Oprosti, ponekad te probudim iz snova,
Nesvjesno, nije mi to nikad namjera bila.
Samo, zaboravim da ti radiš do dugo u noć,
Dok mene u krevetu pokriva saten ili meka svila.
Onda te ujutro, neoprezno, iz želje da smo skupa,
Budim iz najljepših i najslađih snova tvojih.
Nemoj mi zamjeriti, srce me jednostavno povuče,
Da se podsjetim u stvarnosti svih snova svojih.
Ne budim te iz ljubomore, iz zavisti sto spavaš,
Htjela bih svaki trenutak provesti u tvome krilu.
Zato prihvati moju nespretnost i neuviđavnost,
I priušti mi još jednu onakvu strastvenost milu.
Jer kad se stvarno probudiš i iz kreveta ustaneš,
Čekat će te ono što oduvijek najviše voliš.
Toplina, nježnost, ljubav i osjećaj pripadanja.
Za koju si puno uložio u namjeri da je zauvijek osvojiš.
Molim te, oprosti još jednom, ovom ranoraniocu,
Ponekad nesvjesno poredim te sa sobom.
Samo se nasmiješi, zagrli me nježno i poljubi
I ja ću biti mirna i sretna, zajedno s tobom.