Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio, nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute, na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost. Dunja,
zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja, kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca. Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom, snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe, miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju mirisne dunje.
"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam
pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro
svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava,
ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka
vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega
što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog
svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam
je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga
patnja i sigurna pobjeda."
subota,30.06.2007.
Između sunca i mjeseca
Povedi me šetnjom kroz snove,
Kroz sve nedostižnosti življenja,
Svugdje gdje znaš da nisam bila.
Neće biti teško, ne možeš pogriješiti,
Jer svaki korak van četiri zida
Za mene će biti korak van sivila.
Povedi me do prve klupe i zagrli,
I promatrajmo rijeku što struji,
Nezaustavljivu rijeku ljudi i automobila.
Stabla u parku bit će mi šuma,
A kameni labud plivat će ulicom.
Samo će nebo biti ono isto,
Gledano kroz iskrivljeno staklo.
Ako budem brojala ploče ivičnjaka,
Neće biti iz dosade, nego će mi reći,
Koliko sam bila tužna i zarobljena,
A toliko blizu slobodi, tebi i sreći.
Ako budem posrtala, pridrži me,
Moje noge su teške od nehodanja,
Moje oči su slijepe od negledanja.
Samo je moje srce živo u grudima,
I željno čeka, uzdrhtalo,
Da gleda tvojim očima,
Da diše tvojim plućima,
Da kuca tvojim bilom.
Ako zanijemim, pusti suzama da pričaju,
I onda ih svojim usnama briši sa obraza.
Neće to biti suze bola, teške i tužne,
Bit će to suze radosnice, upućene tebi,
Koji si me ponovo naučio hodati životom.
Zovem te imenom svoga neba
I zagrljajem morskih dubina.
Nagrađena za strpljivo čekanje
Rascvjetala sam se u žutilu dana,
A ti me ljubiš pogledom Sunca
I tvoju vodu crpim korijenom života.
Uzdasi rastegnuti pod rebrima,
Drhtaji i trnci po koži razasuti.
Osmijeh što uvijek grije i zlati,
I sigurnost skupljena u tvojim njedrima.
Pišem usnama po zamišljenom krugu,
Gdje je tvoje tijelo ostavilo trag.
Sljubljeni u centru svoje sreće
Omeđili smo je kružnicom ljubavi.
Dodirom snova rotiraju nove želje,
Dok ih ishodište strasti ne privuče sebi.
Mi smo jedno drugome centar života
I dok trajemo, naša je ljubav zaokružena.
I kad nas ne bude više, poručujem zavidnima,
Ne dirajte nikada ove naše kružnice zadovoljstva.
Uvijek sam dobijala mrvice,
Pa mi je kolač tvoje ljubavi,
Punoćom i slašću okusa,
Očarao i obradovao nepca.
* * *
Na godinama odrastanja
Uklesana važna događanja,
Svi naši solsticiji i ekvinociji.
I mjesečeve mijene, ugravirane,
Na dlanu jedne ruke, rođenjem.
Sva ekliptika u znakovima,
Što nam ih zvijezde podariše.
I poznamo samo jedan put,
Onaj zvjezdani, neomeđeni,
Kojim hodaju sva vremena
I u kojima se broje udisaji.
Dani, poredani kao vojnici,
Svi jednako obučeni, uniformirani,
Sa skrovitom nutrinom čežnje.
I na tom putu zvjezdanom,
Poznam samo jedan most.
Onaj dugin, sa spektrom boja,
Što obale naših srca spaja.
Ne plašim se više ničega,
Osim one nebeske grmljavine,
Kad ti uplašena, ulijećem u naručje,
U svoje jedino sigurno utočište.
Uzdrhtalo srce smiruješ tada poljupcem,
Dok cijedim jedinu moguću misao
U čašu života, kao entimemu:
Sladak je okus ove naše ljubavi.
Želja na želju,
Tijelo uz tijelo,
Drhtaj za drhtajem.
I stopiše se htijenja
U novu dimenziju.
Iskorak iz snova i
Korak u sadašnjost.
Neograničeni trenuci,
U neomeđenosti svemira.
Gdje god se okrenem,
Gdje god da pogledam,
Tvoje ruke mi zvijezde skidaju,
A oči me miluju zagrljajem vode.
Ispruženom rukom
Nudiš mi cijeloga sebe,
A u isto mi vrijeme
Usađuješ iskru života,
Duboko, između grudi.
Uz mene si uvijek,
Topao, nježan, postojan,
Osmijehom mi ukrašavaš jutra,
Poljupcima osmišljavaš noći,
Prisustvom uljepšavaš svaki moj dan.
Ponekad samo uštipnem sebe,
Provjeravajući jesi li stvarnost,
Ili si onaj najljepši mogući san.
Ove noći ljubav je izvojevala
Svoju najveću pobjedu,
Nad strahom, nad prošlošću,
Nad svim tugama svijeta.
Pobijedila je i tvrdoglavost,
Impulsivnost i samoću.
Nadjačala je sve boli i
Uništila ljudsku zavist i zloću.
A onda je progovorila
Jezikom požude i nježnosti.
Odložila je ubojitost pogleda
I britkost nepromišljenih riječi.
Ovoga puta nije izazvala suze,
Ona je suze mogla i željela da liječi.
Naslonjena na tvoje meko rame
Gledala sam u nebeske krijesnice,
I svaka mi je poseban znak dala.
Oplemenjena novim osjećanjem,
Konačno sam razumjela i spoznala.
U vječnom sukobu razuma i srca,
Pobjednik i pobjeđeni se smjenjuju.
Kada strast i srce nadvise mudrošću,
Ljubav je pobjednik na putu u vječnost.
Zagrlila sam sreću,
Kad sam se smjestila
U tvoja topla njedra,
Obogaćena proklijalim
Sjemenom budućnosti.
Sunce tvoga srca,
I uzorane brazde
Moga tijela, prepunog
Obećane jedrine.
Zgusnuta želja u meni,
Pritajena, čeka svoj trenutak.
Ne stidim se požude,
Ni sjaja u očima,
Već prohujale mladosti.
Pjesma dozrijeva
Ponesena osjećajima.
Drhtaji su odjek
Treperenja srca.
Moje se oči ljube
Sa tvojim pogledom,
Jednakom jačinom,
Kao i treptaji srca.
Trajem, koliko traje,
Naslućeno ti ime
Na propupalim usnama.
Kao što mjesec djeluje
Na plimu i oseku mora,
Tako i ti, svojim svjetlom,
Budiš i uspavljuješ
Sve trenutke i osjećaje u meni.
Ne dozvoljavam prošlosti
Da gorčinom progovori.
Kamenite staze skliske,
I prašinom zastrti
Bosi tabani života,
Nisu zaboravljeni,
Ali su nemoćni u prijetnji.
Sada mi pod nogama
Trava meko šapuće.
Uvijaju se vlati naših dana,
Zadovoljne i lahoraste.
Vrijeme u sazrijevanju,
Između danas i sutra,
Ćutimo svim osjetilima.
Opstanak proljećem ovjenčan,
Slavoluk ruža nad glavom,
I probuđeno htijenje.
Postoji samo jedno mjesto
Gdje mogu odmoriti srce,
I biti opuštena, kao u svetištu.
U tihoj i skrušenoj molitvi,
Postao si Anđeo moje duše.
U tvojim grudima, u tvom naručju
Svaki se damar sigurnošću zove.
Učini li ti se nekada
Kako sam komplicirana,
Nedokučiva i zatvorena,
Nedefinirana i daleka.
To je samo strah
Da te ne povrijedim,
Grč u meni, koji se javi,
Od pomisli da me možeš
Drugačije razumjeti,
I onda se od mene,
Zbog nesporazuma, udaljiti.
Uvijek sam potpuno ista,
I moja ljubav je ista.
U svoj svojoj silini
Samo tebi pripada i
Ogromna je i čista.
* * *
Kad me preplavi želja
Pa potražim oči tvoje,
U koje mogu zaroniti
I preliti se u dušu.
Onako, poznatim
Principom spojenih posuda,
Pa me svugdje u tebi,
Jednako bude i isto potrajem.
Tek tada ćeš znati
Kako i moja sreća,
Ova radost u duši,
I svo zadovoljstvo,
Na istom principu počiva.
Kad si ti sretan i zadovoljan,
Cijelo moje biće time zrači.
Zagrli me, onako kako znaš,
U tvome zagrljaju sam snažna.
Jedino tu sam potpuno sigurna,
I jedino tebi sam posebna i važna.
Onda mi spusti na usne poljubac,
I pokaži njime sve što misliš reći.
Riječi nisu potrebne gdje srca govore,
I gdje je ljubav zalog pravoj sreći.
Pa me odvedi na obale žudnje,
Drhtaje mi snažne izazovi u tijelu.
U žaru trenutka, na vrhuncu strasti,
Obljubi me onako treperavu, cijelu.
Osjetit ćeš tada da sam samo tvoja,
A kad zanos prođe privij me na grudi,
Zagrljajem nježnim iskaži mi ljubav,
I druga polovica moga srca budi.
Volim otići na druge blog portale i pročitati,
pogledati ili poslušati nešto što volim, što
mi zaokuplja pažnju. Postoji nekoliko blogova
koje redovno posjećujem i jedan od njih je
svakako i ovaj "Zoka"
sa krasnim nazivom "Podijelimo životne radosti".
Evo nešto što me oduševilo, a pronašla sam
izdvojeno na njegovom blogu. I evo, Zoka
to dijeli i sa vama...Zahvaljujem mu....
Pogledajte i poslušajte video zapis i uživajte,
kao što sam ja uživala.
Samo mi tajnu znamo,
Kako svijetle upaljene noći,
Sa bezbroj krijesnica,
Zapletenih u kosi šuma.
Kako iskri i bjelasa
Rijeka protkana srebrom,
U odsjaju blijedog mjeseca.
Kako se šumom odaziva
Dah vjetra što donosi miris,
Isprepletenih i treperavih putenosti.
Vodiš me jasnim stazama
Na put do najudaljenijih zvijezda.
Zastajkuješ tek na mjesečevoj stazi,
Da nam odrediš zajedničku putanju.
Odavno smo savladali levitaciju
I sagledali sve korake bezgraničnosti,
U odbrojavanju trenutaka bezvremenosti.
Dodirima smo zapjevali uspavanku zvijezdama,
I pod nebeskim zvonom uronili u savršenstvo.
Dovoljan je samo jedan let u svemirska prostranstva,
Da se nebrojeno boja u spektru rasčlani i pomiješa.
Odmjerenim korakom
Prošetala sam snovima.
Putokaz su mi bile
Tvoje nasmijane oči,
Hranila sam se tišinom
Što je curila među prstima,
A pila sam čistu ljubav
Sa tvojih nježnih usana.
Na prstima, lahorasto, korak po korak,
Razmicala sam mjesečevu koprenu,
Plešući vilinski ples nebeskim poljanama,
S pregrštima rascvalih, treperavih zvijezda.
Srebrnim nitima sva ogrnuta,
Sa mjesečevom krunom na glavi,
Zakoračila sam u kraljevstvo sreće.
Stvarnost je donijela dosanjanost snova
I buđenje u sigurnosti tvoga zagrljaja.
Tamo gdje su se snovi pretočili u javu,
Ljubav i život su zajedno stupili na prijestolje.
Između jučer i sutra
Trebalo bi biti danas,
Ali ja želim da bude
Vječnost, uz Tebe.
* * *
Rasteglo se vrijeme, nemjerljivo,
Otkada boravim u tvojim rukama.
Svaki dodir željno upijam i pamtim
I uzvraćam ti dodirom za pamćenje.
Gdje su granice između
Nekog prohujalog jučer i
Onog neizvjesnog sutra?
Ne želim provjeravati,
Želim znati i vjerovati,
I želim zadržati taj trenutak
U sebi, u tebi, oko nas.
Želim da taj dah života
Ovdje, na dohvat ruke,
Oboje pretočimo u vječnost.
Jer sve je drugo potpuno nevažno
Kad koračamo zajedničkim putem,
Kad se rascvale usne ovog trenutka,
U krošnjama života, u plod zameću.
Neka traje što duže, neka se ne ugasi,
Neka zauvijek plamti i neka se vječno pamti.
Rasuti trenuci najslađih nježnosti
Po mojim uzdrhtalim grudima.
Dlanovima ih željno skupljaš
I putenošću svojom uzvraćaš.
U razlistaloj šumi sladostrašća
Zametnuti su cvjetovi ljubavi,
Što će jutrima budućim cvjetati.
Naša ljubav nije besplodno čekanje,
Ona rađa srećom na svakoj grani
Ovih naših kvrgavih, životnih stabala.
