši se ukrste
U osmijehu sunca
U zenitu vriskom strasti
(kada me sretneš).
Kad bolje razmislim
I nema neke razlike
Između uličnog pjevača
I curice tužnog osmjeha,
Sa nacrtanim srcem na obrazu,
Iz istog su svijeta i vijeka
Valjda ih zato
Ista sudbina čeka.
* * *
Trebalo je prepoznati
Onaj neomeđen pogled
Što ne obara s nogu,
Ali želudac veže u čvor.
Pa zakoračiti ulicom
Raspjevanih riječi
U ritmu vergla,
Znajući kako se
Pod kapom nebeskom
Ista nijansa životnog toka
jednako snažno vidi
I iz smeđeg, a
I iz plavog oka.
Nisam te nikad željela
Zaustaviti u hodu,
Zauzdati vrijeme i
Mjesec utisnuti
S unutarnje strane bedara,
Da ne zalutaš u prolasku
Kroz pohotljiva proždiranja
Oktopodnih krakova
Na sastavu eksplozija i uviranja.
Slobodu sam ti nudila
Puštajući ptice iz očiju,
Podmečući dlanove
Pod tvoja bosa stopala,
I cijela ti se predavala
Sitneći okamenjene sekunde
U prah sigurnih nezaborava.
Dubokom iskrenošću davanja
Sebe sam uz tebe vezala,
A onda nas oplemenjene
U vječnost trajanja uzidala.
Kad sam te pozvala
Na zajedničko
Umiranje u snovima,
Srcem sam umovala,
Odaslanim signalima duše
Snove u javu pretvarala,
I onim istim rukama
Ponuđenim nad bezdanom,
Stvarnost sam
Zajedništva stvarala.
Kad te budem pitala
Čiji je smijeh upamtilo
Veče podignuto iznad
Aleje uličnih svjetiljki
Hoćeš li moći odgovoriti
Kako je tog trena
Nova ljubav bila začeta
Među posrebrenim krakovima
Misaone razdjevičenosti
A mi smo žrtvu prinjeli
Poslijednim plesom leptira
Nad razuzdanim plamenom fenjera
Golim dodirom vrelih usana
Spojenih na trajanje.
Papirni brod plovi
Punim olucima vjere
Razlijeva se pjesma
Uz šum prve
Jutarnje kiše
Naše kiše
Na oknima prozora
Niz ruke
Uz molitvu
Dvorac od pijeska
Prenijela sam na sigurno
Rukama što me grle
Predala se cijela
Jer naši životi od toga ovise
I ne vraćam ti pogled
Začet od iskona
Ni ono treće oko spoznaje
Uglavljeno da svijetli
Kao putokaz
Da bol ne dođe
Nepozvana iz tame
I napakosti
Rukama što grle
U prepoznavanju odbljeska
Dodali smo još jednu
Iznjedrenu, toplu boju,
Nesavršenom duginom spektru.
Odjeknula je želja za trajanjem
Na dvostrukom desetoprstom razboju
I tkanje jedinstva smo postali.
Kad mi se udobno smjestiš
Posred grudnog koša
Zaledi strah u postanku
Da sutra neće imati
Otužni prefiks nedostajanja
I napusti me zauvijek
U jedinom dijelu mene
Koji ti nikako ne pripada
A miriše na prošlu nesigurnost.
Onda objavimo gradnju
Višekatnice raspoloženja
U čijim temeljima je položen
kamen zajedničke mudrosti,
Sa odajama za svaki
Osmijeh jedinstvenog trenutka
U kojem sreća neće biti
Tek misaona imenica.
Razapni me tamo
Gdje sam najtanja
I okači me na jarbol
Zajedničkog uspijeha
Kao začetak pamfleta
Trojstva na izdisaju
Lutanja, traženja, čekanja.
Kad ugledah tebe
U kristalnoj suzi Svemira
Ravnotežom postasmo.
Kažeš kako voliš
Dobro odgojenu
Djevojčicu
U meni.
Ne trebaš puno
U nju ulagati
Da postane
Kraljicu tvojih dana
I robinja tvojih noći,.
Onda mi spustiš
Naramenice i
Haljina padne
Na pola koplja,
Izvjesimo stid
Kao bijelu zastavu
I bojno polje dobije
Neku novu dimenziju.
Kažeš, voliš me
Bezgranično i iskreno,
Ali u sebi duboko si
Pravi pas, registriran
U veterinarskoj stanici
I dozvolit ćeš mi cjepljenje
Ako te ne budem vodila
Poslije na povodcu i
Ne budem ti stavljala
Brnjicu i kad ne treba.
