U prepoznavanju odbljeska
Dodali smo još jednu
Iznjedrenu, toplu boju,
Nesavršenom duginom spektru.
Odjeknula je želja za trajanjem
Na dvostrukom desetoprstom razboju
I tkanje jedinstva smo postali.
Kad mi se udobno smjestiš
Posred grudnog koša
Zaledi strah u postanku
Da sutra neće imati
Otužni prefiks nedostajanja
I napusti me zauvijek
U jedinom dijelu mene
Koji ti nikako ne pripada
A miriše na prošlu nesigurnost.
Onda objavimo gradnju
Višekatnice raspoloženja
U čijim temeljima je položen
kamen zajedničke mudrosti,
Sa odajama za svaki
Osmijeh jedinstvenog trenutka
U kojem sreća neće biti
Tek misaona imenica.
Razapni me tamo
Gdje sam najtanja
I okači me na jarbol
Zajedničkog uspijeha
Kao začetak pamfleta
Trojstva na izdisaju
Lutanja, traženja, čekanja.
Kad ugledah tebe
U kristalnoj suzi Svemira
Ravnotežom postasmo.