Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio, nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute, na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost. Dunja,
zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja, kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca. Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom, snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe, miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju mirisne dunje.
"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam
pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro
svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava,
ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka
vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega
što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog
svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam
je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga
patnja i sigurna pobjeda."
petak,31.03.2006.
Sudbinom ovjenčani
Znam da živim i postojim jedino i samo za tebe,
I da je moje srce ispunjeno postojanjem tvojim.
Ta želja, ljubav i strast koju doživljavam u sebi,
Osjećaj je što ti ga darujem cijelim bićem svojim.
Na mojim usnama uvijek ćes pronaći toplinu,
U mome tijelu za tebe će tinjati vječni plam.
Ruke svoje poklanjat ću spremno rukama tvojim,
I poklonit ću ti sve što sam u stanju od sebe da dam.
Ti zaslužuješ da ti se darujem i do zemlje klanjam,
Izvukao si me iz teških situacija, tuge, bola i samoće.
Zahvalna sam ti na svakom našem zajedničkom trenutku,
I na ljepoti duše što mi je poklanjaš kao najslađe voće.
Tvoje oči u meni vide samo ljubav i sreću,
Pa kako onda da ti ne uzvratim na isti način?
Darujem ti sve iskrice što iz pogleda plamte
I poljupce nježne sto dođu uz sve to kao začin.
Ljubav je ono što postoji medju nama za vječnost.
Mi smo se još davno zakleli jedno drugom na vjernost.
Uz povjerenje, razumjevanje, kompromis i osjećaje,
Naša veza nikada neće izgubiti svoju svrhu i vrijednost.
Jedini si znao probuditi moje uspavano tijelo,
Jedinstvenim, čarobnim prstima drhtaje si izazivao.
Svojim riječima, stihovima i poljupcima nježnim,
Mene si svojom jedinom i najdražom nazivao.
A ja sam uživala u rukama toplim i dragim,
Zaokupljena osjećajima koje si u meni stvorio.
Prepustila sam ti se cijelim svojim bićem
I odveo si me u novu sferu koju si otvorio.
Ona je postojala samo i jedino za nas dvoje,
U njoj nitko drugi ne bi znao tako se voljeti.
Nas dvoje, sa probuđenim novim i strasnim titrajima,
Zaboravljali smo da je ljubav nekad znala i boljeti.
Oni što su nas ranjavali i uništavali nam dušu,
Nisu imali sluha i osjećaja za nas i naše želje.
A tako smo zapravo jednostavno od života tražili,
Tek razumjevanje, pažnju, iskrenost i životno veselje.
I sad smo to pronašli sretni jedno u drugome,
Počeli smo sve naše mane pretvarati u vrline.
Zadovoljna sam tvojim iskrenim poklanjanjem ljubavi,
Meni ne trebaju bogatstvo i lažno obećana brda i doline.
Dodirni me još jednom onako nježno i milo,
Neka se u meni probude sva uspavana čula.
Molim te, onda me samo zagrli i uzmi u krilo,
I znat ću da je sve java i da nisam san usnula.
Usnama mi lagano dodirni usne, poput lahora,
Tvoj poljubac nježan i mio tako mi puno znači.
Kada bi znao koliko osjećaja u meni probudi tvoj pogled
Onda bi iz očiju pustio osmijeh stalno da ti zrači.
Šapući mi na uho najljepše ljubavne riječi,
Pjevuši mi nježno najljepše arije svijeta.
Neka tvoji prsti u mojoj kosi raspletu snove,
I neka ulazak duše u dušu bude nam krajnja meta.
Kad osjetiš kako sam ti se prepustila u rukama,
I kako je moje tijelo postalo dio treperavog zraka,
Uvedi me u neku novu dimenziju ove tople ljubavi
I dozvoli da u jedan čvor vežemo naša dva životna traka.
Budi moj zauvjek, zauvjek ću i ja tvoja ljubav biti,
Poslušat ćemo govor tijela i srca što daju nam savjet.
U dobru i zlu, sada i ubuduće, s povjerenjem u sebe,
Ovo neka bude ponovljen već jednom dani nam zavjet.
Nagradio si me dolaskom u moj život,
Tvoje ruke sam dočekala kao radost.
Moj se život od tada potpuno promijenio
I kao da je za mene počela neka nova mladost.
Ponovo sam živjela onim veselim životom,
Smijehom sam šarala svoje do tada namršteno lice.
Mojim venama kao da je krv djevojčice potekla
I moje tijelo je lepršalo poput neke ptice.
Usadio si u mene čvrstinu, snagu, sigurnost,
Više me nije bilo strah tko će i što mi reći.
Krupnim sam koracima grabila samo naprijed,
Hitajući u susret našoj zajedničkoj sreći.
Kad bih se rastužila i kad bi potekle suze,
Uvijek si toplu riječ utjehe imao za mene.
Tebi sam jedinom vjerovala što god bi rekao,
Tek uz tebe sam se osjećala poput prave i voljene žene.
I vjeruj, kad bih trebala ponovo da se rodim
I kad bih mogla birati put kojim bih kroz život išla.
