Nakon svega što se danas odvijalo na ovom mom blogu, nakon
sukoba između mene i jednog blogera,kojeg još uvijek smatram za
dobrog prijatelja, samo je u nekim problemima, pa mu treba malo
odmora,donosim vam poruku jedne moje virtualne prijateljice, koja me
obradovala ovom porukom i koja je zapravo ušla u bit svega.Svi smo mi
ljudi od krvi i mesa, ali ne možemo se svi jednako razumjevati, ragirati
i prihvacati. I treba znati balansirati, odrzavati ravnotezu da nekoga ne
bi povrijedili, a često, to nam baš i ne polazi za rukom.
Griješiti je ljudski, tražiti ispriku je dokaz veličine čovjeka, a opraštati
je veličanstveno. To mogu samo Veliki ljudi.
Slijedi poruka moje virtualne prijateljice:
"Draga Dahlija!
Vidim da te jučerašnja ispovjedaonica nije izbacila iz forme - i
danas su ti predivne pjesme... najprije me rastužiš, pa onda raznježiš...
a tek fotografije... muzika... komentari... SVE !
Sve do jučer, mislila sam da je virtualni svijet samo bajka, bijeg iz
stvarnosti, utočište... Zaista je kopija realnog života... tražim opravdanje
za to... razmišljam - pa ti se ne uklapaš u prosječnost, normalno je da
izazivaš reakcije, bilo dobre, bilo loše... i još se nedaš, komentiraš - izdižeš se...
ne mogu to mnogi podnijeti... jer kako se usuđuješ pokazivati toliko dara?!
Čak i tvoje iskrene ispovjedi, nezadovoljstvo, tuga.. način na koji pišeš - opet
imaju dojam nadmoćnosti, iritiraš vladanjem situacijom... Eto, tako ja to
doživljavam. Kada se krećeš u drugom društvo, među blogerima,
sasvim je drugačija slika. Čitala sam i tvoje komentare fotografija
"Jahača oluje"...tvoj komentar trebao bi biti zapisan uz svaku fotografiju,
jer pojačava doživljaj...
I onda se zapitam - kako te može povrijediti netko tko te niti ne može razumjeti?! "
(Nirvana)
- 19:17 - Što misliš (4) - Misli na Tropske Šume - #