Oblaci se raskrilili,
Ponosni, puni sebe,
Ogledaju se u jezeru..
Plave suze potočnica,
Mirišljave, kao lažni zumbuli,
Kradu nevine osmijehe.
Na trgu ljubavi
Ostadoše još samo
Ugašene oči podneva.
Neosvojiva sam tvrđava,
Ni suncu nedam u odaje.
Iskru putenosti gasim
Strogoćom pogleda.
Tijelom mi se prolamaju
Topoti konja, u stampedu.
Ostajem sama, ali sretna.
Konačno, mozaik želja,
Složio se istinom života.
Trpim tiraniju obijesti.
Zašto ide mojim putem
Pored toliko lakših?
Zašto ponekad ne zaluta,
Ne krene stranputicom?
Uvježbana da uništava
Sve vrijedno i drago, ona,
Oporo i trpko, odzvanja,
Kao talog, na dnu duše.
Ako je i obijest, nije važna.
Ako je i varka, nije vječna.
Negdje na obzorju,
Nazire se katarza.
Kako sam stvarno u "stisci" sa vremenom, najljepše vas molim
da mi više ne šaljete poetske izazove, jer, zaista neću moći
odgovoriti na njih. Zahvaljujem na razumjevanju!