Odabrala bih svaki onaj koji bi nosio tvoje ime
I znam da se sa tvojim putem nikad ne bih mimoišla.
Jutros me sunce probudilo svojim sjajem,
Ljepotu dana mi je smješkom navjestilo tako.
U očekivanju tvog buđenja i nježnog osmijeha,
Kao sa krilima, kretala sam se tako sigurno i lako.
Nekad teški i umorni koraci i kroz sam život,
Sad su zamjenjeni lakim, lepršavim, plesnim.
Uz tvoju pomoć, moja se krv strašću pokrenula,
I ne kuca srce više drhtavim otkucajima, stresnim.
Tvoj zagrljaj, snažan, a tako topao i smirujući,
Pruža mi ljubav, nadoknađuje sve propušteno.
U ovoj našoj ljubavi, iskrenoj, stvarnoj i velikoj,
Ne postoji ništa više što mi nije dopušteno.
Volim te i ti voliš mene i predajemo se jedno drugome,
U sebi pronalazimo u isto vrijeme snagu i smirenost.
Povjerenje koje smo izgradili uspješno među sobom,
Oslikava ovu našu ljubav kao zavjet na vjernost.
Svaki put kad me poljubiš, dodirneš, šapneš mi ime,
Lavina emocija krene iz mog srca i prelije se u tvoje.
Svoje želje, snove, maštanja,radost, ljubav i sreću,
Podijelila sam zauvijek s tobom, najdraže,jedino moje.
Svaka moja misao i želja upućena je tebi
I izgovaranje imena tvoga osmijehom je popraćeno.
Svjetlost i čistoća duše tvoje tople i iskrene,
Ne može, a da ih mog srca ne bude istim uzvraćeno.
Ja te prihvaćam takvog i jedina si moja radost
I kad mi kažeš kako si neraspoložen i sjetan.
Nastojim u tebi probuditi smijeh i rasploženje
I želim da se raduješ, veseliš i opet budeš sretan.
Ti imaš u mene povjerenje, imam ga i ja u tebe,
Ponekad i misli jedno drugome uspješno čitamo.
U našim susretima dva su se srca istinski prepoznala
I nije potrebno da se o iskrenosti naše ljubavi pitamo.
Ako ponekad i pogriješimo, jer nismo potpuno savršeni,
Nikad problem ne ostavljamo nerješen, bez odgovora.
Dvoje kad se vole, moraju se ponekad i posvađati,
Jer gdje se mišljenja ne sukobljuju, nema ni razgovora.
Dovoljno smo zreli, pametni, dovoljno znamo o životu,
Naša postojanja dugo su vrludala, misleći da će sudbini odoljeti.
Ali, sudbina uvijek dvije polovine srca sklopi u savršenu cjelinu
I mi smo se zato jednostavno morali pronaći i ovako zavoljeti.
Ljubav je tiho, na prstima, ušla u naše živote.
Nismo se ni okrenuli, a srca su zarobljena bila.
U tvojim sam rukama doživljavala najljepša buđenja.
Osjećajući se kao da letim, kao da imam krila.
I trajalo je tako, nježno, slatko, sa osmijehom,
Riječi su se nizale, doživljaji sve smjelije dodirivali.
I onda je, odjednom, došlo do navale osjećaja,
Koju svjesno nismo ni prikrivali a ni kontrolirali.
Samo je odjednom u nama sazorila odluka:
Želimo ljubav i strast u vječnost pretvoriti.
Nas dvoje, do tada vječni paćenici i gubitnici,
Odjednom želimo nešto novo samo za sebe stvoriti.
I zavjetovali smo se na vječnu i odanu ljubav,
Zakoračili u nešto što je došlo tako iznenada.
A godine tuge, boli, samoće i nerazumjevanja
Ne želimo ni pamtiti, ni doživjeti više nikada.
Ranjavali su nas drugi, u nama stvorili nepovjerenje,
I ponekad, nesvjesno, oboje znamo povrijediti jedno drugo.
Ali mi imamo snage i volje da idemo zagrljeni naprijed,
Da bismo u sreći i ljubavi uživali zajedno još dugo.
Ne pitaj me zašto sam danas plakala,
Jednostavno, danas je bio takav dan.
Nije u meni sumnja ljubav potopila,
Niti se rasplinuo ovaj naš ljubavni san.
Kad si daleko i moje te ruke s čežnjom traže,
Kao da se u meni srce počinje da steže.
Prokleta daljina zna tako izmučit čovjeka,
Umjesto da ga još jačom ljubavlju hrani i veže.
Plakala sam jer sam se poželjela tvoje blizine,
Jer mi je sve teže i bolnije zivjeti dane bez tebe,
Ne mogu podnijeti više stalne odlaske i dolaske,
I ne mogu više susprezati suze i nervirati sebe.
A onda, postanem svjesna realnosti ove,
Znam, moram biti strppjiva i čekati samo.
Zasto odaberemo uvijek najduži put do sreće,
I zašto odmah ruku jedno drugom ne damo?
