Uvukla sam se u procijep vremena
I sada taktilno komuniciram
Sa Svemirom van i unutar sebe.
Dodirnem li usne, slijedi vrisak
I eho zvjedane prašine se ćuti...
Dodirnem li zvijezde padalice
Meteori optužbi sjurit će se
I sjesti na usne, sastavnice,
Dok se ne sliju kanalima istine
U dušu ovozemaljsku, ranjivu.
Neksus dana i noći je u meni
I ne bojim se oštrih i uvrjedljivih riječi
Jer će, prolazeći kroz atmosferu istinoljublja,
U najsitnije čestice sagorjeti.
Nije me briga kojim ćeš stazama
Svoje ljubljene nadobudnosti kročiti.
Spavaj svaku noć u drugoj odaji
Raskošnošću okružen, a prazan.
Ja palim i gasim svjetla kad želim
U elegičnosti svoje ubožnice,
Ali sa srcem punim ljubavi.
Nemoj me pitati, ni u ludilu,
Zasto spuštam zastore po danu,
A noću otvaram širom prozore,
Skupljajući zvjezdani sjaj u njedra.
Neću ti priznati svoje dnevne more
I tuge koje zabole i otvaraju ponore.
Uvučena u procijep vremena,
Za jučer sam naručena kod umiranja,
A sutra bih se zapravo tek trebala roditi...
Ili sam samo san u snu sanjala.....