Bit ćeš opasan i vjeran,
Nježan i krvoločan,
Sve po potrebi.
I još mi šapućeš
Između redova dodira
Garniranih damarima,
Ako budem dobra
Nagradit ćeš me
Krunom ljubavi,
Ako te ne budem slušala,
Kaznit ćeš me poljupcima.
Svaku večer zalegneš
U njen pogled,
Pokriješ se mjesečinom
U drjemljivosti
Naslaganih čekanja,
Pritajiš u krvotoku,
Ušuškaš se mislima
Od glave do pete
I vrućim snovima
Utoneš u hladovinu
Dugih trepavica.
Jutrima se probudiš
Kao poljubac čežnje
Na propupalim usnama,
Dok te kupa drhtajima
Nudeći ti prvi gutljaj
Zaslađene okrjepe
Zažuboriš njenim žilama,
Zaoreš brazdu duboku
Na plodnim oranicama,
Sjeme oplemeniš
Pa zasiješ u redovima,
Žanjući poslije strukove
Vlastitih plodnih isklijanja.
Ona, žena koja stavom,
A ne stasom obećava, sa
Mirisom beskrajnih ispunjenja,
Smještenim u nosnicama,
Ali i na pregibima prepona,
Sa prstima što vezu
Tvoju ustalasalost,
Dodaje te u uzavrelu samoću
Kao prstohvat snova,
Pa te porađa kao
Dijete ostvarenih želja,
Krsti te titrajima
Probuđenog tijela
Obilježavajući te
Žigosanim poljupcem
Po uzdrhtalim bedrima
Njenim zauvijek.
U njenim očima vidiš
zaspala podneva
prije proloma oblaka
emocija u naletu
orkestar damara
razlijeva se olucima
što u utrobu vode
i zgusnutu čežnju
iz njenog oka primaš
na širinu toplog dlana
u njoj se ogleda svijet
vaših uzajamnih davanja
i prepone joj trzaju u ritmu
tvojih plimnih nadolaženja
nad bezdanom žmureći
ona zna kako ćeš je zagrliti
dok bude uzimala korijen sladića
jer vaši životi ovise od toga.
Nemoj impulzivno vrisnuti
Jer ću plakati tvojim suzama,
Koje nećeš moći zaustaviti
I obrisati rukavom isprike.
Još ćeš nadodati kako ti je krivo
I kako nikako nisi htio,
A nosnice će podrhtavati
Podražene mirisom ljubomore.
Nisam bezgrješna, pa ću i tebi
Ovaj grijeh, bez pokore oprostiti
I još te dijelom nedodirnute sebe,
Kojeg sam za odabranog čuvala,
Među razdijeljenim bedrima, pogostiti.
Svemir u kojem sam ti se obećala
Beskrvan je, ali prepun treptaja,
Nudit ću ti se na nezaborav
Dok mi budeš brao grozdove zvijezda
Sazorile na podatnim trsovima grudi,
Cijedeći ih usnama raspomamljenim,
I sa užitkom ispijajući koktel mliječnog puta
Začinjen finom zvjezdanom prašinom.
Bit ćemo jahači što u galopu nastoje
Preorati sve oranice zapuštenih drhtaja,
Oživjet ćemo staze boljih isčekivanja
Zavjetujući se na vječnost istih koraka.
A za ubuduće, kao podsjetnik,
Onaj pupoljak ruže što smo
U bezvremenost ponijeli,
Tetovirat ću na torzo nebesa
Da refleksijom zaustavi vrisak,
Prije nego padne i nadraži
Tvoje suzne žlijezde u mojim očima.
Nisi ni morao reći,
Odavno umijem čitati
Onako između pogleda,
Isčitavati sa dlana
Lijeve i desne ruke,
Proricati sudbinu
Iz taloga duše,
Razbacati karte
Bez presjecanja
I izvući dobitak
Među svim drugim
Osvjedočenim gubitcima.
Ponekad iz šešira
Umjesto bijelog zeca
Znam izvući žutu ružu
Oprašenu tvojim očima,
I dvije daljine spajati
U onu prepoznatljivu bliskost.
Imam kristalnu kuglu
U samoj utrobi
I slutim te drhtajima
U svakom primicanju.
Na palubama strasti
Mornari podižu jedra,
Nema pristajanja
Uz dokove butina.
Sve bitke u oluje pretvaramo
I krčmimo ih bezglasno
U ispijanju na eks.
Raduješ li se otkrivenoj
Bori na donjem kapku,
Jer ti ide u prilog i
Slaže ti se s godinama?