Nedam vremenu nezaustavljivom,
Da još i živi pijesak postane,
I da guta, tren po tren, dio po dio,
Svu ljepotu i nedužnost trenutaka,
Samo naših razigranih dana.
I nedam mu da bude vjetar,
Što će prašinu, sa strništa prošlosti,
Besramno nabacivati na oazu naših htijenja.
Imamo pravo na svetost naših trenutaka,
Jer samo oni što su u njima prepoznati,
Imaju moć i snagu da im njih vječnost i pozlati.
Neka traje što duže, neka se ne ugasi,
Neka zauvijek plamti i neka se vječno pamti.
Nevidljivim prstima uplela se ljubav,
Fluidom se svojim protegla kao rijeka.
Osvojenim srcima naznaku je dala
Koliko je vrijedno kad se na nju čeka.
Ogrnula je plaštom uzavrela tijela,
Označila spektrom zvjezdane letove.
Uspela se na tron, potisnula razum,
Krvotoke vezala u posebne spletove.
Osmijeh podarila, obogatila nas srećom,
U svojim je dodirima impulse nam dala.
Damarima poklonjenim veličala je strast,
A u srce osjećaje zadovoljstva slala.
Povjerenjem nas je iskreno vezala,
Ta ljubav u nama, beskrajna i čista.
Ne postoji ništa što je može srušiti,
Poput dragog kamena u srcima blista.
Opuštena uz tebe sam samo,
U najdražem zagrljaju mekom.
Svi strahovi tu se zaboravljaju,
A život teče mirno svojim tijekom.
U mirisu ljubavi i dodiru tijela,
Gdje se nježnosti razlijevaju zvuci,
Teče pjesma duše i istinske sreće,
I donosi buđenje u sigurnoj luci.
Na dlanu izvezena moja postojanost,
U pogledu igraju zvijezde kolo svoje,
A tiho se spuštaju niz nabrekle grudi,
Poljupci što uvijek samo radost broje.
I nikad ih dosta, neka budu vječni,
Neka srce veze niti trajne sreće.
U toplom naručju savila sam gnijezdo,
Tu me nitko sigurno povrijediti neće.
Stasala sam
Za neka nova jutra,
Za buđenje u meni,
Što se zove Život.
Ogrnuta tvojom
Zaštitničkom rukom,
Svim sjenama prošlosti
U lice sam pogledala,
I prkosno im podarila
Osmijeh, što briše sve one,
Davno pogažene snove.
* * *
Ime mi je prkos i kad oružja nemam,
I snagom me zovu, jer si pored mene.
I istina sam, jer iskrenošću progovaram,
I zalog sam mladosti, što struji kroz vene.
Tvoja sam radost, jer si radost moja,
Uzvraćeni osjećaj što na licu cvjeta.
Ornamente snova na rukama nosim,
I dajem im prizvuke ovog stvarnog svijeta.
Energija želje urnebesno suklja,
Prijeti da će prijeći sve granice strasti.
Prepuštam se tvojim osjetljivim prstima,
I potpuno predajem, u tvojoj sam vlasti.
Zagrli me jako, uz sebe me stisni,
Hoću da se cijela pretočim u tebe.
U ljubavi pripadamo samo jednom biću,
A u tvojoj nutrini naslućujem sebe.
Toliko sam te samo sanjala,
Maštala o tebi, zamišljala te,
U isčekivanju, sva uzdrhtala.
Na postelji od mahovine,
Pogledom uperenim u zvijezde,
Snove sam samo o tebi plela.
Crtala sam put nade
I prstima u pijesku
Ime ti ispisivala, Ljubavi.
Sva ustreptala od čežnje,
Uz zvuke anđeoskih lira,
Imenicu sam - ljubav
U tvoje ime promijenila.
* * *
Ne postoje takve nijanse boja
Kojima se ljubav naslikati može,
I nema platna zahvalnijeg i boljeg,
Od ružičaste, čiste i podatne kože.
Niti se mogu iskazati običnim riječima
Sva osjećanja, u duši pohranjena.
U svakoj želji ti postojiš i vladaš
I svaka je misao tebi upućena.
Nazivaš me tvojim umjetnikom riječi,
Jer ti puno toga kažem stihovima,
Ali ono što ti meni poklanjaš i pružaš,
Je iskrenost ljubavi iskazana u djelima.
Sve riječi su leptiri što u vjetar lete,
Puno vrjednije i jače odjekuju djela.
Ono što sam trebala, srcem si mi dao,
Uz tebe sam novu mladost doživjela.
Nižu se dani ljepotom ovjenčani,
Osmijehom zore začet osjećaj,
Što ga ni večernja pospanost
Nikada ne može potpuno ugasiti.
Svjetlost uhvaćena dlanovima
I razlivena među polovinama srca.
Šutnja usidrena među tijelima,
Što samo drhtajima razgovaraju.
Čijih se to očiju zastidilo more
I jezerska voda se namreškala,
Kad me je pogled cijelu zaokružio,
I vrtlogom povukao u svoju bezdanost?
Mjesec je zašao za oblak pognute glave,
Zanijemio, blijed i potpuno zatečen,
Kad su vatrene kočije putenosti
Iskričave zvijezde na dvoboj izazvale.
Bez daha ostavljeni, u žudnju zapleteni,
Olistalih srca što galopom bjesomučno jure,
Propinjali smo se prema vrhuncima svemira,
Nošeni krilima ljubavi što u vječnost žure.
Iz dubine najskrivenijih snova
Glasom srca sam te dozivala,
Željom nesagledivom, što je znala,
Preplaviti obale ove moje duše.
Eksplozijom svih mirisa života,
Što se s nosnicama poigravaju,
Dovela sam te na izvore ljubavi,
A ti si mi, za uzvrat, podario sebe,
Obilježivši mi svaki milimetar kože
Svojim dahom i tragom postojanja.
Tu, pred tobom, ogolila sam dušu,
I rasprostrla se bestidno, ali iskreno.
Sve sam ti rekla pogledom i dodirom
I vriskom želje, nenavikle na ispunjenje,
Dok su me emocje gušile u svojoj silini.
Prepoznao si trak iskonske svjetlosti,
Dok te milovala uspavanka ostajanja,
Uskrsnula žudnja i treptaj budnosti,
Naslonjene na naša slatka uviranja.
Tragovi koje smo ostavili jedno u drugom
Molitvom su zazivali na novo sjedinjenje,
U kojem se duše i tijela bespoštedno predaju,
U kojem i zvijezde blješte, ne zato što moraju,
Nego ih je svladala ljepota dostignutog trenutka.
Uronjena u zagrljaj tek spoznate sreće,
Uvijena u čarobne ruke nježnosti,
Moja se duša, konačno smirena, odmara,
Na uzglavlju zajedničkih snova i želja.
Zvijezde u nama i oko nas
I bezglasne riječi dvaju tijela,
Što vrtoglavo poniru i izranjaju.
Splet mašte i htijenja, stvarnosti i dodira,
Rasplamsana buktinja u nama,
I prsti isprepleteni u zanosu.
Ogledam se sretna u najdražim
Plavo-zelenim očima koje poznajem,
Sjajnijim od svih zvijezda do sada viđenih
I nježnijim od svih nježnosti doživljenih.
Na kuteve usana ti sjela slatkoća godina,
Pomiješana sa okusom trajnog osmijeha.
Titraj trenutka pretvoren u vječnost,
Želja što nadilazi samu sebe i pitkost
Ovog zajedništva, što nas sjedinjuje.
Iako putnici u vremenu, zatalasani emocijama,
Mi prkosimo svim poznatim zakonima prirode.
Na pokretnoj traci života, zagledani u sutra,
Razumjevanjem trasiramo put naše ljubavi.
Kad sam ti rekla:
"Potrudit ću se"
Mislila sam time:
"Bit ću stvarna JA".
Onakva, cijela otvorena
Kao školjka,
Sa zrncem nade
Zarobljenim u sebi,
Što sedefasti biser iz rane,
Mukom, ali uspješno stvara.
Bit ću ja, tvoja nježnica,
Meka, drhtava i podatna
U onim našim božanskim trenucima.
Bez pitanja sa ponuđenim odgovorom,
Bez monologa koji dovode do ludila
Bez bezrazložnog osjećaja krivnje,
Bez straha od odlaska i napuštanja.
Bit ću ja, rastvoren žuti cvijet,
Raskošan i spreman,
Za prvi bumbarov ili pčelinji let.
Bez trunke otrova u sebi,
I zamki ljepljivih što mame,
Presvučene u varavo lijep izgled.
Bit ću ja, samozatajna,
Opuštena i prepuštena tebi,
Sa samo jednom jedinom željom,
Da sve strahove iz mene izbaciš,
I umjesto njih, vjeru u ljubav mi vratiš.
Tek tada, bit ću to JA,
Ona od prije, a sada nova,
Ali ovaj put samo tvoja,
Jedinstvena i neponovljiva.
Godinama su me rušili,
Mučili i uništavali dio po dio.
Harali su mojom dušom
I orkani, i sve tuge svijeta.
Svaku ranu i ožiljak sam
Obilato zalijevala slanim suzama.
U izrovanoj duši, suzni su se izvori,
Sami od sebe probijali i tekli.
Tamničari snova i duše
Gušili su mene u meni,
Ubijali mi samopuzdanje,
Vrijeđali svaku moju riječ,
Dok je još i samo misao bila.
Nemoćna i izbezumljena, gledala sam,
Kako mi pobjedonosno lome krila,
I kako gmižu zmije prema srcu
Da zatruju sjeme postojanja.
U lance su mi okovali život,
Stotinu stupica po meni postavili,
Ali mi nadu nisu mogli uništiti,
Niti su tvoj dolazak mogli spriječiti.
Srušili me nisu, ali su me urušili,
Smijući se mojoj nemoći i ovisnosti.
A ja sam u bokoru crnih ruža,
Uvijek onu najsvjetliju pokušala naći.
Na velikodušnost su udarali đonom.
Nisi ti kriv, dušo, za moj jučerašnji ugriz.
To je ranjena vučica odjednom vrisnula,
To su se zmije počele savijati u kolutove,
To je vapio onaj dio mene za oslobođenjem.
To je želja sustizala želju i ljubav se naseljavala,
A duhovi prošlosti još su muklo odzvanjali u meni.
Isprepletene misli titraju
Poput paukove mreže.
Snivam ti sretna, na rukama,
Otkrivajući želje drhtajem.
Utrkuju se java i snovi
Uvijek međusobno,
A stvarno se samo,
Prelijevaju jedno u drugo.
* * *
Oboje nosimo istu ljubav u sebi
Ali je razotkrivamo drugačije.
Ti zorom spuštaš
Poljupce na moje usne,
A ja ih večerima vraćam
U okrilje tvoje duše.
Vrijeme među nama
Odbrojava novo trajanje.
Tako zagrljeni, pod okriljem neba,
Istačemo jednaku silinu emocija,
što se u krvotocima miješa
I u neslućenoj strasti kovitla.
Vješti smo splavari života,
Što dvije obale daleke,
Sigurnošću ljubavi vežu.
Onog trenutka,
Kad smo zajedno
Dosegnuli zvijezde,
Sve postojeće granice
Zauvijek smo izbrisali.
Ukoliko preuzimate
moje pjesme
i postavljate ih na
blog ili forum,
ili uopće negdje na
internet, molim vas
da ih potpišete mojim
nickom "Dahlia" ili
mojim imenom
Danja Đokić ili
stavite link do
ovog bloga.
Hvala unaprijed!!!
"Da nema
"Iskrice" ovaj blog ne bi bio ovako lijepo dizajniran i sređen, hvala
ti, od srca, predivna ženo i prijateljice, sto si podnosila moja stalna
dodavanja i moja zaboravljanja. Zahvaljujem se dragom prijatelju
Elvisu što mi je uradio dizajn prvog bloga, dragoj prijateljici
Auroraisi
na promjeni fonta, dragom prijatelju Željku iz Belgije, koji se
potrudio i poslao mi Clydermanovu pjesmu, jer sam baš njegovu izvedbu htjela,
hvala
Nijazu na "Vangelisu", zatim posebno hvala mom sinu koji stalno
ispravlja mamine pogreške tehničke prirode. Nisam zaboravila ni
Gogija, koji uvijek uskoči kad je potrebno, a sina nema trenutno tu.
Dragoj
Kseniji hvala na prekrasnim fotografijama dunje u cvatu koje mi je
ustupila rado, od srca. Hvala
Borisu na ustupljenoj fotografiji dahlie ili georgine. Zahvaljujem dragim
prijateljima što su me nagovorili da dođem na stranice " blog.hr" i otvorim svoj
blog, a posebno zahvaljujem svima
VAMA koji ovaj blog posjećujete, čitate moje uratke i podržavate me.