Svoje snove najljepše sanjam
Na mekoj postelji od mahovine.
Pod otvorenim nebom
Raskrilile se godine,
A začahureni čekaju
Leptiri moje mladosti.
Njihov je samo jedan dan,
Ukraden od stvarnosti,
Zavjetovan za vječnost,
U nestvarnom lebdenju prolaznosti.
Zvijezde razmičem pogledom,
Da postavim osjećaje u međuprostor.
Ja, zagovornica žive riječi,
Nauprot tebe i tvog svijeta šutnje.
Valjda sklad nađemo jednom,
Među obilježenim zvijezdama?
Svoju ljubav najljepše čuvam
U zakucima treperave duše,
U laticama ruža rasutih
Daleko od njihovih grmova,
Ispod drvoreda samog života.
Pa kad mi mahovina postane pretvrda,
A ova moja koža isuviše preuska,
Pustit ću začahurene leptire,
I s tvojom rukom u svojoj
Preduhitriti vrijeme što opominje i prijeti.