Ako se dogovorimo, mogli bi
Podijeliti noć u trajanju
Na višekratna sudaranja,
A u jutro se zakopčati do grla,
I samo očima sijevati, nadahnuti
Noćašnjim zvjezdanim treperenjima
I međugalaktičkim ekspolozijama.
Dok zaneseni budemo slušali
Kišu u nadolazećim zvucima,
Reći ćeš, ljubeći mi ramena,
Kako razaznaješ rasutu
I gotovo prozirnu klavijaturu
Kristalnih kapi na uglačanom asfaltu,
A ja ću ti pričati, sva ustreptala,
Sklupčana u sigurnosti tvoga krila.
Kako umije Sunce bolom da vrisne
Kad ga Svemir ugrize, a onda
Krenu kliziti suzne kapi neba...
Znat ćemo tada oboje kako smo
Postigli čaroliju zajedničkog trajanja
Na putu do zaslužene vječnosti
I kako nam ništa više od toga i ne treba.
I kad vam riječ
Okamenjena ostane
Među usnama,
Misao će letjeti
Brzinom svjetlosti
Da se na vrijeme postroji
U sazviježđu ljudskosti.
* * *
Jata ptica mi iz očiju isčupali,
Rosu jutarnju sa usana obrisali,
Udove mi rasčerečili, grudi otvorili,
Srce da mi zamru, sjeme da mi zatru,
Oganj da ugase za vijeke vjekova....
A moj je "amen" svaku noć, kao znamen,
Na bijelim krilima u snove im crne navraćao,
I prkosom ih, na njihovu neljudskost, podsjećao.
Tako je nekako
Trebalo biti,
Odlično zamišljeno
U našim glavama
Po scenariju srca.
Nastale skice
Okačene o oblake
I vrijeme zaustavljeno
U jednoj suznoj kapi,
Što se zajedničkim
Snovima presijavala...
Mogli smo i ljepše snove sanjati
Kad smo već toliko sanjali,
Mogao je pogled prerasti
U usta puna sočnih riječi.
Mogli smo put od tisuću koraka
U samo jednom koraku prijeći.
Mogli smo, da smo htjeli.
Zaboraviti sve loše prognoze.
Skloniti se pod ono malo neba
Koliko nam za dvostruki udisaj treba,
Dok oluje životne ne protutnjaju...
Mogli smo jedno drugome čuvati leđa
I da nitko nikoga u svemu ovome ne vrijeđa...
Mogli smo, da samo znali,
Razum zarobiti na vrhuncu kreativnosti,
Oteti jedno drugo iz pogrešnih ruku,
Trajanje uokviriti za stoljeća unaprijed
I prepoznavati se po istom mirisu i zvuku...
Mogli smo, da smo znali i htjeli,
Po meni, trebali smo, kad smo to već sanjali,
Po tebi, trebali smo, ali nismo zbog drugih smjeli.
Ukoliko preuzimate
moje pjesme
i postavljate ih na
blog ili forum,
ili uopće negdje na
internet, molim vas
da ih potpišete mojim
nickom "Dahlia" ili
mojim imenom
Danja Đokić ili
stavite link do
ovog bloga.
Hvala unaprijed!!!
"Da nema
"Iskrice" ovaj blog ne bi bio ovako lijepo dizajniran i sređen, hvala
ti, od srca, predivna ženo i prijateljice, sto si podnosila moja stalna
dodavanja i moja zaboravljanja. Zahvaljujem se dragom prijatelju
Elvisu što mi je uradio dizajn prvog bloga, dragoj prijateljici
Auroraisi
na promjeni fonta, dragom prijatelju Željku iz Belgije, koji se
potrudio i poslao mi Clydermanovu pjesmu, jer sam baš njegovu izvedbu htjela,
hvala
Nijazu na "Vangelisu", zatim posebno hvala mom sinu koji stalno
ispravlja mamine pogreške tehničke prirode. Nisam zaboravila ni
Gogija, koji uvijek uskoči kad je potrebno, a sina nema trenutno tu.
Dragoj
Kseniji hvala na prekrasnim fotografijama dunje u cvatu koje mi je
ustupila rado, od srca. Hvala
Borisu na ustupljenoj fotografiji dahlie ili georgine. Zahvaljujem dragim
prijateljima što su me nagovorili da dođem na stranice " blog.hr" i otvorim svoj
blog, a posebno zahvaljujem svima
VAMA koji ovaj blog posjećujete, čitate moje uratke i podržavate me.
Moj
banner:
