Ako nas jednom razdvoji obična tišina,
Uvijek ću moći čuti odjek tvojih koraka
I noćne ptice što ćeš mi ostaviti u naslijeđe,
Iz vremena tvoje vladavine i tvoga boravka.
Pored uspomena, tonova iz sjene i sjećanja,
Ja nikada više ne mogu biti napuštena i sama.
Imat ću jedan treptaj, jedan pokret, klatno sata,
I uvijek će biti prisutna misao i misterija o nama.
Jesmo li mogli bolje, drukčije, sa malo više stila,
Ili je isuviše bijesa i nekontroliranosti bilo u nama.
Kad rastanci prijete, izgovaraju se neke teške riječi
I onda nastupi tišina, tupa bol i sve obavije tama.
I tada proradi moj prkos, moja volja, moja snaga,
Odupirem se samoći i praznini sto u meni vladati želi.
Prizivam zvuke iz nekih boljih, starih vremena,
Nek traju u meni, kad ti odlučiš da nas tišina dijeli.