Zaboravimo prošlost,
Ostavimo je neka trune
U svojim vlažnim podrumima.
A mi zidajmo krov budućnosti,
Na kojem će dimnjak biti
Odušak naše svakodnevnice.
* * *
Koračam livadama svojih snova,
Žućkastim obrisima lelujaju travke.
U njedrima mi skriven izdanak
Još neprobuđene istinske ljubavi.
Zarobi me svojim pogledom,
Utisni mi pečat žarom sa usana.
Dah mi vrati uzdahom požude
I uroni u mene cijelu, dušom i tijelom.
I neka onda sve postane žuto,
Žuto, u svim mogućim nijansama..
Žuto kao korijen svakog plamena,
Kao nebeski sjaj što nam daje život.
I neka uvijek bude dan, žutilom obasjan,
A noć, mračnu, žuti mjesec nek osvijetli.
Žuto, ah, što volim te, žuto - neka i Lorca
"Mjesečevu romansu" o zelenom, u žuto pretvori.