Što su godine čekanja,
Prema sreći našeg susreta?
Što je prazan drhtaj,
Prema trenu sjedinjenja?
Što predstavljaju godine samoće,
Kad se pronađu dvije polovine srca?
* * *
Izvireš negdje kao istina,
I iskrenošću se spuštaš
Niz padine života.
Moje obale zapljuskuješ
Svakodnevnom ljubavlju.
Pitomi krajolici promiču,
Tvojim tokom, a mojim obalama.
Ni na razmeđima ne posustajemo.
Pritokama se hraniš, kao ja oborinama,
Snagu crpimo iz vjernosti i jedinstva.
Ti otapaš moje obale i nosiš dio mene,
Ja ti obogaćujem i oplemenjujem sadržaje.
Nadopunjujemo se, u zajedničkom toku,
Dok se konačno ne obrušimo
U neke mirnije vode postojanja.
Mi i jesmo jedan jedini život,
U kojem je vrijeme odredilo
Naš zajednički opstanak i ostanak.
Mi smo omeđeni dio vremena i prostora.