Neka traje što duže, neka se ne ugasi,
Neka zauvijek plamti i neka se vječno pamti.
Rasuti trenuci najslađih nježnosti
Po mojim uzdrhtalim grudima.
Dlanovima ih željno skupljaš
I putenošću svojom uzvraćaš.
U razlistaloj šumi sladostrašća
Zametnuti su cvjetovi ljubavi,
Što će jutrima budućim cvjetati.
Naša ljubav nije besplodno čekanje,
Ona rađa srećom na svakoj grani
Ovih naših kvrgavih, životnih stabala.
Nedam vremenu nezaustavljivom,
Da još i živi pijesak postane,
I da guta, tren po tren, dio po dio,
Svu ljepotu i nedužnost trenutaka,
Samo naših razigranih dana.
I nedam mu da bude vjetar,
Što će prašinu, sa strništa prošlosti,
Besramno nabacivati na oazu naših htijenja.
Imamo pravo na svetost naših trenutaka,
Jer samo oni što su u njima prepoznati,
Imaju moć i snagu da im njih vječnost i pozlati.
Neka traje što duže, neka se ne ugasi,
Neka zauvijek plamti i neka se vječno pamti.