Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio, nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute, na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost. Dunja,
zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja, kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca. Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom, snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe, miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju mirisne dunje.
"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam
pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro
svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava,
ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka
vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega
što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog
svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam
je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga
patnja i sigurna pobjeda."
subota,31.03.2007.
Vjeruj srcu
Ponekad ne valja
Ni očima vjerovati.
Lažan je sjaj sa
Druge strane pogleda.
Gledaj srcem
I vjeruj mu.
Njega samo razum
Može pobijediti,
Iako nije u pravu.
* * *
Razoružaj me osmijehom,
Ogoli me pogledom.
Srce mi možeš
Samo srcem dirnuti.
Odbljesak ljubavi,
Odbljeskom se vraća.
I svaka se životna škola plaća.
Samo je nama dan trenutak
Da se upijemo u snovima,
I da ludost budućih dana
Ugradimo negdje u sebe.
Ja opet prozivam i tražim Tebe.
Znaš dušo, kad rane Sunce,
Onda kiša rane mu vida,
A kad me ti uzmeš u naručje,
Nestane sve zbunjenosti, obzira i stida.
Tako različiti, u ljubavi isti,
Pod kapom nebeskom,
Pod zvonom bezvremenosti,
Mi postojimo u svojoj običnosti.
Na vrhu omorike,
Obješena stoji zvijezda.
Ona svijetli samo nama i
Nije ispala iz nebeskog gnijezda.
Nju nam je nebo poklonilo,
Da put ljubavi nam obasjava.
Ona tjera mrak, tugu, suze i boli,
I ona je svjetlost i svetost,
Tamo gdje se iskreno voli.
Ne treba oblak nebu,
Da bi se nebom zvalo.
Niti treba govoriti ljubav
Da bi je se osjećalo.
Kad smo se susreli,
Sve je bilo potpuno isto,
Kao što se u snovima odigralo.
* * *
Preusmjerit ću se na trenutak,
Lepršavim zamahom trepavica.
Ukrstit ću naše izazivačke poglede.
Dahom osjećaja ovit ću srca,
Neka ustreptalo zadrhte i traju.
Izronit će ljubav iz mraka čekanja,
Napustit će tamnicu isposničku,
I plesti niti finih, tkanih emocija,
Kao što dudov svilac ljepotu stvara.
Na mukama se jačina ljubavi ocrtava.
Poklanit ću ti sebe, sa okusom smješka,
Gorčinu samotništva sladit ću ti poljupcima.
Razdragano, misli neka hrle nebeskim oazama
I neka jedan uzdah odagna svu tjeskobu.
Ushićen, u mom srcu, bujat će novi osjećaj:
Ja opet iskreno i uzvraćenom ljubavlju,
Voljeti begranično i bezrezervno mogu.
Moje je srce poput ptice
Krhko, slabašnih krila.
Zatvoriš li ga u kavez,
Od tuge će svisnuti.
Daš li mu slobodu,
Noći će ti uzdahom uljepšati,
A jutrima te pjesmom buditi.
* * *
Tragom mirisa žutog cvijeta,
Ušao si u svijet mojih želja.
Preporođeni, čekali su te snovi,
Prepuni sreće, strasti i veselja.
Šutnjom su te dozivale oči,
Damarom te srce zvalo,
Na usnama si čitao ljubav,
A tijelo ti se potpuno predalo.
Rascvao se cvat tvoga dragog cvijeta,
U jutrima rosnim dušom si ga brao.
Tvoju žutu ružu, cvijet tvoga života,
Konačno si, sretan, srcem pronašao.
fotografija je snimka i vlasništvo drage mi Beatrice
zahvaljujem joj na dozvoli da je postavim na blog
Imam tehničkih probleme sa glazbenom domenom
i kodovima na njoj.
Zamolila bih vas, da u komentaru napišete imate li slučajno
problema kod ulaska na blog, traži li vam nekakvu registraciju
ili lozinku i čujete li uopće glazbu. Unaprijed se zahvaljujem!
Postoje trenuci kad nam malo treba, pa ponekad tek riječ, sitnica, pogled, dovoljno je da se čaša prelije. Nije kod mene ljutnja i mržnja, jer ja ne znam mrziti ni ljutiti se. Kod mene je tuga i razočaranje, što sam vjerovala pogrešnim ljudima, ljudima koji su mi se pravili prijatelji i kojima sam stotinu puta pomogla, a jednom, slučajno, možda nisam, ili sam svoju slabost pokazala, i dobila sam nož u leđa. Znam kako to znači da mi nisu bili pravi prijatelji, ali, sad mi je krivo što ih prije nisam pročitala...A vjerujte, tu su, pored vas, svaki dan ih susrećete i posjećujete, tako su slaktorječivi, prenemažu se, imaju osmijeh od uha do uha, izgledaju tako nježni, topli i plemeniti, ali umjesto srca, poneki imaju zmiju u grudima. I u svojoj navodnoj naivnosti, ali stvarnom bezobrazluku i lovu u mutnom, tako spretno šetaju i postavljaju zamke, kroz lepršave pozdrave i poljupce. Zato oprez sa slatkorječivima.
Doći će sve na svoje, pregrmit ću ja i ovo, kao i toliko težih i gorih situacija u životu, griješit ću opet, jer, zaboga, griješiti je ljudski, a ja sam samo čovjek, ali ću se truditi da , kad sama pogriješim, ispričam se i zatražim oprost. Neki ljudi to ne znaju, a to se stiče kućnim odgojem. Mnogi ga, na žalost, nemaju.
Vratit ću se pisanju, hvala vam svima na podršci, samo vas molim za malo strpljenja. Treba mi odmor, a i trebam se vratiti u ono isto stanje duha, kakvo je bilo prije svega ovoga. Čitamo se i komentiramo, uskoro.
Lijep i ugodan ostatak dana vam želim.
"S plemenitim i mudrim prijateljstvo veži!
Od hulja i luda tisuć milja bježi!
Dade li ti pametan otrova, popij ga!
Za nektarom iz ruke prostaka ne teži!"
Ovaj blog prestaje sa objavljivanjem postova.
Ogorčena sam i povrijeđena nastupom nekih
ljudi, blogera, kojima ništa nije sveto. Kojima
je najlakše svoje probleme i frustracije prebaciti
na drugoga. A što to meni sve treba, samo sam
željela pisati i stihove sa vama dijeliti. Neki mi ni to
ne dozvoljavaju. Hvala im!
Pustite me da stvaram
Nisam ja tako lijepa ni atraktivna žena
I nikako ne mogu nositi naziv "femme fatale".
Ali očito sam lijepak za sve samce i nesigurne
I za sve one isfrustrirane, što im toplina i ljubav fale.
Ja pišem osjećaje, svojim ogromnim srcem
I u meni nema niti malo zla, niti neiskrenosti.
Svi oni koji me poznaju, u realnom životu, znaju
Kakva sam i cijene me zbog moje dobrote i nesebičnosti.
Moj privatni život je isključivo moja stvar,
I nitko nema pravo da dođe i u sveto dira.
Samo rijetkima sam dozvolila da mi uđu u privatnost,
Svim ostalima poručujem, povlačim se, ako mi ne date mira.
Posjetitelji dragi, kad čitate moje stihove,
Ne tražite sebe u njima, nećete se naći.
Pišem ponekad o sebi, ali i o drugim ljudima,
I samo ja znam što koji stih točno znači.
Ne nagađajte, ne dirajte me, ne rovarite,
Samo želim da pišem i čitam i ostavljam riječi.
Svi koji nemate namjeru ovdje svratiti dobronamjerno,
Prije nego što dođete, razmislite što ćete reći.
I ne zaboravite, postoji izreka jedna,
"Za dobrim se konjem prašina diže".
One što dolaze i nastoje ovdje spletkariti,
Nikada prava sreća i prijateljstvo ne sustiže.
Pustite me da pišem, da pjesme stvaram,
To jedino želim i tražim od svih vas skupa.
A kome ću ja posvetu dati i o kome pisati,
Zna samo moje srce, moj mozak i moja ruka.
Imala sam oči,
Nisam dobro vidjela.
Imala sam uši,
Nisam jasno čula.
Imala sam želju,
Jalovom je postala.
Kad sam tebe upoznala,
Sreća je dušom ovladala,
Sva čula odjednom su se probudila,
A sva tuga zauvijek je nestala.
* * *
Postoje vrata na koja
Nikada nisam pokucala.
Znam da se iza njih krije,
Tisina i ljepota vječne sreće,
A mene to nikada nije htjelo,
A kako izgleda, baš i neće.
Postoje dvorišta u koja,
Nikad nogom nisam kročila.
U njima su ružičnjaci sami,
I miris jorgovana uokolo se širi.
A mene je uvijek miris zaobilazio,
Ne dajući duši da se smiri.
Postoji jedna staza pozlaćena,
Odmah uz rijeku nadirućih snova.
Na njenom kraju toplo srce kuca,
I osjećanja teku prema voljenoj ženi.
U nevjerici, pitam se samo,
Idu li ovaj put, ti brzaci ljubavi,
Prema vječnom gubitniku, meni?
Davno umrloj želji
Udahnuo si život.
Oteo si od korova
Dio zaboravljene duše.
Poljupcima si navodnio
Žedne, ispucale usne.
Isušio si žabokrečinu,
Leglo svih problema.
Kamenjar izgubljene sreće,
Sad je tvoja plodna oranica.
Ti si Moj novi Tvorac.
* * *
Stisnute se skrivale u meni,
Emocije, kao tajna duboke.
Čučale su neke riječi,
Davno izgovorene,
Kao prijetnja i opomena.
Odbranila sam se,
Pogledom tvojih očiju,
Buktinjom tvoga srca,
Plamenom tvoga tijela.
Zapaljena, čekala je u meni,
Iskra nekog boljeg života,
Davno sanjanog i dosanjanog.
Vinula se, kao ptica, put neba,
Gdje su me, sretne, dočekale
Tvoje drage, zvjezdane oči.
U usijanoj šutnji
Uzavrela misao vreba.
Ona čeka prvi korak,
Od Danas do Vječnosti,
Od Zemlje do Neba.
Ona čeka na gubilištu snova,
Da ugrabi, da se dočepa,
Makar jednog jedinog,
Od onih, napola dosanjanih.
* * *
Rastem, zajedno sa svojim željama,
Utrobu mi lakome žudnje rastvaraju,
Misli, grozničavo, tvoj lik oblikuju,
A usne u bunilu ime ti izgovaraju.
Tragom, što vodi do tvoje duše,
Posutim laticama svježih ruža,
Moje se srce rasteglo, dodiruje te,
A vrelinom svojom tijelo ti se pruža.
Ostani, čekaju nas noći zvjezdane,
Čekaju jutra mirisna zajedničko buđenje.
Mi smo se dušo iz sna u javu prebacili,
Jer mi i jesmo za divljenje, a ne za čuđenje.
Oblaci se raskrilili,
Ponosni, puni sebe,
Ogledaju se u jezeru..
Plave suze potočnica,
Mirišljave, kao lažni zumbuli,
Kradu nevine osmijehe.
Na trgu ljubavi
Ostadoše još samo
Ugašene oči podneva.
Neosvojiva sam tvrđava,
Ni suncu nedam u odaje.
Iskru putenosti gasim
Strogoćom pogleda.
Tijelom mi se prolamaju
Topoti konja, u stampedu.
Ostajem sama, ali sretna.
Konačno, mozaik želja,
Složio se istinom života.
Trpim tiraniju obijesti.
Zašto ide mojim putem
Pored toliko lakših?
Zašto ponekad ne zaluta,
Ne krene stranputicom?
Uvježbana da uništava
Sve vrijedno i drago, ona,
Oporo i trpko, odzvanja,
Kao talog, na dnu duše.
Ako je i obijest, nije važna.
Ako je i varka, nije vječna.
Negdje na obzorju,
Nazire se katarza.
Kako sam stvarno u "stisci" sa vremenom, najljepše vas molim
da mi više ne šaljete poetske izazove, jer, zaista neću moći
odgovoriti na njih. Zahvaljujem na razumjevanju!
Uspavane riječi
Prostorom vladaju.
Osjetiš li moj pogled,
Bit će to poziv Tebi.
Dodirnem li Te,
Drhtajem mi odgovori.
Poljupcem me probudi,
Kad snovi budu htjeli
Otići na počinak.
* * *
Ne gazi onuda gdje ne smiješ,
Gdje je vrijeme stalo u čekanju
Nekih željenih bliskosti i susreta.
Pusti neka odmara tajanstvo
Svih novih, budućih trenutaka.
Mi imamo dovoljno snage i ljubavi,
Da u jednom danu životne sreće,
Nadoknadimo sve izgubljene godine.
Kad progovori srce
Razum zanijemi,
I tišina zavlada svijetom.
Tada u kući snova
Ljubav počinje da žmiri.
Bajkovito, čeznutljivo,
Kao kad stidljiva visibaba,
Iz snijega, glavicom proviri....
Onda se sve stiša, umiri.
A u stvarnosti bujaju osjećaji,
Dodirujući se, upijajući i kipteći,
U odlučnosti strasnih sudaranja,
Naše putenosti i vječnih nemira.
* * *
Mi smo snaga početka,
Ponos stvaranja galaksije.
Od nas se sjeme otelo
Da oplodi beživotne travke,
Na kamenjaru odrastanja.
Ni vjetar, ni voda, ni valovi,
Ne ispiru mudrost trajanja.
Možda će ti se samo učiniti
Kako je korak zastao na tren,
Dok pjevaju dani razuzdani
Duginim bojama buđenja.
Slijepi su prozori na kućama
Onih što ne vjeruju u budućnost.
Oni su i zvijezde zatvorili u kavez,
Da mjesecu, putniku, napakoste.
A ja imam tebe i otvoren prozor,
Slušam tajanstveni žubor srca,
I tvoj pogled zamjenjuje zvijezde,
A mjesec nam u grudima kuca.
Kad me dodirneš, saznat ćeš,
Tu, u nama, sazrijeva proljeće.
Mi smo jedini početak i vječnost
I oko nas se cijeli Svemir okreće.
Sunce izranja blaženo
Iz tvojih njedara.
Toplinu širiš dušom,
I plamenom strasti
Me bespoštedno zasipaš.
Oduvijek sam željela
Imati samo svoje ognjište,
Čija će vatra uvijek meni
Praviti društvo i obasjavati me.
Želim tu toplinu zauvijek osjećati
U sebi i svugdje oko sebe.
* * *
Sa srca otkidam bezglasne riječi,
Sve misli tišinom pozdravljam.
Zasjenjeno, čekaju neki izdanci,
Da im samo ti daš pravu formu.
Ogradi me oklopom tvoje ljubavi,
Savij me u svoj zagrljaj topli,
I čvrsto me privij, čvrsto stisni,
Pravom pripadanja samo tebi.