Zašto je čovjek izmislio uopće pojam čekanje,
Zar nije dovoljno što nam godine prolaze brzo?
Ovim suzama ću vratiti osmijeh na lice, kad nazoveš,
I smirena znati da mi sretni dani u tvom naručju dolaze.
Oprosti, ponekad te probudim iz snova,
Nesvjesno, nije mi to nikad namjera bila.
Samo, zaboravim da ti radiš do dugo u noć,
Dok mene u krevetu pokriva saten ili meka svila.
Onda te ujutro, neoprezno, iz želje da smo skupa,
Budim iz najljepših i najslađih snova tvojih.
Nemoj mi zamjeriti, srce me jednostavno povuče,
Da se podsjetim u stvarnosti svih snova svojih.
Ne budim te iz ljubomore, iz zavisti sto spavaš,
Htjela bih svaki trenutak provesti u tvome krilu.
Zato prihvati moju nespretnost i neuviđavnost,
I priušti mi još jednu onakvu strastvenost milu.
Jer kad se stvarno probudiš i iz kreveta ustaneš,
Čekat će te ono što oduvijek najviše voliš.
Toplina, nježnost, ljubav i osjećaj pripadanja.
Za koju si puno uložio u namjeri da je zauvijek osvojiš.
Molim te, oprosti još jednom, ovom ranoraniocu,
Ponekad nesvjesno poredim te sa sobom.
Samo se nasmiješi, zagrli me nježno i poljubi
I ja ću biti mirna i sretna, zajedno s tobom.
Kad zadrhtim u tvojim rukama nježnim,
Kao da se lahorom zalelujala jasika mlada.
Ljubavlju nošeni, dodirima tijela ovjenčani,
Na put do zvijezda ova strast nosi nas tada.
I nema više obuzdavanja ni povlačenja iz ovog.
Dok ne osjetimo oboje onaj vrhunac u sebi.
U ovom slatkom predavanju dvaju bića,
Ti zauvijek pripadaš meni i ja samo tebi.
I više ni ne znam dodirujemo li se tijelima,
Ili se milujemo pogledima što vatrom gore.
Samo osjećam tisuće zvukova u ušima svojim,
I tisuće bljeskova vidim kao u odsjaju zore.
Može li ljubav riječima govoriti ovako snažno,
Kao što govori šutnjom, pogledom i tijelima?
Može li se iskreno duša duši predati govorom,
Ili se to može samo ljubavlju, dodirom i djelima?
Uz tebe sam sretna, osjećam se poželjnom i mladom,
U rukama tvojim ponovo postajem putena žena.
Sve svoje osjećaje, sva čula i sve što posjedujem,
Darujem ti, srećo moja, poklanjam za sva vremena.
Večeras te očekujem da mi dođes u stvarnosti,
Usnama svojim toplim i mekim da me cjelivaš.
Toliko sam čeznula za toplim zagrljajem tvojim,
I srcem svojim molila da me ljubavlju darivaš.
Doći ćeš tiho, lagano, kao što tiho i postojiš,
Pomilovat me nježno i milo po licu i kosi,
A ja cu zahvaljivati nebu što mi te podarilo
I što me tvoje srce u sebi iskreno nosi.
Šaputat ćeš mi nježno koliko si me poželio,
Koliko si i sam isčekivao ovaj naš susret.
Sva ću se mazno uvući u tvoje krilo toplo i meko,
I pripremiti se za još jedan naš neponovljivi let.
Ovaj put ostaješ, nećeš me napuštati više,
Sad će i nas dvoje obasjati svjetlost i ljepota.
Zar nismo isuviše dugo patili i žrtvovali sebe
I dobijali nemilosrdne i teške udarce od života.
Sad ćemo ići zajedno, u novo, svjetlije sutra,
Putem kojim smo započeli, sad smo i produžili.
I mi imamo pravo na ponovnu sreću i radost,
Jer smo je našim čekanjima iskreno i zaslužili.
Tako se bojim kad nisi uvijek uz mene,
Kad putuješ, okupirana sam svim i svačim.
Molim te, ne gasi nikad svoj mobilni aparat,
Da znam kako si dobro, to mi je jedini način.
Pošaljem poruku i ako se odgovor vrati
Čak ne ni tvoj, nego onaj o isporuci.
Znam, u redu si, samo si zauzet nešto,
Ali ćeš se javiti čim za to budeš u prilici.
Ne bojim se toga da ćeš biti s nekom drugom,
Tad razmišljam jesi li živ i zdrav samo.
Moj strah je zapravo velika brižnost u meni
I želja da znam kako si sretno doputovao tamo.
Ne ljuti se na mene što sam tako brižna,
Što te uvijek spremno i u mislima pratim.
Ne želim da misliš kako sam zapravo posesivna,
Samo želim da te živog i zdravog u zagrljaj vratim.
Molim te, zato, kad putuješ negdje,
Upali mobilni i samo dostupan budi.
Nije zbog sumnjičavosti, već iz straha
I nemoj da te ta moja osobina čudi.
Kad nekoga volimo, normalno je da se i brinemo,
Normalno je i da strepimo i isčekujemo glas.
Dovoljno je samo da mobilni ostaviš uključen
I znat ću da se ništa nije ispriječilo između nas.
Da li bi cvjetala proljeća svojim bojama,
Da se ti nisi pojavio u mome životu?
I da li bih ikada spoznala pravu ljubav,
Da mi ti nisi uveo u njen svijet i ljepotu?
Da te nema, da nisi srcem pored mene,
Prazninu bi osjećala u svakoj svojoj pori.
Duša bi plakala, krvarila, tugovala, kidala se,
I ne bi moglo sa tolikim bolom i sjetom da se bori.
Ali ti si došao u onom najtežem trenutku,
Kad je gorčina prelila ionako punu času tuge.
Nasmijao si se, uzeo me nježno za ruku
I poveo na put prema ljepoti i bojama duge.
I sada cvjetamo oboje, proljeće naše gradimo,
Popoljke koje u začetku smo njegovali i čuvali.
Još malo i punim cvjetanjem ćemo se najaviti
I znati da smo se jedno drugome potpuno predali.
Da mi te nije i da mene nije tebi, pitam se,
Da li bi odzvanjali zvonko koraci ulicama života?
Ili bi se vukle, teške, umorne i izmučene noge,
I zavladale tuga, nesreća i bol, umjesto ljubav i dobrota.
Nedostaješ mi svakog trenutka
Kad nisi uz mene, riječima ili tijelom.
Tvoje dodire i tvoje poruke mile i nježne,
Zovem savršenstvom i umjetničkim djelom.
Toliko topline i osjećaja unosiš u vezu,
Svaka tvoja umiljata riječ hrani me i jača.
Ti ne pružaš nemoguće, ni lažna obećanja
I zbog toga te moje srce tavkog i prihvaća.
Rekao si mi da nemam razlog za sumnju,
I vjerujem ti, iako onaj crv u meni uvijek radi.
Ali se trudim da sve to potisnem duboko,
Jer na povjerenju se ljubav jedino gradi.
Učiš me da se i sitnicama moram radovati,
Pružio si mi milijun razloga da ti vjerujem.
U riječima tvojim više ne tražim nijansiranje,
I svoje povjerenje i dušu ti nesebično darujem.
U ovom našem životu, gdje je sve tako relativno,
Gdje se isprepleću susreti naši i prokleta daljina,
Mi smo uspjeli izbalansirati želje i mogućnosti
I uzdignuti se time do samih zvjedanih visina.
Mi trajemo, naša osjećanja su uvijek iskrena,
Obecanja koje smo jedno drugom dali su znamen.
Kad smo se u ljubavi ovoj na vječnost zavjetovali,
Na kraju je moralo stajati i ono neizostavno: Amen.
Ne brini, zlato moje, razumijem te,
Tu sam uz tebe, dušom, srcem i tijelom.
U očima mojim ljubav i toplinu možeš vidjeti
I strast doživjeti u ovom zagrljaju smjelom.
Znam, najdraže moje, danas nije tvoj dan.
Isčekuješ ono sto boli da dođe, već duže vrijeme.
Ne brini, uz tebe sam, slobodno se opusti
I oslobodi se tuđe krivice što nosiš je kao breme.
Na mojim se rukama odmori, zaborav nađi,
Uz tijelo moje se ugrij, zatalasaj i odmori.
I neka sve ružno sto godinama te žderalo,
Nestane u trenu i zaboravi se u posljednjoj mori.
Moje je srce veliko, ogromno,spremno, široko,
U njemu ima mjesta za sve tvoje probleme.
Kad si me prihvatio ovakvu kakva zapravo jesam,
Znao si da se i ti možeš uvijek osloniti na mene.
Danas ti je potrebna podrška, moja blizina,
Pružam ti je nesebično, onako kako želiš.
Ljubavlju te hranim, opijam i srećom darujem
I znam da se dodiru tijela o tijelo veseliš....
Jer naša su se tijela pronašla u ljubavi,
Oči su se susrele i spojile u plamenu sreće.
Ljubav, koju samo upoznali i koju dijelimo,
Srušiti, obezvrijediti ili uništiti je, nitko neće.
Da mi je znati do kuda samo seže
Provokacija, zavist i ljudska zloba?
I otkada to, do jučer, nevjernici,
Tako snažno sada "osjećaju" Boga?
Ti ljudi bez duše, bez skrupula i morala,
Što ne znaju drugačije, nego da druge tlače.
Odakle hrabrost nekom čovjeku malom,
Da povrijedi drugoga i tjera ga da plače.
Otkud mu snaga, otkud zloća u njemu,
Zar mu je to doista duševna hrana?
Da druge vrijeđa, zavađa prijatelje,
I da zbog toga ne osjeća ni trunku srama.
Koliko je veliko to licemjerje u njima,
Lažna dobrota koju prodaju svima?
Zar se ne boje kad dođu Bogu na istinu,
Da će i Bog kaznu neku dati njima?
Ili im je svejedno, vrijeđaju dok su živi,
U njihovim srcima nema ni malo dobrote?
Oni uživaju kad drugima bol i tugu nanose,
I kad ružnoću prave skrnaveći neke ljepote.
Ništa im nije sveto, ni ljubav ni prijateljstvo,
U njima samo hladnoća i mržnja vlada.
Zar nije ljepše biti skroman i pošten čovjek,
Dostojanstveno živjeti i svakog u oči pogledati bilo kada.
Kad sam te upoznala sasvim slučajno,
Bila sam tako krhka i bojažljiva, kao ptiče.
Osjetio si koliko se bojim života i ljubavi,
Pružio mi ruku i uveo me u početak nove priče.
Iako i sam ranjen, povrijeđen, životom izudaran,
Smogao si snage da izvučeš iz bola i mene i tebe.
Pružio si mi oslonac, sigurnost, vratio vjeru u ljude,
I naučio me da cijenim vrijednosti, ali najprije samu sebe.
Oboje smo se čupali, snažili, jedno drugome potpora bili,
Živa i jaka je bila ta borba i želja da se odupremo boli.
Ustrajni, posrčući ali se i podižući, bodreći jedno drugo,
Uspjeli smo opstati, tamo gdje se opstaje kad se istinski voli.
Polako zaboravljamo kaljuže kojima smo nekada gazili.
Zaboravljamo vrijeme u kojem su bolile i vrijeđale riječi.
Učimo se živjeti i voljeti onako, zrelo i pametno, ispočetka,
I unaprijed se radujemo, kao djeca, našoj novoj sreći.
I anđeli s neba blagonaklono gledaju na nas,
I udjeliše nam milodare i izliječiše sve naše boli.
Kako je lijepo slobodnom ljubavlju širinu svijeta zagrliti,
Kad si sa nekim tko te potpuno razumije i iskreno voli.
Nikad nisam imala toliko povjerenja
U bilo koga drugog, kao što imam u tebe.
Ti si uspio što nitko još do sada nije,
Da se opustim i potpuno ti povjerim sebe.
Ti si moja radost, moja sreća, moja snaga,
Ruka što me vadi i diže kad posrćem ili padam.
Ti si mi poklonio ono što mi drugi nikad nisu pružali,
Naučio si me i kad gubim da uvijek treba da se nadam.
Ne osjećam sumnju kad te nema, da si s drugom,
U meni ljubomora ne bjesni više toliko silna i jaka.
Ti si povjerenjem koje si u meni stvorio i usadio ga,
Uspio da oboje izadjemo kao pobjednici iz sumnje i mraka.
Danas, kad je tako teško vjerovati bilo kome,
Jer povjerenje među ljudima poljuljalo se davno.
Mi smo uspjeli to između sebe stvoriti i zadržati,
Iako ni kod nas u početku sve to nije bilo tako mirno i ravno.
Znalo je iskriti, bjesniti, praskalo je na sve strane,
Prokleta daljina znala je gdje smo najosjetljiviji,
Ali smo ipak, strpljenjem i razumjevanjem među sobom
Uspjeli postići da budemo tolerantniji i strpljiviji.
Znam da je, uvijek i samo, istina svaka izgovorena riječ,
Ali ponekad, kad zapjenim i vriskom ti se obratim,
Nemoj mi zamjeriti ,prošlost prokleta opet je prste umješala,
A znam, jedino tebi mogu vjerovati, kad se u sadašnjost vratim.
Kad dolaziš, uvijek dolaziš ovako, s obrazom,
Poneseš sebe cijelog, sa srcem i dušom,
I pokloniš se rukama mojim u isčekivanju,
Istim onim rukama što su do tada odisale sušom.
I onda je moje naručje puno tvoje blizine,
Uranjam srcem u središte osjećaja tvojih.
A ti mi sapućeš najnježnije ljubavne riječi,
Koje kao spužva upijam u dubinu osjećaja svojih.
Dodir tvoj topao, vatren,pun ljubavi i strasti,
Tada počinje izvijati najljepše osjećaje iz mene.
Kao virtuoz koji znalački prebire po mome tijelu,
Ti izvlačiš najljepše zvukove iz samo tvoje žene.
I vješto me uvodiš u neke nove sfere ljubavi,
Tamo gdje me nitko do sada, osim tebe, nije vodio.
Pružam ti se sva u potpunom ljubavnom predavanju,
Znajući da si se i ti mojim žarom ljubavi preporodio.
I letimo tako na krilima zanosa, putem do dalekih zvijezda,
Mi, sretni i ponosni ljubavnici što si strast uzajamno daše.
Zaljubljenici smo koji znaju što žele i mogu ponuditi,
I ovaj naš zajednički krešendo je vrhunac ljubavi naše.
Anđele duše moje, i uzdasima te volim,
Kad ljubav tvoja progovori jačinom svojom.
Sva ustreptala i drhtava,predajem ti se cijela,
Probuđena i otkrivena zanosom i strašću tvojom.
Samo ti, rukama svojim nježnim, toplim i mekim,
Izvlačiš svu nakupljenu putenost i strast iz mene.
I ne trebaš se truditi pretjerano u svemu tome,
Jer poznaješ odlično i potpuno tijelo ove žene.
Ono je zanosno, toplo, nježno, meko i podatno,
Pruža strast i ljubav samo onome koga voli.
U rukama tvojim jedino je drhtavo, vatreno i napeto,
I za užitak i potpuno pripadanje, samo te moli.
Kao strune violine kad čekaju svog maestra,
Tako i moje tijelo čeka da ga ti dodirneš.
Iz njega jedino ti znaš sve tonove izvući
I kao dirigent upravljati njime, samo ti umiješ.
Kad progovori tvoja ljubav,strasna i topla,
Tu nema riječi, nema pitanja, nema kraja.
Tijelo se tijelu u kovitlacu strasti predaje
I to je onaj vrhunac što iskreno dva srca spaja.
Nemam ja lošu narav, samo sam impulsivna,
I nikad ne znaš prasak kada će ponovo doći.
Pa kad vrisnem, zaurlam ili ljutito reagiram,
Više se ne nerviraš, jer znaš da će brzo proći.
To je samo tren, kad se ne mogu obuzdati,
Kad krv jurne u glavu i sve izmakne kontroli.
Ali već, nakon nekoliko trenutaka, ću se ispričati
Tebi, jedinom čovjeku koji me razumije i voli.
Nemam više sumnji, nedoumica, ja vjerujem tebi,
Tvoju riječ poštujem i potpuno sam ti predana.
U mojim riječima ni ti nikad nećes zloću prepoznati,
Jer znaš da sam cijela od iskrenosti i istine sazdana.
Nisam zlopamtilo, umijem i ja tebi opraštati,
A do sada i nisam imala baš neki razlog za oprost.
Ti, velicanstveno, drago, prekrasno i bezgriješno biće,
U mom si se srcu nastanio kao domaćin, a ne kao gost.
Ti me najbolje razumiješ, najbolje poznaješ,
Tvoje je srce tako veliko i topline ljubavi prepuno.
Znam da ću uz tebe biti sretna, mažena i pažena,
Zato sam ti se i predala svim svojim bićem, potpuno.
Vratio si mi svjetlost i sjaj u tužne oči,
Nemir u srcu ispunio nježnošću i srećom.
Sad sam potpuno drugačija od one prijašnje,
I osjećam se poželjnom, važnom i većom.
Oluje i nevere su prošle kroz moj život,
Borila sam se protiv vjetrova i magle guste.
I uz tvoju pomoć i pomoć ljubavi tvoje,
Došle su ove godine radosti i ljubavi čvrste.
Bio si i ostao ono što me je hrabrilo i podizalo,
Jedina svijetla točka mog promašenog života.
Tvojim dolaskom kao da se novi svijet opet otvorio,
I mojim životom je zavladala radost i ljepota.
Što ti mogu reći drugo nego samo: iskreno hvala,
Za sve ljepote što si mi ih poklonio dobrotom tvojom.
Ti znaš, u mene si vratio snagu i samopouzdanje,
A ja ti se odužiti mogu jedino ljubavlju i strašću svojom.
Na ovaj dan ti se zaklinjem, iskrenošću duše svoje,
Vječnost će biti mala za svu ljubav među nama.
Bit ću uz tebe uvijek, u radosti, sreći, boli i tuzi
I nikad više ni ti nećeš biti sam , a ni ja sama.
Kada bi zidovi mogli o svim tugama progovoriti,
I jastuk kada bi od svih suza bio iscjeđen.
Ni jedan čovjek na svijetu ne bi bio pošteđen,
Niti bi itko od nas ostao nedodirnut i nepovrijeđen.
Kad grči nas, lomi, i tuga razvaljuje u nama,
A nemamo dovoljno hrabrosti da se odupremo.
Nije sramota u bijesu, nemoći i bolu zaplakati,
I tada trebamo ruku nečiju prihvati spremno.
Naše su se ruke pronašle u takvom jednom trenutku,
Sastali su se pogledi, srca dodirnula i duše pročitale.
I više nas ništa nije moglo u spoznaji razuvjeriti,
Da su se naše zvijezde svjesno na nebu sastavile.
Da smo bili predodređeni jedno za drugo već odavno
Samo se nisu podudarili neki putevi i saznanja.
Ali, kad postoji način da se nešto ispravi i sredi,
Nikad nije kasno da se zakorači preko granica sanja.
Mi trajemo, volimo se, naša je ljubav jaka,
Jedno drugome smo oslonac i potpora u životu.
Zar nije prekrasan osjećaj voljeti i biti voljen
I zajedno dijeliti svu ovu sreću i životnu ljepotu.
Pokloni mi noć, svitanjem ću ti uzvratiti,
Neka svi sati u danu postoje radi nas.
Neka traje sreća i radost koju osjećamo
I neka dodiri tijela budu jedini postojeći glas.
Ono što nosimo u sebi, što nas nadahnjuje,
Ova prekrasna ljubav koja dušama vlada,
Samo je dokaz postojanosti nas u nama
I znak da gdje god postoji problem postoji i nada.
Tvoja opraštanja , tako veličanstvena i topla,
Tvoju dušu su izdigla iznad svih ostalih duša.
Tvoja plemenitost, ljubav i unutarnja ljepota
Nešto je zbog čega vrijedi i strah da se kuša.
I taj strah prerasta u osjećaj sasvim novi,
Više mi nije ni važno hoće li tko i što reći.
Mi smo se pronašli na stazi ovog života,
I zajedno koračamo dalje ka našoj novoj sreći.
Svim zavidnicima neka je jasno zauvijek,
U svetost ove ljubavi dirnuti je grijeh.
Nije više grijeh to što se nas dvoje volimo,
Grijeh je sprječavati našu sreću,ljubav i smijeh.
Čekam te u snovima prepunim boja,
Što na moje ime intenzivno mirišu.
U oblacima te prepoznajem što plove
I jasnog večernjeg neba obrisu.
Doći ćeš, znam, sigurno ćeš doći,
Ti nikad nisi znao ni trebao da lažeš.
Svaka je tvoja misao u oku blistala,
Tvoj pogled, i ništa nisi morao da kažeš.
A meni su već dosadila ova čekanja duga,
Isčekivanja i nepoznanica koliko ćeš tu biti.
Znam, razumijem, trudim se da shvatim,
Ali shvati i ti mene, nije se lako uvijek kriti.
I guše me strasti, nemiri, čežnja za tobom,
Ponekad je ova daljina tako grozna i teška.
Ti svoje čekanje liječiš siguran u mene,
A ja se bojim da ne nastane neka greška.
Jer svaka greška mogla bi nas skupo koštati.
Previše smo u ovu igru vrijednosti uložili.
Zato, kad znaš da te čekam, nemoj oklijevati,
Dođi, kako bismo tijelima mozaik ljubavi složili.
Dođi, potvrdi dolaskom ljubavi ove smisao,
Ma koliko se ja trudila dati joj na vrijednosti.
Čekam te, uvijek sa imenom tvojim na usnama
I tijelom što traži samo malo pažnje i tvoje nježnosti.
Zagrljajem si me cijelu obuhvatio,
I uputio mi svoj najtopliji osmijeh.
Tijelom je tada prostrujalo uzbuđenje,
Koje sam prikrivala uz prigušeni smijeh.
A i suvišno je bilo uopće išta prikrivati,
U strasnoj ljubavi dozvoljeno je svašta,
I da se smije i šuti i plače i gleda u nebo
I prepušta dodirima koje izgrađuje mašta.
Kad silina želje i strasti ovlada tijelima,
Razum ustukne i ne umije da se snađe.
Samo čeka da se sznažna eksplozija povuče
I da se ponovo na svome mjestu pronađe.
A tijela drhtava, topla, ljubavlju opijena,
Smirenje traže u bestežinskom stanju.
Nesposobna da zaborave sve dodire vrele,
Samo se prepuštaju svojih srca pulsiranju.
I poslije svega, kad se oči susretnu,
Kad osmijeh preplavi naša sretna lica,
Nema te sile što razdvajanjem prijeti,
Ova je ljubav poletna i slobodna kao ptica.
Tiho se prikradam na prstima u tvoje snove,
Spuštam poljubac nježan na tvoje čelo.
Uspavan si, topao,drag, sigurno sanjaš mene,
Čim ti je čelo orošeno i tako jako vrelo.
Kad se ujutro probudiš, znat ćeš da sam dolazila,
Podsjetit ću te na to nečim što odlično znaš,
Nasmiješit ćes se sigurno kad dodirneš svoje usne,
Poljubac, to je ono što mi uvijek za uzvrat daš.
I onako snen, ustat ćeš se i otići pod tuš,
I pustiti mlaz vode da pada ti niz tijelo.
Znam da ćeš biti tužan što nisam pored tebe,
Ali i svjestan da se drugačije nije moglo,a ni smjelo.
Ista sam ostala, dušo, ista kao što sam i bila,
Ništa se na meni posebno promijenilo nije.
Samo je možda tuga zamijenila osmijeh na licu,
Jer kad nisi pored mene, ono nema razloga da se smije.
Strpljivo te čekam porukom da mi se javiš,
Onako, nježno, toplo, iz srca da je napišeš.
I živjet ću od te poruke do narednog susreta,
Osjećajući kako zajedno samnom živiš i dišeš.
06:24 - Što misliš (24) - Misli na Tropske Šume - #
Ne gledaj me opet tako umilno očima svojim,
Budiš svu strast i ljepotu ljubavi u meni.
Znaš da sam slaba na tebe i tijelo tvoje
I znaš da ćeš opet probuditi vulkan u ženi.
Ne dodiruj me nježno jagodicama prstiju,
Osjetljivost moju ti već tako dobro znaš.
Kreneš li samo, znaš da zaustavljanja nema
I onda mi svu svoju strast moraš da daš.
Pa kad se sudare naša tijela u naletu želje,
Kad osjetimo oboje da smo jedno tijelo,
Tada je kasno da mozak uopće rasuđuje
I da se kaje i pita je li se to baš smjelo.
Smije li se sputavati ljubav u čovjeku,
Smije li vatrenost biti okrutno potisnuta?
Ili moramo oboje priznati da smo ovisnici
I da nam je u dodiru strasti ljubav otisnuta?
Uživajmo u sreći, u bjesomučnom predavanju
Neka nas rijeka strasti na svojim valovima nosi.
Prepuštena tvom prisustvu, nježnosti i rukama tvojim,
Samo hoću da se tvoje tijelo mojim tijelom ponosi...
- 06:04 - Što misliš (30) - Misli na Tropske Šume - #
Dao si mi snagu da se branim
Od svih boli i zala ovog svijeta.
Otvorio vrata svoje prekrasne duše
I pustio da moja ljubav tobom šeta.
Ugradio si sebe u mene cijelu,
Utkao svoje ime u komore srca,
Pa sad, sve da hoće, ono ne može
Za nečije drugo srce da kuca.
Venama mojim si prostrujao naglo,
Pa sad kolaš krvotokom umjesto krvi.
Ljubavlju tvojim ja se hranim i dišem
I ti si onaj što je u srcu jedini i prvi.
Nisi zalutao slučajno u moj život,
Isuviše je jak fluid bio među nama.
Ti si morao postati dio mog života,
Kao što sam dio tvog postala i ja sama.
Sad smo jedno tijelo, jedno srce, jedna duša,
Pa kao jedno i udišemo zrak oko sebe.
Što bih ja da te nikad upoznala nisam,
I kako bih uopće živjela da mi nije tebe.
Ti si sve ono što sam godinama priželjkivala,
Moja si snaga, radost, moje najveće blago.
Konačno sam te istinski, sanjanog dosanjala,
I sad imam sve što želim i što mi je srcu drago.
- 06:09 - Što misliš (35) - Misli na Tropske Šume - #
Ljubav je sigurno izmišljena zbog nas dvoje,
Jer se razumijemo i jer smo se dugo tražili.
Ona postoji da bi jedno drugom oslonac bili
I da bi se uzajamno potpomažući još više oznažili....
Koliko god pokušavali zavidnici da nam naude,
I tražili način da nam unište sreću i da nas razdvoje,
Nemojmo dozvoliti da zaista uspiju u naumu svome,
I da ovu našu prekrasnu ljubav podijele na dvoje.
Jer ova je ljubav jaka, sveta, veličanstvena,
Ona je odraz širine i topline moje duše i tvoje.
Ona pobjeđuje sve zloće i ujede ovog svijeta,
Jer malo tko ima ovo što imamo nas dvoje.
Razumijevanje, sklad, toplinu, poštivanje,
I neuvažavanje glupih i zločestih priča sa strane.
Jer zavidni, bolesni i oni koji pucaju od ljubomore
Očekuju da vide kako ćemo jedno drugom zadati rane.
Oni bi jedva dočekali da se raziđemo,
Da jedno drugom nanesemo duboke boli.
Oni misle kako će zlim jezicima postići nešto,
Jer ne znaju kako se vjeruje kad se iskreno voli.
Nemojmo im dozvoliti da uspiju u tome,
Ova ljubav je i lijepa i odveć sveta.
Neka se povuku svi oni koji nam prijete,
Naša ljubav će živjeti i kad ne bude više Svijeta.
- 06:24 - Što misliš (38) - Misli na Tropske Šume - #
Ukoliko preuzimate
moje pjesme
i postavljate ih na
blog ili forum,
ili uopće negdje na
internet, molim vas
da ih potpišete mojim
nickom "Dahlia" ili
mojim imenom
Danja Đokić ili
stavite link do
ovog bloga.
Hvala unaprijed!!!
"Da nema
"Iskrice" ovaj blog ne bi bio ovako lijepo dizajniran i sređen, hvala
ti, od srca, predivna ženo i prijateljice, sto si podnosila moja stalna
dodavanja i moja zaboravljanja. Zahvaljujem se dragom prijatelju
Elvisu što mi je uradio dizajn prvog bloga, dragoj prijateljici
Auroraisi
na promjeni fonta, dragom prijatelju Željku iz Belgije, koji se
potrudio i poslao mi Clydermanovu pjesmu, jer sam baš njegovu izvedbu htjela,
hvala
Nijazu na "Vangelisu", zatim posebno hvala mom sinu koji stalno
ispravlja mamine pogreške tehničke prirode. Nisam zaboravila ni
Gogija, koji uvijek uskoči kad je potrebno, a sina nema trenutno tu.
Dragoj
Kseniji hvala na prekrasnim fotografijama dunje u cvatu koje mi je
ustupila rado, od srca. Hvala
Borisu na ustupljenoj fotografiji dahlie ili georgine. Zahvaljujem dragim
prijateljima što su me nagovorili da dođem na stranice " blog.hr" i otvorim svoj
blog, a posebno zahvaljujem svima
VAMA koji ovaj blog posjećujete, čitate moje uratke i podržavate me.
Moj
banner:
