Ne dozvoljavam prošlosti
Da gorčinom progovori.
Kamenite staze skliske,
I prašinom zastrti
Bosi tabani života,
Nisu zaboravljeni,
Ali su nemoćni u prijetnji.
Sada mi pod nogama
Trava meko šapuće.
Uvijaju se vlati naših dana,
Zadovoljne i lahoraste.
Vrijeme u sazrijevanju,
Između danas i sutra,
Ćutimo svim osjetilima.
Opstanak proljećem ovjenčan,
Slavoluk ruža nad glavom,
I probuđeno htijenje.
Postoji samo jedno mjesto
Gdje mogu odmoriti srce,
I biti opuštena, kao u svetištu.
U tihoj i skrušenoj molitvi,
Postao si Anđeo moje duše.
U tvojim grudima, u tvom naručju
Svaki se damar sigurnošću zove.