Obezglavljene, letjet će tuđe riječi,
A tko da ih i sluša, kad nisu vrijedne.
Ja sam čedo tvojih snova vječnih,
I izvor pitki, za tvoje usne žedne.
Evo me pred tobom, čista,
Kao neispisani list papira,
Što trag tvoje ruke očekuje,
Tintom života da me obilježiš.
* * *
Trajem, u čekanje pretvorena,
Da me moć tvojih čula probudi.
Bit ćeš moje proljeće, nadolazeće,
Kad me okitiš cvjetovima plodnosti.
Zorom budi rosa, da me umiješ,
Tvoji poljupci neka se preliju po meni.
Strast živog vulkana, što tutnji,
Jedino ćeš ti, svojim dodirom, smiriti.
I ostani moja prva jutarnja misao,
Iz očiju neka ti nebo krade boju,
I ptice nek piju radost sa tvoga dlana.
Ti imaš uvijek dovoljno ljubavi za sve,
U tebe je utkana ljepota svih budućih dana.
Nema me nigdje.
Suza je u zaiskrila
U uglu oka,
Teška i duboka.
Zar sam ti zaista
Tako malo značila?
Zar je sve bila igra,
Koja je sreću pomračila?
Zar je i ova suza,
Uz tvoj blagoslov,
Niz obraz pala?
A vjerovala sam
Da nikad više neće kliznuti,
Ali da hoće, ona je znala.
Preplavila me ljubav
Cijelim krvotokom.
Uranjam u dubinu
Tvog božanskog pogleda.
Ne bojim se utapanja,
Jer znam, izronit ću, sigurna,
U toplini tvog srca i tvoje duše.
* * *
U grudima mi kuca
Čarobnost trenutka.
Titraj vremena slutim
Na granici jave i sna.
Oplemenjenost života osjećam
Tvojim postojanjem.
Ti, sa anđeoskim rukama,
Uzdižeš me do nebesa.
Njedra mi se podižu
U ritmu tvojih udisaja.
Uzvraćam ti snagom
Iskrene ljubavi svoje.
Ne bojim se više
Hladnih vjetrova što nadiru,
Niti me plaši noć
I zloslutnost njenih ptica.
Sad imam sigurnost snova
I utočište najskrivenijih želja.
U tvojim nježnim rukama
Samo se žuti snovi sanjaju
I uvijek nove sreće rađaju.
U školjku svog dlana
Zatvorila sam riječi.
Još samo strpljivo čekam,
Da zvono sa crkvenog tornja
Odbroji svoje ritualne trenutke,
Misli da se poljube s mislima...
I onda, nastupa tišina.
A tišinom se najviše kaže,
Kad se dva srca dodirnu.
Čak i onda, kad je vrijeme,
Već potpuno na izmaku.
* * *
Da li to počinjem opet voljeti,
Ili nastavljam graditi snove?
Među zaspalim laticama ruže
Mirisni nektari i dalje mame.
Još uvijek vjerujem u bajke,
U mogućnost bijega iz neizbježnosti,
Makar i kroz iglenu ušicu,
Negdje, u malenom dijelu Svemira.
Odbjegle misli morat ću vratiti
I pohraniti ih na sigurno mjesto.
Zapečatiti sa sedam pečata,
I zaključati iza sedam brava.
Da opet ne provale iz duše
I unište mi navučeni oklop.
Da me ne izdaju ponovo
I neke nove snove mi sruše.
Na zupčaniku biološkog sata,
Jedan zubac izlizan ili polomljen,
Upozorava me da požurim,
Jer vrijeme neminovno teče.
A ja se ipak još uvijek nadam
Kako se i vrijeme može zaglaviti,
I kako je i taj zubac polomljeni,
Jednom, možda moguće preskočiti.
On ima sjaj zvijezda u očima,
Njegovim usnama šetaju komete.
Lice mu je odraz punog mjeseca,
I u njegovoj kosi mliječni put se zapliće.
On je vladar, svjetlost i duša Svemira
I jedini koji me brani od mojih vječnih nemira.
* * *
Šapnut ću ti, kad ostanemo sami,
Kad mi se približiš na korak, kad osjetim
Kako me navala emocija guši,
Koliko te puno ima u mojoj duši.
Kad me istina iskrenošću zapljusne,
Kad riječi prestanu davati odjek,
Pogledom ću ti, sa čežnjom, govoriti,
Kako sam samo i jedino tvoja, zauvijek.
Usnama ću prelijevati sebe u tebe,
Vođena našim zajedničkim krvotokom.
Dva srca, odana i sa vjerom u sebe,
Postat će vječno jednim životnim otokom.
* * *
Mogu mi zabraniti, ili me prognati,
Oči zatvoriti, lancima okovati,
U tamnicu me, nevinu, poslati.
Mogu sve sihire i vradžbine svijeta
Na mene odjednom baciti.
Mogu mi sve uništiti i sve uzeti,
Mogu mi mozak isprati,
I bubu u uho ubaciti.
Ali jedno nikada neće moći,
Tebe, iz moje duše, izbaciti.
Zaboravimo prošlost,
Ostavimo je neka trune
U svojim vlažnim podrumima.
A mi zidajmo krov budućnosti,
Na kojem će dimnjak biti
Odušak naše svakodnevnice.
* * *
Koračam livadama svojih snova,
Žućkastim obrisima lelujaju travke.
U njedrima mi skriven izdanak
Još neprobuđene istinske ljubavi.
Zarobi me svojim pogledom,
Utisni mi pečat žarom sa usana.
Dah mi vrati uzdahom požude
I uroni u mene cijelu, dušom i tijelom.
I neka onda sve postane žuto,
Žuto, u svim mogućim nijansama..
Žuto kao korijen svakog plamena,
Kao nebeski sjaj što nam daje život.
I neka uvijek bude dan, žutilom obasjan,
A noć, mračnu, žuti mjesec nek osvijetli.
Žuto, ah, što volim te, žuto - neka i Lorca
"Mjesečevu romansu" o zelenom, u žuto pretvori.
Što su godine čekanja,
Prema sreći našeg susreta?
Što je prazan drhtaj,
Prema trenu sjedinjenja?
Što predstavljaju godine samoće,
Kad se pronađu dvije polovine srca?
* * *
Izvireš negdje kao istina,
I iskrenošću se spuštaš
Niz padine života.
Moje obale zapljuskuješ
Svakodnevnom ljubavlju.
Pitomi krajolici promiču,
Tvojim tokom, a mojim obalama.
Ni na razmeđima ne posustajemo.
Pritokama se hraniš, kao ja oborinama,
Snagu crpimo iz vjernosti i jedinstva.
Ti otapaš moje obale i nosiš dio mene,
Ja ti obogaćujem i oplemenjujem sadržaje.
Nadopunjujemo se, u zajedničkom toku,
Dok se konačno ne obrušimo
U neke mirnije vode postojanja.
Mi i jesmo jedan jedini život,
U kojem je vrijeme odredilo
Naš zajednički opstanak i ostanak.
Mi smo omeđeni dio vremena i prostora.
Uvijek si bio moja jedina misao.
Svaka riječ bila je upućena tebi,
Svaki pogled bio ti je poklon srca,
Svaka želja nosila je ime tvoje,
Svaki osmijeh imao je prizvuk ljubavi.
Ti si onaj jedini koji znaš, umiješ i možeš
Sve moje probleme i tuge pobijediti.
* * *
Daruj me mirisnim i rosnim jutrima,
Buđenja neka počnu tvojim tragom.
Cvijet poljski u kosu mi zadjeni,
I ljubi me raskošnim proljećem u sebi.
Osnaži me svojim iskrenim riječima,
Snove mi pretoči u istinu života,
Dođi kao ponosan junak na konju,
U moj svijet, izvojevanim pobjedama.
I bit ću okrunjena tvojim pogledom,
I uslužena tvojom drhtavom blizinom.
Pjevat će damari ritmom strasti,
A čedni dah čekanja bit će ti nagrada.
Daruj me mislima na vječnu ljubav,
Pokloni mi štit tvoje neranjivosti.
Nauči me da sačuvam trenutak u vremenu,
I povedi me sa sobom u neku novu legendu.
Tvoja sam luka mira i spasa,
Tvoj dom sam i ognjište.
U mome srcu vječna ljubav,
Neka ti bude jedino svetište.
* * *
Razlistali se osjećaji
Na granama naših života.
Propupale čežnje
Traže i sustižu jedna drugu.
Izdanci nekih novih razmišljanja
Samo još više učvršćuju ljubav.
Slijedimo samo svoje zvijezde,
Oboje okupani mjesečevim svjetlom.
Dahom godina dodiruju se misli,
Dok nas treptaji zvijezda pomlađuju.
Nemiri su se odavno pretvorili u prašinu,
I rasuli posvuda, klizeći među prstima.
Nije to vjetar dodirnuo kožu,
Niti se zebnja pojavila iznenada.
To je drhtaj strasti prošao tijelima
I ugnijezdio se u našem trajanju.
U svojim rukama zarobio si nježnost,
Sve ljubavne riječi s usana ti čitam.
Radost ti izbija iz treptaja oka
I koliko me voliš ne trebam da pitam.
Sve si mi poklonio, što si mogao dati,
Iznio na pladnju svijet dana i noći.
Želje ispunio, sve snove ostvario,
Osmijeh mi vratio i zacaklio oči.
Talasaju se pogledi, nošeni daljinom,
Ruka zaboravno, u mahanju mi zastala.
Znači li jedna svađa nečiju pogrešku
I je li bijesnim odlaskom pukotina nastala?
I svađa je ljubav, mirenje je slatko,
Previše se znamo, da bi se razdvojili.
Tek trenutak jedan, oboje smo vrisnuli,
Svega u bijesu rekli i još dosta pribrojili.
Ali, među nama i kad se zemlja razdvoji,
I kad pukotine svađe pojave se nove,
Uvijek cvijetak pomirenja iz njih izraste,
I on sanja ljepše, zajedničke snove.
