Dok zaneseni budemo slušali
Kišu u nadolazećim zvucima,
Reći ćeš, ljubeći mi ramena,
Kako razaznaješ rasutu
I gotovo prozirnu klavijaturu
Kristalnih kapi na uglačanom asfaltu,
A ja ću ti pričati, sva ustreptala,
Sklupčana u sigurnosti tvoga krila.
Kako umije Sunce bolom da vrisne
Kad ga Svemir ugrize, a onda
Krenu kliziti suzne kapi neba...
Znat ćemo tada oboje kako smo
Postigli čaroliju zajedničkog trajanja
Na putu do zaslužene vječnosti
I kako nam ništa više od toga i ne treba.