Zašto dolaziš stalno prije vremena,
Presrečući kazaljke koje oduvijek mile
Po programiranim otkucajima bila Svemira,
Pogrešnim iskorakom preduhitriš sudbinu
Koja se jedina o svemu oko nas pita?
I dođeš, nenajavljen, prevariš moje čekanje,
Pa mi opkoračiš cijelu dušu, nadojiš je sobom
I u njoj korjenje svoje duboko pustiš.
Zašto u ustalasalom kolebanju vremenu
Ne dozvoliš onda i orkestru strpljenja
Da, dok priprema famfare za počasni doček,
Meni omogući na tren da razmislim o svemu,
A ne da mi se odmah krvotokom razmiliš
Upisujući me u povijest svjetskih lakovjernika?
Kad sam ti pružila prepune kofere svojih snova
Nisi ih morao zamijeniti za obične vreće izgovora,
Što ćeš ih, otrcane, servirati na pladnju, bez pogovora.
Ako i jesam predugo kruh samoće odgrizala,
I lovila samo poneku mrvicu sreće u letu,
Nisi me morao prvim susretom primorati
Da te gledam kao jedinog boga na ovom svijetu.