Ja znam, dušo, nigdje nema savršenstva,
U grudima bol se sa srećom nadmeće.
Ono što nam ne prođe u lijepim trenucima,
Neka s kišama i bujicama zauvijek oteče.
A trebalo je smoći snage,
Izboriti se za ono jedino
Svoje mjesto pod suncem.
Prkosno podići glavu,
Smjelo zakoračiti naprijed,
Nabaciti osmijeh na lice
I radovati se svom postojanju.
Zahvalna sam ti, živote.
* * *
Propupalo novo jutro
U zagrljaj me primilo.
Rosom me krstio dan,
I rasporedio odmah,
Među suncem okupane.
Za suze više nemam vremena,
Za tugu sam dovoljno snažna.
Na upornost me izbaždarile godine,
Gotovo na plus beskonačno.
Imuna sam na sve tjeskobe svijeta,
Otporna na svaku bol u naletu.
Osmijehom otrov pretvaram u nektar,
Riječima zidam dušu bezdušnicima.
Ni čudotvorac, ni mađioničar,
Ni alkemičar, a ni čarobnjak.
Samo žena sa iskustvom starice,
I velikim i iskrenim srcem djeteta.
Kao granit je čvrsta
Kad iskrsnu problemi.
Ustrajna toliko u svemu,
Da i sama brda razmiče.
Sunce se jutrima rađa
U njenim toplim očima,
A mjesec joj se klanja
U neprospavanim noćima.
Među njenim bedrama
Ključa vulkan strasti i života
Njene ruke su nježnost
Najmekše uzglavlje i najveća ljepota.
Tijelo je njeno oranica,
Na kojem sve posijano niče.
Uz blagoslov Tvorca,
Njenim se sposobnostima kliče.
More ljubavi što nosi u sebi,
Dodiruje sve obale kontinenata.
Njene riječi, nekad su mekše od paperja,
A nekad odrješite i reske, kao grom,
Ali ona kad voli, voli dušom svom.
Ona je, čas plima, čas oseka,
Upravlja ovim svijetom,
Dok je života i čovjeka.
Kad počneš da je vrijeđaš,
Sjeti se, život ti je dala.
I time u tvom životu,
Njena uloga nije prestala.
Ona je i stvarnost i privid,
Dan i Noć, Svjetlo i Sjena.
Bez nje se život ne nastavlja,
Njeno ime je jednostavno - Žena!
Bitke ionako ne dobijaju pravedni,
Niti medaljama odlikuju najzaslužnije.
U surovoj igri života, shvatila sam,
Da vrijedi samo Zakon jačega,
A pošteni tu nikad nisu na svome.
Ali, imaju čisto srce i mirnu savjest.
* * *
Jučer ubrano podne
Nije zadržalo svježinu.
I golubove iz mojih očiju
Jutros odvedoše na stratište.
U zraku osjećam miris tuge,
Što se nadmeće sa ranim proljećem.
Vrišti u meni neispunjena želja,
Zaobilazeći još jednu životnu lomaču.
Zaogrnuta sam velom istine,
U traženje krhotina sebe.
Razbacana sam
Na sve strane svijeta,
Čak i na one sporedne.
Tražim izgubljene komadiće,
Kao iglu u plastu sijena.
Mene jedino tvoj magnetni pogled
Može odjednom pokupiti.
Usisati sve dijelove mog bića
I savršeno ih slijepiti.
Gubim borbu sa vremenom,
Posustajem u životu, tamo,
Gdje sam mislila da sam najjača.
Sve mi možeš vratiti:
I zaboravljena obećanja,
I izgled Boginje vječnosti,
I suze u suzne žlijezde...
Samo mi jedno nikada
Nećeš moći nadoknaditi...
Vrijeme koje je iscurilo
Kroz pukotinu tvoje sebičnosti.
Preporuka:
Posjetite blog mog dragog prijatelja
i sigurno nećete pogriješiti:
Uskladila sam korak s tvojim,
Misli smo zaokružili u jedno,
Još jedino svoje snove imam.
Ako zbrojimo godine
I podijelimo ih na dva dijela,
Opet ćeš biti stariji, za onu jednu,
Godinu odgojene muževnosti.
Dobio si je rođenjem i spolom,
Pravom normi, a ne pravdom,
Pa je stalno ističeš,
Hvaleći se tom svojom
Jedinom priznatom veličinom.
A ja klimam glavom,
Kao da sve odobravam,
I bilježim u godine zajedništva
Na samo meni poznat način.
Vodimo paralelne dnevnike.
Ti imaš samo korice sa nazivom:
"Uvijek sam u pravu".
Na mojim koricama piše:
"Dužnosti i obveze",
I puno je ispisanih stranica.
Reci mi...bar da se nadam....
Da li se i sujeta ponekad umori,
Pa ode na počinak, bar na kratko?
U tom trenutku
U meni je sve stalo.
Svi mehanizmi zakazali.
Oči zasjenjene, u trenu,
U jednu točku zagledane.
Bio je to povratak krivca
U život koji sam iznova osmislila.
Ponovni dolazak na mjesto,
Gdje si davno posijao bol.
Tvoj korov nije iznikao,
Zamijenila ga je klica ponosa,
Što se stabljikom prkosa
Odbranila od svih tuga svijeta.
Trajao je zastoj samo tren,
Dok se nisam pribrala.
Baš onoliko, koliko je trajala,
Ova zadnja pomrčina Mjeseca.
I sve je ponovo krenulo
Starim, uhodanim ritmom.
Sve, gotovo isto kao nekada.
Samo sebe nisi mogao pronaći,
Tamo gdje si to sigurno očekivao.
Čak ni u tragu mjesečeve prašine,
Kojom se ulazi u putanju mog srca...
Zahvaljujem se od srca blogeru plavi74.
što mi je dozvolio da objavim njegovu fotografiju
pomrčine Mjeseca snimljenu 03.03.2007.
Dijete sam prosvjetnih radnika, od malih nogu vezana uz čitanje. Cijela jedna velika
prostorija u stanu je bila u policama, od poda do stropa i puna knjiga, čak i u dva
reda. I nisu se mjerile širinom i visinom i bojom (kao ono metar plavih, tri metra crvenih
korica)....bilo je tu knjiga iz antikavanica, raznih kompleta...uz sve, imala sam nastavnicu
tada Hrvatskosrpskog jezika, koja me posebno zainteresirala za književnost, tako da sam
sa nepunih 16 godina pročitala gotovo sve ruske klasike...u Srednjoj školi se nastavila ta
ljubav, čitala sam sve što mi je stizalo pod ruke, a kad sam "iscrpila" školsku bibiloteku, onda sam posudjivala knjige iz "Gradske biblioteke" i biblioteke Franjevackog samostana u Makarskoj. Jer
u Makarskoj sam završila srednju školu.
Sjedokosi, evo, ovo su otprilike knjige koje bih izdvojila...mada, moga bih izdvojiti još
more njih, jednako lijepih i kvalitetnih, ali, nekako, ovo su one posebno drage meni...i
naravno, plus svi "Ruski klasici"
1."I vječno pjevaju šume"
"Vjetar s planine"
"Nema puta naokolo" - Trygve Gulbranssen - roman iz života u Norveškoj u vremenu 1760-1810, mada se knjiga moze pročitati svaka za sebe, riječ je o trilogiji i govori o obiteljskim odnosima i sukobu generacija, o Dagu starijem i mlađem...svakako pročitajte, ako niste....
2."Ararat" - Lajoš Zilahi - Ararat je saga o mađarskoj grofovskoj obitelji. O ljudima i događajima koji su mijenjali povijest, o otmjenosti, strasti, ljubavi, ponosu....
3."Mati" - Janko Matkov- čitala ga u vrijeme kad nije bilo pravo vrijeme:-))
4."Na njenoj strani" - Alba de Caspedes- iz ove knjige je izvučena ona čuvena misao
"Vidiš koliko smo različiti, gledamo jednu te istu čašu, samo što je ona za mene do pola puna,
a za tebe od pola prazna"
5."Grmuša" - Rešat Nuri Guntehin, - mislila sam da se radi o ptici, ali sam se prevarila, svakako preporuka za čitanje....
6."Istočno od raja" - John Steinbeck - čitala knjigu i gledala film....knjiga je daleko upečatljivija...
7."Pismo nepoznate žene" - Stefan Zweig - pripovjetke, ali između svih ovu posebno izdvajam, jer me kod prvog čitanja rasplakala....
8."Žena Carica" - Pearl Buck - što je sve spremna uraditi jedna žena da dobije ono što želi..
9."Stepski vuk" - Herman Hesse - preporučili mi i pročitala sam, prvi put u jednom dahu, a onda još nekoliko puta...
10."Tvrđava" - Meša Selimović - pročitajte obvezno, ako niste, naići ćete na fantastična razmišljanja...
Nisam se mogla odlučiti za neke likove iz djela koji su mi posebno bili dragi....rijetko se
vežem za neki lik iz knjige, u smislu da se poistovjetim s njim. Eto, možda je jedan jedini lik,
na mene ostavio prejak dojam, toliko jak da sam sanjala i maštala da budem kao ona... Elizabeth – "Ponos i predrasuda", djelo Jane Austen.
Kao eliksir mladosti, nestrpljivo,
Kao bocu starog, dobrog vina,
Ljubav smo popili naiskap
I potrošili je prije vremena.
A lijepo sam ti govorila, sjećaš se,
Trebamo uživati u svakom gutljaju.
Neka nas prožme od nožnih prstiju
Pa do vrha svake naše vlasi.
Gutljaj po gutljaj, sa uživanjem,
Duže traje i osjećaj je neponovljiv.
Možda bi u čaroliji umjerenog ispijanja.
Bili nagrađeni još jednom bocom uživanja.
Zaboravili smo mjeru i dobar ukus,
Onako polupijani i omamljeni.
Potrošili smo poslijednju zalihu,
Ne razmišljajući o sutrašnjem danu.
Nakon svega ostao je gorak okus,
Kajanje u meni što sam te poslušala,
I tvoja navika da isprazniš bocu, ne razmišljajući,
Što je, iako skupo, a pitko, čaša ponekad bila i prelivena.
Kao plave oči duboke
Na licu Zemlje majke.
Niska jablana - ukras trepavice.
I nebo se postidi modrine,
Pa ponekad sakrije lice.
Kad zaroniš u dubinu jezersku,
Zaronio si u samu dušu
Podbiokovskog kamenjara,
Što kroz kamenje, šaš i trstiku diše
I podno Grabovice smireno spava.
Kotrljaju se misli razbacane
Niz kamene stepenice života,
Kao kamenčići uspomena
Brušeni morskim valima.
Vjetar se zapliće u čemprese.
Zapjenjeni valovi se kočopere,
Kao krijeste gizdavih pjetlova,
Noseći pregršt nemira u okrilju.
Rasute mi kose odmaraju
Pod sjenkom stoljetnih borova.
Cvrčak mi ponos ispjevao,
Zvijezde mi uspavanku pletu.
Naslonjena na kameni zid sjećanja
Dozivam djetinjstvo rukama želje.
Dijete sam zaspalo ispod najvišeg jablana
Što sivo-plavom bojom snove sanja.
Kad se probudim, sa puštenim korijenjem,
Nahranit ću svoje kapilare mineralima sedre,
I mahati rukama opore i tvrdolisne česvine,
Dok mi usne sazore, sočno raspuklim šipcima.
Mladen Veža - "Čempresi u Biokovu"
Ulje na platnu
mozda sam dužna objašnjenje, za one koji ne znaju. Ovdje su moji korijeni,
rođena sam i odrasla u kraju, kojem pripadaju i Mladen Veža i
fra Andrija Kačić Miošić....Brist, maleno mjesto između
Podace i Gradca n/m nekad je pripadalo Općini Ploče,
danas je to Općina Gradac...i eto, zato
kamene impresije, jer se veliki dio mog života odvijao na ovim prostorima,
između Metkovića i Makarske, tu sam provela najljepše godine života,
od rođenja, preko djetinjstva, školovanja, mladosti, pa
sve do udaje i preseljenja u Sarajevo, tu, uz Neretvu,
Baćinska jezera i more.... ...moj čarobni svijet djetinjstva, moj svijet iz bajke...
Svoje snove najljepše sanjam
Na mekoj postelji od mahovine.
Pod otvorenim nebom
Raskrilile se godine,
A začahureni čekaju
Leptiri moje mladosti.
Njihov je samo jedan dan,
Ukraden od stvarnosti,
Zavjetovan za vječnost,
U nestvarnom lebdenju prolaznosti.
Zvijezde razmičem pogledom,
Da postavim osjećaje u međuprostor.
Ja, zagovornica žive riječi,
Nauprot tebe i tvog svijeta šutnje.
Valjda sklad nađemo jednom,
Među obilježenim zvijezdama?
Svoju ljubav najljepše čuvam
U zakucima treperave duše,
U laticama ruža rasutih
Daleko od njihovih grmova,
Ispod drvoreda samog života.
Pa kad mi mahovina postane pretvrda,
A ova moja koža isuviše preuska,
Pustit ću začahurene leptire,
I s tvojom rukom u svojoj
Preduhitriti vrijeme što opominje i prijeti.
Ukoliko preuzimate
moje pjesme
i postavljate ih na
blog ili forum,
ili uopće negdje na
internet, molim vas
da ih potpišete mojim
nickom "Dahlia" ili
mojim imenom
Danja Đokić ili
stavite link do
ovog bloga.
Hvala unaprijed!!!
"Da nema
"Iskrice" ovaj blog ne bi bio ovako lijepo dizajniran i sređen, hvala
ti, od srca, predivna ženo i prijateljice, sto si podnosila moja stalna
dodavanja i moja zaboravljanja. Zahvaljujem se dragom prijatelju
Elvisu što mi je uradio dizajn prvog bloga, dragoj prijateljici
Auroraisi
na promjeni fonta, dragom prijatelju Željku iz Belgije, koji se
potrudio i poslao mi Clydermanovu pjesmu, jer sam baš njegovu izvedbu htjela,
hvala
Nijazu na "Vangelisu", zatim posebno hvala mom sinu koji stalno
ispravlja mamine pogreške tehničke prirode. Nisam zaboravila ni
Gogija, koji uvijek uskoči kad je potrebno, a sina nema trenutno tu.
Dragoj
Kseniji hvala na prekrasnim fotografijama dunje u cvatu koje mi je
ustupila rado, od srca. Hvala
Borisu na ustupljenoj fotografiji dahlie ili georgine. Zahvaljujem dragim
prijateljima što su me nagovorili da dođem na stranice " blog.hr" i otvorim svoj
blog, a posebno zahvaljujem svima
VAMA koji ovaj blog posjećujete, čitate moje uratke i podržavate me.
Moj
banner:
