U titraj nelagode me pretvaraš
Zovom šeretskog osmijeha i
Nonšalantno prekriženih nogu,
A sve u želji da me obuzdaš.
Ja sam ti kao kap rose, nestalna,
U mimohodu razuma i srca,
Raspojasana u svojim igrama
Oivičenim beskrajnošću traganja.
Naslonjena na neukrotivost vjetra,
Na prozirna leđa drske gibljivosti,
Nudim ti se u dnevnim dozama
Vitaminskog koktela što struji žilama.
Kao prstohvat snova ti dođem,
Da začinim i ukrasim bljutavost dana.
Tvoja sam onoliko koliko je potrebno
Da ne izgubiš stalnost neophodnog disanja,
Da se ne zagubiš sam u traženjima
Negdje na vjetrometini životnih zbivanja.
I trebam ti predvidljiva, pokorna i ukroćena,
Tvojom misaonošću kao skripta ispisana,
Ukoričena u tvoje savršenstvo arhiviranja.
Ipak, vješto ti se izvlačim iz ruku, kao sjena,
I ostaje mi još slobodan jogunast korak djeteta,
Da se u kolo, razigrana, s dugom uhvatim,
Ne spotičući se o tvoja smiješna ograničenja.